Piše: Lamija Begagić
Čudan je mjesec februar. U magazinu za predškolce i prvačiće kojeg uređujem deceniju i kusur, uvijek ga reklamiram kao „najkraći mjesec u godini“, radujući se svake četvrte godine što dvadeset i deveti njegov dan unese malo „neobičnosti“ na naše stranice. Ovaj bi februar, eto, imao biti poseban, kao i ova, dvije hiljade i dvadeseta godina.
No, mimo svoje kratkotrajnosti, februar je, inače, poprilično bezličan mjesec: nit zimski, nit proljetni, ni omražen zbog magle i sivila poput novembra, ni omiljen zbog listanja, pupanja i sunca poput aprila ili maja. Obični mali mjesec poznat tek po mačijim dugim zavijanjima u noć i nikad bez ironije prihvaćenom „prazniku“ ljubavi.
Eh, sad: čemu uopće ova analiza februara? Nije mi bila namjera govoriti o mjesecu kojeg ispratismo, da me urednica portala na kojem čitate ovaj tekst nije još koncem januara pitala: „Imaš li kakvu ideju za februar?“ Mislila je pri tome na februarsku kolumnu, a ja u tom trenutku nisam imala ideju. Šta je to vrijedno pisanja, a da nije nesretni Dan zaljubljenih, praznik koji na n-tu perpetuira svu paletu rodnih i heteronormativnih stereotipa i obrazaca?
A onda sam, sve tako razmišljajući, već prvog februarskog vikenda, pohodila festival LGBTI filma „Merlinka u Sarajevu“. (I ne, ovaj tekst nije zapis sa Merlinke, pisale su sjajne tekstove o tome, uradili odlične intervjue i prikaze filmove moje drage kolegice i kolege.) Na festival nisam išla poslom, već entuzijazmom i potrebom.
I upravo o potrebi za zabavom sam razmišljala i danima nakon njegovog zatvaranja, dok mi se glavom motala jedna meni jako poznata sintagma: „bezgranična zabava“. Radi se zapravo o naslovu sjajne knjige Kaspera Maasea. Knjiga govori o usponu pop-kulture potkraj XIX i u prvim decenijama XX stoljeća i, mada je vrijedi pročitati, nema previše veze sa kontekstom ove naše priče. No, mislila sam na nju gledajući dugačke redove „nežnih ljudi različitih strana“ ispred jednog sarajevskog kluba dok strpljivo čekaju da uđu na svirku, a ne mogu jer je klub popunio svoje kapacitete.
Februar je, njegov početak, i vani nije nimalo toplo, a sarajevski zrak nimalo blag, ni pitom, a oni ipak čekaju na svoju porciju zabave koju će, možda, dobiti ako neko iznutra izađe i oslobodi dragocjeno mjesto.
Zabava je kod Maasea bezgranična, a ovdje, čini se, ipak ima granice. Nekad te granice određuju kapaciteti klupskog prostora, nekad ih postavljaju strahovi, preziri i kalkulacije gazda i gazdarica, gospodara i gospodarica klubova, kafea, javnih prostora.
Postavljaju li nam se, stvarno, ograničenja na zabavu i šta možemo uraditi da, naviknuti decenijama na stajanje na barikadama, ukinemo i te (još jedne u nizu) granice?
Jasno da sama organizacija ovakvih festivala pravi veliki korak ka bezgraničnosti, no, šta kada same organizatorice i organizatori ovise o svetim drugim koji svoje prostore čuvaju u granicama njima prihvatljivih koji često nismo mi?
Prostor u kojem se održavao „zabavni“ program festivala „Merlinka“ nije bio adekvatan jer je malen, s lošom ventilacijom, malom scenom. No, namjera mi ovdje nije kritikovati postojeće izbore organizatorica, naprotiv, kao neko ko povremeno organizuje nezavisne i nefinansirane događaje, jasno mi je da prostore nije lako naći, s izuzetkom nekoliko zaista sjajnih ustanova poput Historijskog muzeja BiH, kina Meeting Point i nešto privatnih prostora koji često izlaze u susret našim malim i gerilskim književnim tribinama.
Pune kino dvorane i redovi ispred klubova pokazali su nam početkom najčudnijeg mjeseca u godini da potreba za zabavom nije tek potreba, ona je i pravo. Pravo svakog čovjeka na odmor i razonodu.
A LGBTIQ osobe, pored opjevanog života u svoja četiri zida, imaju i poslove, na koje odlaze rano, sa kojih se vraćaju kasno, i nakon kojih zaslužuju neki odmor, izlazak na događaj, odlazak na film, predstavu, izložbu, party.
Umorni od dana, sedmice, posla, plate koja kasni, ponekad im se ne da i za to posljednje malo pravo, pravo na zabavu i odmor, opet boriti na barikadama. No, oni to, ipak, svakodnevno rade. Prave festivale, osvajaju nova mjesta, oplakuju neke prostore koji se prebrzo zatvore, promjene namjenu, utope se u sumnjivim privatizacijama, pa onda opet zavole ili si sami stvore neka nova mjesta vjerujući u ideju da nema granica za zabavu jer je ona, kao i igra nešto što svim bićem tražimo i prije nego prohodamo i naučimo artikulisati svoje misli jezikom i govorom.
I čini se da, ma koliko umorne i umorni bili, nismo spremni odustati od svog odmora!
