Lejla Kalamujić, Šake pune oblaka i druge drame, Durieux, Zagreb 2020.
Piše: Nikolina Todorović
Nakon dvije zbirke priča Anatomija osmijeha (2008.) i nagrađivane Zovite me Esteban (2015.), bosanskohercegovačka autorica Lejla Kalamujić, nedavno je objavila i prvu zbirku drama pod nazivom Šake pune oblaka. Zanimljivo, drama u najužem smislu predstavlja djelo napisano za pozornicu i, što je još važnije, za izvođenje pred publikom. Zbog toga se vrlo često zapostavlja činjenica da je drama ujedno i književni tekst u kojem nerijetko uživaju i čitatelji/čitateljice. Zaista, užitak čitanja dramskog teksta ostao je neupitan uprkos primarnom mišljenju da dramski tekst živi jedino na pozornici. Slijedom toga, objavljivanje ove zbirke drama predstavlja, ponajviše u recentnom književnom svijetu, ohrabrujuće važan događaj.
Šake pune oblaka i druge drame, jedinstven su primjer toga kako se u dramskom tekstu mogu obuhvatiti mnogobrojne savremene etičke, socijalne i društveno angažirane teme, te kako se one mogu združiti i obogatiti ličnim senzibilitetom, intimističkim pričama i autobiografskim pečatom. Zbirka se sastoji od tri dramska teksta: Ljudožderka ili kako sam pojela svoju porodicu, Ugasimo svjetlo i Šake pune oblaka. Ono što je karakteristično za sve tri drame jeste da su ispunjene angažiranom brigom za zajednicu i društvo, suosjećanjem sa drugima i nemoćnima, ali i skidanje zavjese sa nevidljivih života osamljenih pojedinaca.
Zanimljivo je i to da nekoliko autobiografskih elemenata autorica gotovo u cjelosti prenosi iz zbirke Zovite me Esteban u dramu Ljudožderka. Tu se u prvom redu misli na sliku porodice koja nestaje, te kako je ta porodica povezana sa raspadom države koja nestaje i, na koncu, sa autoricom kao glavnom junakinjom, koja odrasta i sazrijeva pod mrtvom zvijezdom. Ono što je drugačije u odnosu na prozu i zbirku Zovite me Esteban, jeste da sada svi likovi progovaraju vlastitim glasom. I sve to zahvaljujući tehnički najvažnijoj stvari u drami – dijalogu. Peter Szondi, jedan od najvažnijih teoretičara drame, s pravom je okarakterisao dijalog kao tkivo drame, te ga oslovio nositeljem drame.
Čini se da je upravo drama, čija je glavna osobina ta da se razvija u replikama, autorici Kalamujić omogućila ono što je od početka zagovarala u svojoj književnosti: davanje glasa drugima. Zaista, kroz cijelu zbirku drama autorica ne samo da piše o životu skrajnutih i marginaliziranih ljudi, ona radi i nešto mnogo više – daje glas nevidljivima. U konačnici, time dokida šutnju, stigmu i skrivanje. To se najbolje vidi ukoliko se sagleda galerija likova, te ukoliko se pažljivo pogleda ko to zapravo govori u dramama Lejle Kalamujić: žene iznad šezdeset godina, usamljeni i nesretni stariji ljudi, lezbejke, transrodne osobe, tinejdžeri sa nesretnim i izgubljenim djetinjstvom ili, jednostavno, riječima autorice svi oni: Izgubljeni u magli./Izgubljeni u svojim oblacima.
Drama Ljudožderka ili kako sam pojela svoju porodicu, priča je o porodičnoj tragediji i krivnji koja se iz nje rađa. Ovu dramu otvara Lejla, lik u drami, monologom o tragičnoj i preranoj smrti njene majke. Poetični monolozi u Ljudožderki su naglašeno prisutni do samog kraja i imaju veoma važnu funkciju. Oni, najkraće govoreći, dozivaju i spajaju prošlost sa sadašnjošću. Ljudožderka je drama sjećanja i svjedočenja. Jer cijela drama je zasnovana na sjećanju i na oživljavanju izgubljenih i tragičnih likova i događaja. Između ostalog, Kalamujić u ovoj drami progovara o traumatičnom gubitku najbližih: majke, majkinih i očevih roditelja uz koje je odrastala. Uz to autorica vrlo uspješno pravi paralelu između raspada jedne države (Jugoslavije) na makro planu, te raspada jedne porodice, kao posljedice raspada države, na mikro planu: KRAJ!/Jugoslavija je mrtva./Domovina./Majka svih nas./I nju su ubila njena djeca. Rat i izbjeglištvo, kao još jedna od posljednica ubistva države, također su važne teme kojima se autorica bavi u drami. Međutim, centralna tema Ljudožderke jeste propitivanje krivice, što se može i naslutiti u podnaslovu drame: kako sam ubila svoju porodicu. Lejla, kao centralni lik u drami koji povezuje sve ostale, neprestano osjeća krivicu i odgovornost za smrt onih koje voli:
LEJLIN DOKTOR: I dalje mislite da ste ih Vi ubili?
LEJLA: Da.
(Ljudožderka, str. 63)
Možda bi najtačnije bilo reći da je ona uvjerena u to guta ljude oko sebe. Naposljetku postaje jasno da ona autodestruktivnim osjećajem krivnje, izjeda samo samu sebe. Upravo to unutrašnje izjedanje daje ovoj drami i liku Lejle duboku psihološku motiviranost, a ujedno objašnjava i pomalo zastrašujući naziv drame.
Ipak, ovo nije drama bez topline, ljubavi i utjehe. Naprotiv, Ljudožderka je drama u kojoj se djevojčica u djevojčicu zaljubila, i to sretno. Autorica vrlo nježno i uvjerljivo opisuje ljubav između dvije žene, predstavljajući pri tome tu ljubav kao jedinu snagu koja je uspjela unijeti radost, sigurnost i utjehu u život u kojem se ponekad čini da nema ničega što bi nas moglo spasiti: I onda im kažem. Sve je dobro. Bolje sam, puno bolje./Imam nju. Nas dvije i mačka (str. 70) Autorica se, naime, na nekoliko mjesta u Ljudožderki dotiče teme homoseksualnosti, a jedno od vrlo važnih pitanja kojima se bavi jeste problematika ranog otkrivanja kod djece:
LEJLA: Zaljubila sam se.
Oni se trznu. Smješkaju se.
(…)
SAFETA: U koga?
LEJLA: U Sanelu! Ona ide u osmi C.
Opet se trznu. Zagledaju.
(…)
SAFETA: Ali ne možeš da se ti zaljubiš u Sanelu.
LEJLA: Zato što je starija?
Smijeh. Brana odmahuje glavom.
BRANA: Ma ne. Ona je djevojčica kao i ti. Zato ne može.
SAFETA: Dječaci se zaljubljuju u djevojčice, a djevojčice u dječake. Tako to ide.
(Ljudožderka, str. 20-21)
Ono što Kalamujić radi u ovoj drami, između ostalog, jeste da pokazuje da se djevojčice zaljubljuju u djevojčice, dječaci u dječake, uprkos strogim normama heretoseksualnosti koje se nameću od najranijeg doba. Ljubav je svjetlo i nada kojom autorica završava Ljudožderku i nastavlja ostale drame.
Ugasimo svjetlo, druga je drama u knjizi napisana za dva lika: Selmu (70) i Miru (65). Ova drama napisana je u tradicionalnom dramskom jedinstvu: mjesta, vremena i radnje. Dakle, radnja se odvija u Selminom stanu, a sve se odvija u nekoliko sati dok se Mira sprema za proslavu povodom svog penzionisanja.
Na koncu, ono što je presudno važno i jedinstveno u drami jeste progovaranje o životu starih ljudi. Istina, na našim područjima stariji ljudi su jedna od najnevidljivijih skupina. Kalamujić, suprotno od toga, u životima starijih vidi nešto izuzetno važno i značajno, te stoga daje glas upravo starijim ženama i pokazuje da iako stare, one nisu bivši ljudi.
Nadalje, pored toga što progovara o starijim ženama, autorica se u ovoj drami bavi još jednom neobično važnom temom, a to je život i starenje dviju partnerica jedne pored druge. Bez sumnje, drama Ugasimo svjetlo jedan je od najautentičnijih prikaza odnosa između dvije žene, partnerice, ali i nečega mnogo važnijeg: šutnje iza koje se skriva taj odnos. Ova drama ne govori samo o dugogodišnjoj ljubavnoj vezi, nježnosti i pažnji između dvije žene; ona u prvom planu govori o decenijskoj šutnji, skrivanju i životu iza debelih zavjesa. Time autorica, naravno, daje i mnogo širu sliku društva, neprilika i diskiriminirajućeg odnosa prema homoseksualnim osobama. Zaista, ono što je najviše poražavajuće u homoseksualnim vezama jeste to što su uglavnom osuđene na šutnju i neotkrivanje. Slijedom toga, obeshrabrujuća je čak i nemogućnost da se pred prijateljima i prijateljicama progovori o vlastitoj ljubavi, vlastitim ljubavnim problemima ili radosnim trenucima:
MIRA: Jesi ti ikad pričala sa Verom i Majdom o meni? O nama?
SELMA: Znale su one.
MIRA: Znam da su znale. Ali, mislim, jestel pričale? Onako kako su one tebi pričale o muževima. Pa trideset godina ste dijelile kancelariju.
(Ugasimo svjetlo, str. 92)
Ugasimo svjetlo zapravo je vrlo znakovit naslov koji se u ovoj drami proteže kroz cijeli tekst kao metafora. Najprije, od trenutka kada su se kao mlade žene upoznale i kada su započele vezu, gasile su svjetlo kako bi se predavale strastima, ali to je naposljetku preraslo u metaforu mraka i nevidljivosti u kojoj su provele cijeli život.
Kompliciranim međuljudskim odnosima, porodicom, roditeljstvom, starijim, nevidljivim i marginalizovanim ljudima, Lejla Kalamujić se dosljedno bavi i u drami Šake pune oblaka. Specifično imenovanje i opis likova posebno privlače pažnju u ovoj drami: Baka koja misli da je umrla (70), Srednovječni muškarac u potrazi za mačkom(50), Dečko sa umjetnim suzama(24). No posebno je zanimljivo i važno to što autorica u dramu uvodi još jednu od najranjivijih skupina našeg društva – transrodnu ženu: Emili, žena koja se krije u oblacima (60 okruglo). Smještajući četvero izgubljenih ljudi, koji su se slučajno sreli, u posve zamagljenu ulicu, i osuđujući ih jedne na druge u toj vanrednoj situaciji, autorica stvara vrlo upečatljivu atmosferu. Magla je u ovoj drami jako važna jer je predstavljena kao pokretač koji je nagnao tu grupu ljudi da izađe iz kuće. Naravno, odmah je jasno da su posrijedi ljudi sa različitim tjeskobama i neobičnim motivima koji su ih natjerali da baš po takvom nevremenu izlaze iz kuće. Sa druge strane, magla je u ovoj drami i sjajno uspjela metafora nevidljivih ljudi. Jedna od tih nevidljivih je i transrodna žena Emili. Autorica Kalamujić je u ovoj drami uspjela vjerno i dirljivo dočarati sve tegobe sa kojima se susreću transrodne osobe, počevši od straha da danju slobodno hodaju ulicom, potom stigme koja ih prati, verbalnih vrijeđanja i dobacivanja, te na koncu i fizičkih premlaćivanja i pretnji. Sve je, naravno, dodatno kompliciranije i dvostruko teže jer se radi o starijoj osobi koja pri tom iza sebe ima porodicu, bivšu ženu i sina. Ovako kompleksno izveden lik transrodne šezdesetogodišnjakinje budi u čitateljima/čitateljicama suosjećanje i empatiju, te jasno artikuliše koliko je težak život transrodnih osoba.
Na kraju krajeva, zbirka drama Šake pune oblaka, u prvom planu, i jeste karakteristična po autoričnoj empatiji i brizi prema nevidljivim, ranjivim i onim najosamljenijim među nama. Lejla Kalamujić u ovim dramama trga i razmiče debele zavjese iza kojih se skrivaju nesvakidašnji glasovi. Autorica pod reflektore, pred publiku, ali i pred čitatelje/čitateljice, stavlja likove koji su sve ove godine stidljivo i neopaženo – šutjeli.
