PIŠE: Jovana Ivetić
Posljednjih godina možemo uočiti napredak kada se radi o raspravama i zagovaranju seksualnog zdravlja, gdje dolazi i do razumijevanja različitih iskustava različitih seksualnih orijentacija. Međutim, čini se da se i dalje u velikoj mjeri javlja pogrešno vjerovanje da je rizik od spolno prenosivih infekcija i bolesti manji kada se radi o lezbejskom seksu jer ne uključuje penetrativni snošaj penisom. Pri čemu je bitno da na samom početku naglasimo da se termin “lezbejski seks” ne odnosi na određenu orijentaciju, već na seksualnu aktivnost koja uključuje dvije žene. Dakle, percepcija o manjem riziku je pogrešna i zanemaruje sve načine na koje se infekcije još uvijek mogu prenijeti.
Spolno prenosive infekcije i bolesti se prenose seksualnim kontaktom, i svako, bez obzira na spol, rod i seksualnu orijentaciju ih može prenijeti i dobiti. Radi razumijevanja koliko informacija o ovoj temi je široko dostupno, Sarajevski otvoreni centar je sproveo anketu o spolno prenosivim bolestima i bezbjednosti prilikom lezbejskog seksa, u kojoj je učestvovalo 86 ispitanica. Anketu je podržala i Bh. povorka ponosa.
Koje su neke od čestih spolno prenosivih bolesti?
HIV i AIDS – tačno je da u svijetu ima malo zabilježenih slučajeva prijenosa sa žene na ženu, međutim dokle god postoji šansa da tjelesne tekućine jedne partnerice dođu u kontakt s krvlju druge partnerice, rizik nije isključen. Do infekcije najčešće može doći dijeljenjem seks igračaka, zatim ukoliko osoba koja pruža oralni seks ima rane u ustima, upalu i krvarenje desni, ili ukoliko osoba koju oralno zadovoljavaju ima neku ranu u predjelu genitalija. Tokom fingeringa (zadovoljavanje partnerice prstima) ne postoji direktan rizik sem u slučaju otvorenih rana na prstima. Na sajtu Sarajevskog otvorenog centra možete preuzeti letak s više informacija o HIV-u i AIDS-u.
Hlamidija i gonoreja – obje infekcije se mogu prenijeti između dvije žene, najčešće putem zajedničkih seksualnih igračaka i trljanjem vulve od vulvu, te stavljanjem usta na vulvu ili vaginu, pa i s fingeringom ukoliko dođe do izlaganja vaginalnoj tekućini od osobe s infekcijom; dok se hlamidija za razliku od gonoreje može dobiti i u bazenima. U velikom broju slučajeva nema simptoma, a kada ih ima to su peckanje prilikom mokrenja i učestalo mokrenje, pojačan vaginalni sekret, bol u donjem djelu leđa, neuobičajan bol prilikom seksa i vaginalno krvarenje između ciklusa. Testovi se vrše u labaratoriji uzimanjem brisa ili iz urina, a liječe se antibioticima, dok neliječena infekcija može dovesti do razvoja ozbiljnih posljedica po zdravlje.
Sifilis – bakterijska infekcija koja izaziva promjene na koži u vidu bezbolnog čira, međutim kako se mogu javiti i u unutrašnjosti vagine, dešava se da promjene budu neprimjećene. Testira se putem laboratorijske dijagnostike brisa ili uzorka urina ili krvi. Otkriven na vrijeme se liječi antibioticima, a ukoliko se ne tretira može uzrokovati oštećenja živaca i tjelesnih organa kasnije u životu. Prenosi se direktnim kontaktom s infektivnim tečnostima iz otvorenih ili skrivenih vlažnih, lezija kože i sluzokože, kao i s tjelesnim tečnostima i sekretima inficirane osobe u toku seksualnog odnosa. Dakle, moguće je da se prenese i sa žene na ženu, na razne načine, kao što je oralni seks, fingering, itd.
Herpes – virus koji može biti oralni i genitalni. Prvi se može dobiti i od asimptomatskih nosilaca, npr. ljubljenjem i jedenjem istim priborom ili iz istog tanjira; dok se drugi prenosi s direktnim kontaktom s herpesom. Stavljanje usta na vulvu ili vaginu može se prenijeti herpes. Obično se dijagnostikuje fizičkim pregledom, kada ljekar provjerava vidljive promjene, a testovi krvi na antitijela virusa također mogu pomoći u dijagnozi ovih infekcija.
HPV – dok većina infekcija ovim virusom nije opasna po život, ovo je jedini virus koji u organizmu može dovesti do tumorskog rasta uslijed DNK mutacija. I kada nije opasna po život, infekcija je izrazito neprijatna, te može biti uporna i otporna na lijekove. Utvrđivanje HPV-a se vrši u labaratorijama detekcijom DNK molekula humanog papiloma virusa putem PCR metode. Tokom lezbejskog seksa, do zaraze može doći kontaktom između genitalija, dodirivanje genitalija partnerice, a zatim i vlastitih, ili dijeljenje seks igračaka.
Koje su mjere zaštite?
Jedno od pitanja ankete se odnosilo i na to da li ispitanice smatraju da je rizik od prenosa spolno prenosivih bolesti manji u lezbejskom seksu u poređenju s odnosima koji uključuju muškarce, na šta je 51,2 % odgovorilo da jeste, 31,4 % da nije sigurno, dok preostalih 17,4 % da nije manji rizik. Kod ovoga je krucijalno osvijestiti da dok je tačno da dolazi do smanjenog rizika od nekih određenih infekcija, nigdje ne dolazi do odsustva rizika, te da je neophodno i dalje misliti na mogućnost dobivanja infekcije, kao i na zaštitu.
Mjere zaštite mogu uključivati:
- Testiranje – neke spolno prenosive bolesti mogu biti asimptomatske, što znači da zaražena osoba možda ne pokazuje nikakve znakove ili simptome, ali ipak može prenijeti infekciju dalje, zbog čega je krucijalno da obje partnerke budu testirane i kada nema simptoma. Veći broj naših ispitanica se nikada nije testirao, čak 65,1 % njih.
- Korištenje dentalne brane za oralni seks (više o načinu upotrebe, ali i osjećaju pri upotrebi, pročitajte ovdje), kao i rukavica od lateksa ili bez lateksa i lubrikanta na bazi vode ili silikona prilikom fingeringa
- Stavljanje kondoma na seksualne igračke ukoliko ih dijelite.
- Vakcinaciju protiv HPV infekcije o čemu se više možete informisati ovdje.
Gdje se informišemo?
Diskriminacija LGBTI+ zajednice od strane zdravstvenih radnika_ca i dalje je realnost s kojom se suočavamo, pa se tako samo 25,6 % naših ispitanica informiše i uspomoć zdravstvenih radnika_ca; dok se najveći broj njih, 94,2 %, informiše putem interneta. Ovaj problem seže dalje – dolazi do smanjenog odlaska LGBTI+ osoba u zdravstvene ustanove onda kada im je usluga potrebna. O tome kako je testiranje na spolno prenosive bolesti nerijetko nepotrebno kompliciran put već smo govorili na našem portalu, ali i podsjetili da ipak treba ustrajati u zaštiti vlastitog zdravlja. Također je tačno da informacije na internetu nisu uvijek vjerodostojne, kao što je 73,3 % ispitanica i zaključilo da ovim informacijama samo djelimično vjeruje. Kod utvrđivanja validnosti objavljenog teksta svakako je bitno uzeti u obzir koje su akreditacije autora_ice i portala koji ih objavljuje.
Veliki broj anketiranih je izrazilo zainteresovanost za edukativne radionice o zdravlju i sigurnosti u LGBTI+ seksualnim odnosima, čak 76,7 % njih, dok 11,6 % nije bilo sigurno. Tema ovogodišnje Feminističke škole Žarana Papić bila je upravo zdravlje gdje su se mnoge informacije mogle dobiti, ali će Sarajevski otvoreni centar u budućnosti nastojati da organizuje radionice gore pomenutog tipa, koje bi pored edukativnog djela nudile i određena testiranja.
Komunikacija je krucijalna
Na pitanje “Da li se osjećate prijatno razgovarajući s partnericama o temi polno prenosivih bolesti?” njih 69,8% je odgovorilo potvrdno, 26,7 % s donekle i 3,5 % da se ne osjeća prijatno.
Potpuno otvoren razgovor s partnericom o seksualnom zdravlju je važan iz više razloga:
- Prevencija bolesti – razgovor o zaštiti i testiranju umanjuje rizik od infekcije. Čak i ako vaša partnerica nije imala puno partnera_ica pre vas, ne znači da ne može biti inficirana jer je dovoljno jedan seksualni odnos za polno prenosivu bolest. S toga, pristupite ovoj temi bez osuđivanja.
- Osvještavanje – možda vaša partnerica raspolaže s dijelom informacija, dok vi raspolažete s drugim dijelom, pa možete razmijeniti informacije i dopuniti vaše znanje
- Povećanje povjerenja i jačanje emocionalne povezanosti – dijeljenje informacija potiče osjećaj sigurnosti i bliskosti.
- Sažetak potreba i želja – kada se smanje neizvjesnosti i strahovi u vezi odnosa, a pojača razumijevanje, dolazi i do kvalitetnijeg ispunjena seksualnih potreba i želja.
Također, kada govorimo o otvorenoj komunikaciji, možemo pričati i na drugoj razini koja podrazumijeva javno zagovaranje ove teme. Razgovori o seksualnom zdravlju pomažu u prepoznavanju specifičnih potreba i doprinose rješavanju problema. Otvorenom diskusijom o seksualnom zdravlju može se doći do smanjenja stigme i predrasuda prema različitim seksualnostima i identitetima, te poticati inkluzivnost u društvu što će dalje rezultirati da individue potraže pomoć i savjete. Pored fizičkog, jačaće se i mentalno zdravlje jer će pomoći da se svi osjećaju sigurnije i prihvaćenije.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
