PIŠE: Maja Š.
Profesionalna iskustva LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini variraju značajno – oblikovana su industrijama i kompanijama u kojima radimo, ali i društvenim stavovima koji nas okružuju. Dok neki poslodavci njeguju raznolikost i inkluziju, mnoge osobe iz zajednice i dalje se suočavaju s diskriminacijom i isključivanjem, zbog čega su primorane skrivati svoje identitete. Posljedice ove šutnje mogu biti duboke, što nerijetko dovodi do straha, anksioznosti pa čak i depresije.
Kao lezbejka koja radi u mladoj IT kompaniji s preko 200 zaposlenih, moje iskustvo je bilo izuzetno pozitivno. Kompanija je prilično zasnovana na liberalnim i inkluzivnim politikama. Okružena pretežno generacijom Z (pretpostavljam da je ovo znatno doprinijelo, ili sama činjenica da je u velikom broju zaposlenih lakše naći istomišljenike_ce), imala sam sreću da se osjećam prihvaćenom i poštovanom onakva kakva jesam. Od samog početka sam bila otvorena po pitanju svoje seksualnosti, a moje kolege i koleginice su me prihvatile bez zadrške. Razgovori o vezama, porodici i privatnom životu teku prirodno, i nikada ne moram dvaput razmisliti prije nego spomenem svoju partnericu. Ova otvorenost mi je omogućila da se fokusiram na svoj posao i izgradim značajne veze, i profesionalno i lično.
Međutim, itekako sam svjesna da moje iskustvo nije pravilo u Sarajevu, niti u ostatku BiH. Moje radno okruženje je izuzetak u društvu gdje je još uvijek veoma kontroverzno biti otvoren u vezi sa svojom seksualnom orijentacijom ili rodnim identitetom. Mnogi moji LGBTI prijatelji nemaju tu sreću.
Jedan od njih je moj blizak prijatelj F, čije je iskustvo bilo sasvim drugačije. Prije nekoliko godina, nakon što je njegov menadžer saznao da je gej, radno okruženje je postalo nepodnošljivo. Iako naša zemlja ima zakone protiv diskriminacije, oni se nisu provodili. Suptilno maltretiranje, isključivanje i neprijateljski stavovi postali su svakodnevnica, zbog čega je F bio primoran dati otkaz. Ova situacija je nanijela veliku emotivnu i profesionalnu štetu.
Sada, u novoj firmi, F krije svoj privatni život. Trauma s prethodnog posla ga i dalje proganja. Odbija razgovarati o svom ličnom životu s kolegama_icama i ide do krajnjih granica kako bi sakrio svoju seksualnu orijentaciju. Osjeća konstantno strah da će ga ponovo “otkriti”, i mogućnost da ponovo prođe kroz negativno iskustvo. F opisuje ovo stanje kao život u kavezu – uvijek na oprezu – bez posebne povezanosti s ljudima iz radnog okruženja i prestravljen da pokaže svoje pravo ja. Ovaj nivo anksioznosti nije samo iscrpljujući, nego i izolirajući, i podsjetnik je na široko rasprostranjenu stigmu koja još uvijek postoji u BiH.
“Ići na posao za mene je poput kaveza ili odlaska u zatvor. Svaki dan se osjećam kao u okovima, kao da moram skrivati svoju pravu prirodu, a ta šutnja me guši. Želim slobodu da budem onaj ko jesam, bez straha od osude ili diskriminacije.”
F-ovo iskustvo nije jedinstveno. Mnoge LGBTI osobe u Bosni i Hercegovini šute o svom identitetu na poslu, bojeći se potencijalnih posljedica. Skrivaju svoj privatni život koliko god mogu, pokušavajući se kretati unutar sistema koji nudi malo ili nimalo zaštite i podrške. Strah od diskriminacije ili gubitka posla često dovodi do psihičkih problema, pri čemu mnogi_e bivaju jako anksiozni_e i izolovani_e.
“Iskreno, to je poput skrivene rane koja nikada ne zaraste. Svakodnevno se borim sa strahom i anksioznošću, jer moram da se pretvaram. Zbog svega ovoga se često osjećam usamljeno, a pitanje je da li ću ikada moći živjeti skroz slobodno i otvoreno.”
Kontrastna iskustva, poput mog i F-ovog, otkrivaju značajan jaz u profesionalnim životima LGBTI osoba. S jedne strane, nevladine organizacije ili progresivne firme s mlađim zaposlenima mogu ponuditi inkluzivnije i podržavajuće okruženje. S druge strane, tradicionalni sektori ili firme bez svijesti o ovim pitanjima i dalje nameću šutnju i diskriminaciju. Za mnoge, radno mjesto može djelovati kao već gore pomenuti kavez, gdje moraju balansirati između profesionalnog života, karijere i napredovanja u poslovnom smislu i skrivanja važnog dijela svog identiteta i privatnog života.
Da bi se ovaj jaz premostio, potrebno je uložiti više napora u promoviranje inkluzivnih politika i radne kulture. Podizanje svijesti o važnosti diverziteta na radnom mjestu, provođenje obuka i striktna primjena postojećih zakona su ključni koraci ka stvaranju sigurnijih i više podržavajućih okruženja za LGBTI pojedince_ke. Tek tada će svi ljudi, bez obzira na svoju seksualnu orijentaciju, rodni identitet ili bilo kakvu drugu različitost, moći slobodno živjeti i raditi.
Završavam porukom nade: promjena je moguća. Uz kontinuirano zalaganje i edukaciju, Bosna i Hercegovina može napredovati ka budućnosti u kojoj svaki_a LGBTI pojedinac_ka može profesionalno napredovati bez straha. Do tada, moramo nastaviti dijeliti priče – i o uspjehu i o borbi – kako bi se svaki glas dovoljno daleko čuo i svako iskustvo prepoznalo.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
