PIŠE: Jelena Kravljača
Trećeg novembra u 20 h Sarajevski ratni teatar ugostio je forum teatar predstavu Možda je samo faza. Na ovaj način otvoren je zajednički prostor za razvoj dijaloga o različitim percepcijama u odnosu na položaj, iskustva i odnose LGBTIQ+ osoba, kako unutar tako i van zajednice.
Projekat je pokrenut i održan zahvaljujući Udruženju za psiho-socijalnu podršku i bolju budućnost ’’Progres’’, u čijoj kreaciji su učestvovale LGBTIQ+ osobe i njihove lične priče. Predstava je utemeljena na teatru potlačenih, odnosno interaktivnom političkom teatru koji je razvio Augusto Boal 60-ih godina u Brazilu, koji uključuje aktivističke i pozorišne tehnike s fokusom na demokratski dijalog i osnaživanje zajednice.
Kroz tri glavne priče koje su nosioci veoma važnih i neophodnih poruka upućenih ka društvu kao cjelini,ali i ka LGBTI zajednici imali_e smo priliku da iz drugačijeg ugla posmatramo bliski susret pojedinca_ki s društvom u kome se nalaze, te konzervativnim i patrijarhalnim stavovima koji ostavljaju malo prostora za razumijevanje suštinske ljudske prirode. Priče su kreirane zahvaljujući svakodnevnom iskustvu nasilja i opresije, koje vrlo često nije prepoznato ili sankcionisano, bilo da govorimo o društvenom ili institucionalnom reagovanju.
Ovim umjetničko-pozorišni performansom istaknuta je važnost profesionalne etičnosti, sigurnosti, preispitivanja sopstvenih stavova i razbijanje predrasuda, ali i razumijevanja posljedica prisilnog autovanja što ostavlja utisak da odgovornost za zaštitu LGBTIQ+ prava nije samo na LGBTI osobama, već dužnost svakog građanina i građanke.
Publika umjesto uloge pasivnog aktera dobivaju priliku da kritički promisli, bolje razumije likove, ali i napravi konkretne izmjene u scenama koje se dešavaju pred njima, u skladu sa sopstvenim promišljanjem o pravdi i pravičnosti. Ostavljen je prostor i za one koji vrše nasilje, ukazujući da su i oni_e žrtve nametnutih društvenih normi koje ne služe bilo kakvom društvu ukoliko proizvode pomenuto nasilje i ne uvažavaju pravo na postojanje drugih osoba. Na ovaj način mijenja se dodijeljeni narativ, pa priče dobivaju drugačiji ishod, te postupci potaknuti dehumanizacijom drugoga_e nestaju sa scene, ustupajući to mjesto ljubavi, jednakosti i poštovanju.
Zahvaljujući višemjesečnom radu reditelja Demira Mekića i saradnika_ca, kao i glumaca i glumica: Marka Mirkovića, Merjem Šiljak, Sunčice Strukar, Duje Martinića, Tanje Ristić i Željane Spasojević, ovaj društveno odgovorni projekat još jednom je podvukao bitne probleme našeg društva: odsustvo podrške u različitim zajednicama krenuvši od porodice, škole,vjerskih institucija do pitanja sigurnosti u digitalnom prostoru.
Još jednom forum teatar nas je podsjetio da umjetnost nije samo način izražavanja, već put ka razumijevanju i ostvarivanju socijalne pravde, ali i da su razlikovanje lične i kolektivne odgovornosti izuzetno važne u zajedničkom traženju rješenja za postojeće probleme.
