Bela, ćao

13. 02. 2014

bela cao koriceIzvini. Trebalo mi je previše. Izvini, znam da je prekasno. Dolazila sam, bila sam gore. Godine prolaze. A ja bih puno toga da ti kažem. Moram ti ispričati sve. Od onog dana, može bit da sam tek napunila deset godina. Žega, poslijepodne. U kući sve po starom. Nana plačno, dedo ljutito zvocaju tati da se mani kafane. Nagovaraju ga da ponovo oženi. Oni nisu vječni – šta će biti sa njim? – sa mnom? Trube oni niz vjetar. Znaš mog starog, uvijek po svom. Meni svejedno. Čekaju me ulica i biciklo. A dedo, da ne bih slušala prepirku dalje, daje mi pedeset dinara da kupim slatkiše. Samo da izađem. Računam u sebi: može mi bit za čokoladu i koktu. Trčim niz ulicu do prvog granapa. Na Mejdanu umalo da natrčim na tebe. Ovlaš me pogledaš, a onda nastaviš pričati sa starim Mehom. Njega sam znala iz viđenja, tebe nikad prije nisam vidjela. U rukama držiš cekere. Ja ni da mrdnem, gledam u tvoje ruke, lice i kosu. Pomislim – baš bi bilo super da tata oženi tebe. Nikada prije, nikada poslije nisam to pomislila ni za jednu drugu. Ali u meni nema iznenađenja, tako je normalno željeti biti pored tebe.

Dani prolaze. Ne mogu te zaboraviti. Saznala sam ti i ime. Odrasli bi te ponekad spomenuli, ali nije mi bilo jasno ništa od onoga što govore. U kući se atmosfera zagrijavala. Tetka Melida se uskoro udaje. Svi negdje žure, planovi se roje. Dva dana prije vjenčanja, ja po prvi put čujem nešto što mogu razumjeti. Nana se vratila iz granapa. Sva zadihana vadi iz cekera pavlaku i sir, da imamo uz uštipke. Usput spomene da te je srela. Ja trpam veliki zalogaj u usta, ali ne žvačem. Ukipila sam se, pretvorila se u uho. Kaže, obećala si doći na vjenčanje, dovesti svirače. Tog velikog dana me boli stomak. Muka mi, a svi misle da je to zato što mi Melida ode, jer ona je meni kao starija sestra. Oblačim nove pantalone i crvenu košulju sa čipkanom bijelom kragnom. Čak dozvoljavam nani da mi stavi jednu šnalu. Ali samo jednu i samo jednom, za tebe. Pjeva se, pleše i pije. Nikom ne smeta ni što tata svako malo potegne. Slavi se. Sati prolaze, ali nema te. Možda si zalutala? Ne možeš pronaći zgradu? Svako malo iskradam se napolje. Hodam duž ulice, zavirujem u uske prolaze, penjem se na vrh Logavine. Stojim tako, gledam imal’ te. Jedino psi protrče. Zaspala sam pred zoru na trosjedu gostinjske sobe. Sutradan mislim mora da si zaboravila. Nije bitno. Svadba je prošla onako, a ni brak nije trajao dugo. Govorim ti ovo jer i danas vjerujem, da si eto kojim slučajem bila tu dernek bi bio sto put bolji.

Mjeseci prolaze. Donose rat i u meni vjeru da smo se zauvijek mimoišle. Načula sam da si u Sloveniji, da sviraš gore i da ti dobro ide. I opet godine. Utiskuju se u mene. Opet Mejdan – ‘97. ili ‘98.? Čekam minibus za Baščaršiju. Kasnim u školu. Ti prolaziš drugom stranom ulice. Ti? Nema sumnje. Vratila si se. Vrijeme se upisalo i u tebe, ali tek toliko da istakne sve ono što me uvijek vuklo ka tebi. Stari se u međuvremenu oženio, nebitno skroz. Jer ja tad razumijem tebe, razumijem sebe. Samo ovog puta, ni mnogo puta poslije, ja nemam hrabrosti stati ispred tebe. Odmjeravam te iz prikrajka. Virkam dok zidaš kuću, na mjestu stare. Ciglu po ciglu, sama svojim rukama. Sretna sam. Sa svakim novim redom cigli, manje me boli kad ti se neko podsmjehuje. Bela, koliko god ti šutjela o tome, oni su znali. Ali znaš šta, jebat ih! Džabe su oni lažirali građevinske dozvole, zaključavali avlijske kapije da sakriju dvospratnice iznikle u baštama (stvarno jesu), džabe su zidali nove ograde i podizali čvršće krovove. Nisu zaklonili ni sunce, ni oblake. Nisu mogli ništa! Ti si sagradila kućicu, sa najljepšim pogledom na grad.

Toliko sam te puta htjela nešto pitati. Saznati više. Kako je to nekad bilo? Gdje ste se nalazili? Gdje izlazili? Moram ti reći i ovo. Nakon Melidine svadbe sve bih češće molila tatu da me povede sa sobom u kafanu. Ponekad bi mi i uspjelo. Dedo bi odobrio misleći da ćemo samo na ćevape kod Želje i na kolače u Egipat. A mi smo, uz moje obećanje da neću nikom reći, išli kod Piketa, jer eto meni bi se baš pio sok. A ponekad i u Čarli, tamo gdje su imali velike uramljene postere Čarlija Čaplina. Sjedili bismo, tatina raja je dolazila i odlazila, i kad god bi tata rekao da je vrijeme da krenemo, ja bih naručila još jedan sok. Mislila sam, nikad se ne zna, možeš banuti baš tada.

Ali nikad te nisam pitala ništa. Kao slučajno prošetala bih tvojom ulicom. Glumeći da žurim negdje, stalno bih pogledavala sat na ruci. Sad mi to smiješno, jer znam da si ti dobro znala da ja ne žurim nigdje, da ja nigdje nemam otići. Vrhunac moje hrabrosti bio je da urijetko zastanem malo niže tvoje kuće. Jednom tako, stojim ja desetak metara niže starog oraha, kad nešto zaškripa. Otvoriše se tvoja vrata, i ja te krajičkom oka spazim. Iznosiš smeće. Pušim, a ne znam šta više drhti: lišće od vjetra ili cigara u mojoj ruci od tvog prisustva. Ostatak tijela kulira. Buljim u Vijećnicu k'o da je nikad u životu nisam vidjela. U jednom me trenutku pogledaš, ja to naravno primijetim i malo se okrenem. Klimneš mi glavom u znak pozdrava, okreneš se i uđeš u kuću. Te večeri, kao i inače, kartam sa Nerminom i Hanom. A nešto se u meni otopilo. One meni – baci kartu -, a ja njima – večeras u zalazak sunca, nebo bilo ljubičasto – ; one – hajde, podijeli karte -, a ja – i takva je neka svjetlost pala na mostove -. Kad je došlo dotle da kažem da je tramvaj kliznuo pored Vijećnice s nezapamćenom lakoćom – Kakvo maestralno skretanje! -, Nermina više nije mogla izdržati. Spustila je karte na sto, prodorno me pogledala i rekla – Majke ti, koje je tebi kurac večeras – ?

Nisam znala. Rekli su mi sedam dana poslije. Umrla si, a ja nisam bila tu. Rekli su rak, i da si prekasno saznala dijagnozu. Kazali su – samo dva mjeseca -, a ja im moram vjerovati na riječ da te nije puno boljelo, i da je došlo u snu.

Šta da ti kažem sad? O životu? O gradu? Kažu da prave bitke tek dolaze. Na ulici svako malo sretnem nekog iz tvoje generacije. Nekog u kome mogu vidjeti tebe. Na prvu me pogledaju mrko i oprezno. Ja bih da ih pitam svašta, a ipak ne kažem ništa. Jasno mi je što se prave da me ne vide. Što paze da nam se tijela slučajno u prolazu ne dotaknu. Ja razumijem. Od svih jezika svijeta ja tišinu poznajem najbolje. Znaj i oni su sami, a ja nemam koga pitati je li na kraju to ipak tako bude? Bela, bojim se samoće.

Godine prolaze. Odselila sam se i dugo nisam bila gore. Mislila sam da više nikada neću otići. A onda su u Sarajevo stigli švedski pjesnici. Mene dopalo da ih vodam. Nisam mogla da ih ne dovedem do tvoje ulice, da im ne pokažem najljepši pogled na grad s visine. Stajali smo kod starog oraha. Slikali su, oduševljavali se i sve što uz to ide. Prišla sam bliže. Naslonila se na zid tvoje kuće. Htjela sam da se asfalt raspukne, da proklija, svejedno dal’ korov ili stablo divlje ruže, samo da mi veže noge. Da odozgo orah spusti svoje grane, da me drži tu što duže.

– Ko živi ovdje – pita jedna pjesnikinja.

– Niko – kažem, sve više prebacujući svoju težinu na zid koji si ti svojim rukama gradila.

Ona me gleda, očekuje da nastavim. Šveđani su to, ali ja ne bih ni s njima o tome. Smrkava se, podsjećam ih da je vrijeme da krenemo. Ne bi valjalo da zakasne na svoje pjesničko veče.

Ćao moja Bela! Godine prolaze. Bela, ćao! Ja ne znam da li postoje drugi svjetovi. Ja nemam odgovore. Ali ti se kunem da ću te ludo pamtiti. Koliko god mogu, kuda god mogu. Jer, moraš znati da zato što si ti bila tu, meni je bilo lakše. A znaj i ovo. Prolazit će ljudi. Doći se bolje i hrabrije od mene. Slikat će, diviti se. Vjeruj mi, doći će. Tvojim će očima gledati grad.

– Kako divna kuća – reći će.

Hoće Bela, hoće.

Piše Lejla Kalamujić

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!