Piše: Selma Kešetović
Kada sam putovala iz Tuzle prema Sarajevu kako bih prisustvovala, i samim tim svjedočila inspirativnom predavanju velike LGBTI borkinje Biljane Ginove u Sarajevskom otvorenom centru, sasvim nevezano sam se prisjetila SF klasika Sluškinjina priča autorice Margaret Atwood. Utopijska i pesimistička slika budućnosti Atwoodove je prekid sa teško stečenim ljudskim, posebno ženskim pravima, i repatrijarhalizacija, brutalnija i automatiziranija nego što je bila prije. Ispostavilo se da nije nevezano, nego je sjećanje na knjigu bio dobar uvod u oslikavanje političke situacije u Makedoniji i pozicioniranje jedne LGBTI borkinje i feministice kakva je Biljana.
Nakon što Makedonija nije ušla u NATO, započeo je proces retradicionalizacije i repatrijarhalizacije društva kakva je nama itekako poznata iz perioda poslije rata (primjerice, držale su se tribine kako žena mora imati razumijevanja ako ju muž udari jer se on borio u ratu), a na snagu je došao, bez javne debate, zakon o zabrani abortusa. Te 2012. godine krenuli su protesti protiv postojećeg režima koji traju i dan danas. Ti protesti su ujedinili različite interesne skupine, kako Ginova navodi. U istim redovima su se mogli naći i brojni homofobi, oni javni, kao i oni prikriveni. Slijedeći uvijek istu heteronormativnu matricu, LGBTI prava su gurana u pozadinski fokus, smatrana manje bitnima, i uvijek politički subverzivnija (opasnija) nego druga. Sa tim se bh. LGBTI aktivisti/ice mogu poistovijetiti, jer često podržavaju ugrožene radnike/ice, žene, odlaze na proteste, dok se na protestima za njihova prava iste ugrožene skupine ne pojavljuju.
To dokazuje transparent Biljana platno ne beleše/Biljana ženi ljubaše/I revolucin vodeše (Biljana platno ne pere/Biljana ljubi žene/I revoluciju vodi) koji je nosila 17. maja, na Međunarodni dan borbe protiv homofobije i transfobije, a koji je naišao na pokušaje cenzure od strane drugih demonstranata/ica. Biljana navodi da unutar opozicionarnih krugova gotovo uvijek govore muškarci i kako je homofobija više nego prisutna, iako je LGBTI otpor dio tog većeg otpora protiv vladajućeg režima u Makedoniji. Transparent je na kraju ipak prošetao i postao veliki hit na društvenim mrežama čime se postavljalo pitanje sigurnosti i vidljivosti Biljane Ginove. Pitanje sigurnosti za Biljanu je nerazdvojivo od pitanja privilegije. Kao javna osoba koja iza sebe ima godine aktivizma, i kao zaposlenica Helsinškog komiteta za ljudska prava u Makedoniji (iako je ovo lokalna organizacija, u svijesti Makedonaca/inja je iskrivljena činjenica da je riječ o međunarodnoj organizaciji što im daje određenu zaštitu), i prije svega nezavisna žena, Biljana smatra da je izložena manjoj opasnosti nego što bi to bio slučaj sa nekom drugom osobom. Privilegije su tema koja je nezgodna u LGBTI krugovima, ali je sasvim izvjesno da među svim osobama LGBTI identiteta postoje razlike i da su u pitanju prije svega različite pozicije: nije isto biti bijeli gej muškarac i biti lezbijka, ali sa druge strane nije isto ni biti bijeli bogati gej muškarac i bijeli siromašni gej muškarac, da ne govorimo o trans* osobama i nebijelim pripadnicima/cama LGBTI zajednice. Kao primjer ona navodi i posljedice kampanje protiv nasilja nad LGBTI podržavateljima/icama kao reakciju na čak šest strukturno osmišljenih napada, u kojoj su javno govorile tri osobe iz zajednice od kojih su dvije bile iz relativno funkcionalnih obitelji gdje su mogle da dobiju kakvu-takvu podršku, a treća osoba se putem te kampanje outovala i govorila o nasilju koje trpi u svojoj obitelji nakon čega se nasilje povećalo. Tada su se LGBTI organizacije našle u nepovoljnom položaju, jer nisu imale sklonište za LGBTI osobe koje su izložene nasilju u svom domu. Pokušale su mu pronaći stan, ali na duže staze to jednostavno nije funkcioniralo, te je dečko potražio azil u Belgiji. “Sada je tamo i bolje mu je nego u Makedoniji, ali on ne bi otišao da smo mi imali nekakav sistem podrške”, žali se Ginova i naglašava da su ove godine konačno dobile/i novac za prvo sklonište koje će se otvoriti u novembru.
Na pitanje da li ona sama osjeća strah, Ginova je rekla da je sasvim prirodno da osjeća strah, ali da ne dozvoljava da ju strah sprečava da djeluje. Sa nama je podijelila iskustvo napada koji joj se desio kada je nedavno vozila bicikl. Na nju je iznenada pljusnula voda, a potom su dječaci od jedva 11-12 godina povikali prema njoj: “Peder, jebat ću ti ćerku!” Mislili su od nje da je gej muškarac jer je bila u rodno neodređenoj odjeći, a i inače izgleda androgino.
“I ja sam pozvala policiju”, priča Biljana. “Ne znam zašto sam pozvala policiju. Impulsivno je bilo, previše je napada, i ja u tim slučajevima uvijek zovem policiju. Ali oni su još mali da bi ih zakon uhvatio. I ja moram sad da čekam kako bi se odvila procedura, i javi mi se policajac nakon 20 minuta, pita me gdje sam. A onda me zove da dođem u obližnju kafanu gdje oni već sjede. Nakon što sam potpisala izjavu, policajac kaže: ‘E, sad, oficijelni dio smo završili, hajde sad na neoficijelno’, i inspektor me pita jesam li udata. I dalje se razgovor nastavlja na mnogo čudan način. Razmišljala sam, da li da budem žrtva, da uđem u ulogu žrtve, da li da se pozovem na Helsinški komitet, ali ja sam rekla ne, i ušla sam u edukativnu ulogu. Prebacim nogu na nogu i kažem: ‘Ne, zato što nema zakona za mene.’ On kaže: ‘Molim?’ Ja kažem: ‘Zakon! Nema zakona za istospolno partnerstvo!’ I tu razgovor krene, kako mogu dvije žene da budu itd. Ja sam ih sve educirala. Oni su meni govorili ‘Možete li malo tiše?’ (smijeh) Mislim, ne treba tako, ali u tom momentu mi je trebao ispušni ventil i ja sam iskoristila tu situaciju.”
No nema srećnog kraja. Policija nikada nije tražila mlade napadače, a Biljani su preporučili da jednostavno ide drugim putem. Time se nesumnjivo odašilje poruka o javnom prostoru kao sigurnom prostoru za homofobe, dok LGBTI populacija mora da se sklanja iz tog javnog prostora.
Na pitanje moderatorice gdje se taj aktivizam završava, kako nalazimo snage da se borimo i za koga se u suštini borimo dok riskiramo naše živote, Biljana je odgovorila da svatko od nas, i to je veoma bitno, treba da pronađe odgovor sam/a za sebe. Kada se osjeća dobro, ona radi, ali kada se ne osjeća dobro, onda ne radi. Nakon prošlog protesta, osjećala je ogroman neuspjeh. Uzela je vremena da se brine o sebi, išla je na terapije, trudila se da jede zdravo, da čita više, da spava više. Povukla se. Da bi se osoba bavila aktivizmom, mora najprije sebi biti dobra, zaključuje Biljana.
Biljana je predavanje završila u pozitivnoj atmosferi, uzevši vremena da razgovara sa svakim od nas i razmijeni iskustva. Unatoč nasilju i heteronormativnoj matrici koja neprekidno melje, Biljana ne skida osmijeh sa lica, otvoreno priča o važnim temama poput one šta reći maloljetnoj lezbijki koja je out i trpi nasilje u obitelji, ali i onim lakšim kao što su meditacija i samobriga. I dalje zbijene u mali prostor, LGBTI osobe sanjaju o društvu bez straha i stigme, dok neki drugi kotači homofobije i mizoginije žele poništiti i dosadašnje rezultate feminizma i LGBTI aktivnizma kako bi vratili “dobre stare vrijednosti”. Ostaje nam da se brinemo o sebi, o drugima, i da imamo više nade u generacije koje dolaze.
