Žene se žale na sve u braku – kukaju oko djece, prljavog suđa, nereda po kući, svađa sa svekrvom, ali ne znaju reći kako im je muž loš u krevetu. To je sveto pravilo. Oko svega žena ima pravo da se žali, ali reći svom dragocjenom mužu da je mlakonja, da je mlitav, da nije u stanju da joj pruži orgazam, to bi bilo poražavajuće. Ni sama ne znam na šta bi to ličilo. Kad nisam bila zadovoljna, a htjela sam da veza uspije radi drugih stvari financijske prirode, ja bih glumila a zadovoljstvo našla negdje drugo. Naravno takve veze propadnu, ali nisam bila u braku kao Ana. Zanimljivo je da je Ana Karenjina kao lik ubijena na kraju. Iz nekog osjećaja visokog morala? Grižnje savjesti? Kazne? Da se razumijemo gospodin Tolstoj je veoma lako mogao da je jednostavno ukrca u voz i da ona napusti mjesto dešavanja i zle kobi gdje je prvi put upoznala nesreću od svog švalera. Ana je pustila glas u Rusiji, uradila u javnosti ono što opravdano svi rade u tajnosti. A to nosi kaznu. Smrt. Izopćenje iz društva. Upiranje prstom. Krivnju.
Danas se susrećemo sa modernom verzijom Ane Karenjine. To je Lezbejka Ana Karenjina. Gej Ana Karenjina. Transeksualna, biseksualna, homoseksualna, višeseksualna, multiseksualna Ana, a takvih u Rusiji jednostavno ne može biti, jer je Rusija Majka zdrave djece, normalne, plave i alkoholičarske nacije koja se kupa u votki i umire na hladnoći velikih perona, ulica, mostova i rijeka. I zato to nikako ne može biti. Kao što je i sam Tolstoj bio nekada propalica u podrumu na rubu egzistencije pisao za Majku Rusiju svjetski poznate knjige remek djela. Da se razumijemo, Majka Rusija nije u svojoj velikoj majčinskoj dobroti i pameti vidjela dijete i čovjeka nacije, naroda i zemlje. E upravo tako Majka Rusija sere i piša po svojoj djeci ‘drugačijoj’ od ostale čeljadi. Jer Majka Rusija treba zdravu naciju. Izuzetak je napravljen sa malim bendom T.A.T.U koji je izrodio dva, tri hita, prije desetak godina, ljubeći se na kiši i držeći se za rukice i postao prvi hit na MTV-u i na slavnoj bilbordovoj ljestvici, međutim kasnije je sve ispalo propagandni trik. Naime, jedna se valjala s nekim nabijem rasnim rusom u sijenu i izrodila mu dijete, a ova druga pala pod alkohol i ostala neizjašnjena u magli zaborava. Njima je oprošteno jer su donijele ponos i slavu u to vrijeme i Rusija je pokazala kako ima itekako talentiranu djecu pa eto vole se djevojčice neka ih… Ali to nije promijenilo našoj Ani Karenjini sudbinu da se baci pod voz, jer upiru prstom u nju, ne opravdavaju je, ne dopuštaju joj da čini takav prijestup. Ana Karenjina lezbejka, lizačica, bolesna i šta sve ne, pa kako pored tolikih rasnih rusa ona da bude lezbača? Kako? A vidi momaka sve dva metra oko nje i 25 cenata u gaćama s napunjenim jajima da ispale svoj ruski DNA u nju i prošire naciju za još nekoliko ‘zdrave’ djece. Zašto si lezbejka, Ana? Pa ako već jesi, ne govori. To se radi iza zatvorenih vrata.
Ja sam sjela na čaj s njom jednog dana prije nego je odlučila da se ubije. Bila sam posebno sređena za tu priliku. Stavila sam umjetne trepavice, smršala nakon loše veze, i imala duboki dekolte, a na hladnoći su mi bradavice iskočile kao nikad u životu. Odabrala sam dugu crvenu haljinu i crnu bundu, i niz bijelih bisera, uz to nanijela sam tešku šminku i mnogo jakog parfema. Kad sam ušla u Aninu rezidenciju posluga mi je pomogla da skinem tešku bundu, a moje visoke štikle su odzvanjale mramornim podom. Ušla sam u glavnu prostoriju i ugledala Anu kako pije crni čaj. Sjedila je lijepa, ali sjetna, u bijeloj haljini sijala se na jutarnjem svjetlu, a crni čaj je djelovao kao otrov naspram njene svijetle puti kad god bi prinijela šoljicu rozim usnama i otpila gutljaj. Ugledala me. Hainsia! Odložila je šoljicu i ustala iznenađena što me vidi. Krenula je prema meni puna očaja. Žena koja je izdala muža, obitelj, visoko društvo Rusije i cijelu svoju prošlost neukaljanu aferom sa lezbejkom. Ana je lezbejka. Izjasnila se i sad je ostala između dvije obale. Jutros je saznala da je njena draga otišla za nekog princa iz plemićke obitelji i ostala je sama. Sama kao nikad u životu. Hainsia, ne znam šta da radim? Drhtavom rukom je pila čaj i sjedila odlutalog pogleda. Sjedila sam naspram nje, a slatki sluga mi je nasuo duplu votku i donio kekse koje sam rekla da odmah vrati da ne posrnem, jer sam taman smršala. Ana je blijedo gledala. A ja sam eksirala votku. Trebalo je da promijenim čitav tok knjige, a nisam pametna kako ću i šta ću reći budali da ne ode pod voz danas. Ustala sam i naručila još jednu votku, haljina se vukla za mnom kroz veliku dvoranu ispunjenu lijepim slikama, namještajem i lusterima. Stigla mi je votka, a onda sam vidjela kako sluga gleda u moje sise i nabubrene bradavice. Oči su mi malo više,izgovorih, a on crven nakloni se i ode. Okrenula sam se sa čašom i gledala Anu. Ona je gledala u mene i pitala me – Zar nije prerano za piće, Hainsia? O dušice nikad nije prerano za votku ni prekasno za kafu! I još nešto vezano za tvoju situaciju – postoje samo dva razloga zašto ljudi osuđuju grijeh i drugima drže slovo. Prvi – kad su griješili nisu uživali u tome. Drugi – još uvijek nisu zgriješili da valja. A poimanje grijeha se mijenjajo kroz našu istoriju toliko puta da više ni sama ne znam šta je grijeh… Ana Karenjina me gledala i šutjela. Ispila sam votku i naručila čaj i da nam donesu bocu ruma. Servirali smo sve i odlučila sam da prekinem dijetu i navalila na oval s mezom. Nasula sam joj u šoljicu jaki rum i kap čaja. Prvo je odbijala, ne pije ona u to doba. O draga, ne seri, rekoh joj, uostalom, poslije koliko boca postaješ alkoholičarka i poslije koliko njih postaješ kurva? Tko određuje taj broj? Gdje je ta vaga koja nam broji zalogaje, a ne kilograme? Gdje? Šutjela je i popila jednu, dvije šoljice, a kasnije je prešla na votku. Rekla sam joj – Draga, sjećam se svog prvog razvoda, muž me pljunuo, a to sam rekla majci, a ona će na to – kćeri, pljuju na nas čitav život iz one stvari pa mogu i iz usta. Onda sam se žalila na kako traži analni seks tu sam pomislila da je gej i rekla majci ona mi je rekla zašto to traže – kćeri, iza uspješnog muškarca stoji žena a iza uspješne žene kad stoji muškarac to su dva razloga – da joj zabije nož u leđa ili da je naguzi. Ali majko, kako da riješim problem sa guženjem ne mogu to podnjeti! Ana se kreveljila, smijale smo se, obavijene votkom, čajem s rumom zaboravile smo i jebenu Rusiju, i lezbejke, i gejeve, i društvo i pičku materinu… Tad je rekla da mora na put i da ima voz koji ide odavde za dva sata. To je rekla drugim tonom i znala sam da dolazi njen dio. Nisam se mogla upetljati u njenu odluku. Ustala sam i dala joj salvetu u duginim bojama i rekla da je čuva i da me ne zaboravi i da nema te suze koju čovjek ne može izbrisati. Rastale smo se, ušla sam u kočiju i prepustila je svojoj subini.
Ana je ponijela torbicu i ubacila salvetu, presvukla se u dugu crnu haljinu i navukla čipkane rukavice, ušla je u kočiju, i krenula prema stanici, kočijaš je psovao, a ona promatrala grad, kuće, sretnu djecu kako se igraju snijegom, bila je polupijana i sjetna. Izolovana. Uostalom šta je mogla? Izdala je roditelje, muža, djecu, društvo, a nju je izdala njena ljubavnica. Ana je bila samo igračka. Kočija je sad jurila, jer je cesta bila ravna. Tok njenih misli se ubrzavao i sasvim slučajno je pomislila a šta da nikad nisam uradila sve ovo? Ništa. Život bi tekao, balovi, prijemi, muž, djeca, obaveze, neminovna starost i ugašen žar, koji je otkrila njena ljubavnica, pa makar je i izdala na kraju, u njoj je probudila strast. A društvo? Društvo zapravo boli kurac. Iza vrata svojih kuća muževi dama spavaju sa slugama, zlostavljaju djecu, opijaju se, prave orgije, bave se svim i svačim… Bila je predobro upućena u tuđe živote, a onda je ona otkrila toj licemjernoj javnosti svoj vlastiti život i otvorila im vrata da svoje osude, smeće i uvrede ubace u njen život. Stigla je na peron i izašla. Koračala je uspravno i elegantno. Završit ću sa svime i osloboditi se svega. Ni sama nije znala gdje ide, ali išla je prema vozovima koji su dolazili na perone. U gužvi prolaznika vidjela je nekoliko poznatih lica, sve gospoda koja ju je do jučer pozdravljala i zaustavljala da je pitaju za zdravlje, djecu, muža, a sad? Za koga je imaju pitati? Za njenu ljubavnicu koja se udaje za princa? Ima li novu djevojku? Kakav joj je seks otkad nema muža? I u masi ljudi jedna malena žena ciničnog izraza lica je prepoznala Anu i glasno izgovorila pored svoje dvije prijateljice – a eno one lizačice! Grohotom su se smijale, a uvrede su se nizale jedna za drugom – nemoj da ti se jezik zaljepi na ovoj hladnoći, čistačice vagina, i meni bi mogla malo polizati da budem čista za muža!
Ana se udaljila u masu, brzim korakom je išla do najbližeg perona sa odlukom da ode od svega, voz je nailazio velikom brzinom i tu je odlučila da se oslobodi svega i da se svi osobode nje. Jedna malena suza je krenula iz njenog oka i tad je uzela moju salvetu duginih boja u trenutku kad je voz prolazio salveta joj je ispala od udara vjetra i okrenula se da je nađe. Iako je odlučila da se baci pod voz, neke stvari čovjek ne zaboravlja, salveta je lagano lelujala kroz masu, a ona se probijala da je uhvati i jedna prljava ruka namučena teškim poslom je uhvati i pružila joj je. Oprostite ako sam vam uprljao salvetu, reče joj radnik koji podmazuje kotače i mašine, imao je crno lice i masne ruke. Ana je bila zbunjena. On je ljubazan, a zapravo je samo radnik na željeznici, nije morao da uhvati njenu salvetu, nije morao ni da je pogleda, ali vidio je kako trči kroz masu i uhvatio je. Hvala, izgovorila je zbunjeno. Nema na čemu, bilo bi šteta da ovako vesela salveta završi pod vozom, samo mi je žao što sam je malo uprljao. Ana mu reče – nema te suze i te prljavštine koju čovjek ne može oprati. Naklonio se i ostavio je na peronu. Zazviždao je voz za polazak. Okrenula se, prošla kroz gomilu i jednostavno ušla u voz da ode od svega noseći sa sobom ono što joj uistinu treba.
Hainsia Olindi
