Festival queer umjetnosti Kvirhana će se ove godine održati od 25. do 27. juna u Zemaljskom muzeju i koncept prostoru Džipisi-Džipsi u Sarajevu. Drugog dana festivala, od 13 do 14 časova je planirano otvaranje izložbe Benjamina Strikea pod nazivom „VolimTeBezAli“ u Džipsi-Džipsi-ju.
Piše: Nataša T.
Sve je počelo projektom na kom je Benjamin radio, a koji je prvo osvanuo na Instagramu, gdje je Benjamin objavljivao iskustva roditelja sa autovanjem njihove LGBTIQ djece. Svaki post je pratila fotografija i ispovijest roditelja o tome kako je biti roditelj LGBTIQ osobe.
Serijal ima ukupno 10 fotografija, a cilj je bio pokrenuti razgovor o temi o kojoj se kod nas malo priča, a koja se odnosi na iskustva roditelja sa autovanjem njihove djece, reakcijama okoline, LGBTIQ aktivizmu i sličnim temama.
Projekat je rezultat i Benjaminovog iskustva u radu sa roditeljima LGBTIQ djece. Naime, Benjamin je pet godina radio kao moderator tribine Mame u MaMi koja je jednom godišnje okupljala roditelje LGBTIQ osoba koji su razgovarali o svojim iskustvima. Za portal LGBTI.ba Benjamin je govorio o svojim iskustvima, preprekama sa kojima se susretao, ali i daljim planovima.
S obzirom da je autovanje, a pogotovo autovanje porodici kod nas još uvijek tema o kojoj se malo priča, zanima me kako ste došli do roditelja LGBTIQ osoba za Vašu izložbu? Koliko je bilo teško pronaći ljude koji bi pričali o svojim iskustvima?
Prvo sam fotografirao mamu svog najboljeg prijatelja jer sam do nje mogao najlakše doći. Nekoliko godina za redom sam vodio i tribinu na kojoj su sudjelovali roditelji LGBTIQ djece i pričali o svojim iskustvima pa sam i preko nje poznavao neke roditelje koji su već javno govorili o ovoj temi. Neki su odmah bili za ideju, neke su nagovorila vlastita djeca kojima je bilo bitno da im mama ili tata sudjeluju u ovom projektu i pomognu nekom drugom, nekome je trebalo dodatno objašnjenje o čemu se tu točno radi. Generalno, roditelje koji su na fotkama nije trebalo dugo nagovarati, no ono što je bitno za istaknuti jest činjenica da se ja družim ponajviše s LGBT ekipom, a rijetko je čiji roditelj htio stati pred kamere.
Kakva su bila Vaša očekivanja kada ste započeli projekat #VolimTeBezAli? Smatrate li da ste ih ispunili?
Prvo ogromna pa onda vrlo mala. Očekivao sam da ću uspjeti pronaći veliki broj roditelja, da će projekt imati svoju posebnu Instagram stranicu itd. Na kraju sam ih našao “samo” desetak. Na kraju sam se pomirio da je i to zapravo ok. Reakcije ljudi na priče su bile predivne i dobio sam brojne poruke od ljudi kojima je isto pomoglo.
Koja priča je na Vas ostavila najveći utisak i zašto?
Svaka je posebna na svoj način, no možda mi je najdraža priča Nikice iz Splita, koji je bio u publici kviza Tko želi biti milijunaš u kojem se njegova kći outala cjelokupnoj hrvatskoj naciji na Uskrs.
Svaka Vaša objava sadrži tekst i sliku roditelja koji govore o svom iskustvu sa autovanjem njihove djece. Koliko je teško prenijeti tu emociju samo jednom fotografijom?
Dosta teško, ali mislim da je veći naglasak ove izložbe zapravo na pričama. Slika je tu samo da pokaže lica tih roditelja koji su do sada uvijek bili u sjeni. Fotografija sama po sebi bez priče ne funkcionira.
Šta ste naučili o LGBTIQ zajednici i procesu autovanja ovim projektom?
Najbitnija stvar koju sam zapravo oduvijek znao, ali ovim projektom nekako dodatno potvrdio je da nakon outanja roditelji i djeca često o tome više ne razgovaraju već šute. Ljudi se jednostavno boje reakcije okoline, reakcije ljudi na poslu, susjeda, no smatram da roditelji moraju biti svjesni da svojom šutnjom o ovoj temi staju na stranu opresora svoje vlastite djece, na stranu onih ljudi koji im svakodnevno zagorčavaju život.
Koliko je i Vaš rad socijalnog radnika doprinio izboru ove teme za fotografije? Koliko je bitno da se o ovim temama u umjetnosti priča?
Ljudi jako žele povezati to što sam socijalni radnik s mojim odabirom ove teme, a ja uvijek ističem kako to jedno s drugim nema veze. Temu sam odabrao jer sam gej, a ne jer sam socijalni radnik. Kao što sam već rekao – ove fotke nemaju neku umjetničku vrijednost jer bez same priče one ne funkcioniraju, ali to na kraju krajeva nije ni bitno. Bitno je da postoje i da barem nekome promjene razmišljanje ili pomognu nekom od roditelja, potaknu nekog da se outa itd. Što se tiče ovih tema i njihove zastupljenosti u umjetnosti; mislim da umjetnost baš tome i služi; da fokus objektiva usmjeri u one kuteve društva na koje inače nisu usmjereni i dade glas (ili sliku) onim ljudima i pojavama koje inače taj glas nemaju.
Šta očekujete od Kvirhana festivala?
Toliko sam zaokupljen stvarima koje mi se trenutno događaju u privatnom životu da o ovom pitanju do sada nisam ni razmišljao. Veselim se upoznati pripadnike i pripadnice queer zajednice Bosne i Hercegovine, mislim da mi je to stvar broj 1.
Najavili ste i vol. 2 ovih priča? Kada bi to mogli očekivati?
Iskreno – ne znam. Imam s projektom neke druge zamisli, no za sada je sve na pauzi.
