PIŠE: Altea Šehić
U Sarajevu sunce zalazi naglo, bacajući duge, teške sjene preko fasada koje još uvijek čuvaju ožiljke prošlosti. Na tim istim ulicama, ja nosim svoje ožiljke, one nevidljive, ispisane duboko ispod kože. Dok koračam pored Miljacke, često razmišljam o tome kako je ljubav u Bosni i Hercegovini rijetko kada samo osjećaj. Ovdje je ljubav, za nekoga poput mene, stalna pregovaračka pozicija.
Koliko puta sam u polumraku nekog prolaza osjetila želju da samo spustim glavu na nečije rame? Koliko puta sam povukla prste u rukave, gušeći impuls da dodirnem ruku osobe pored sebe, jer sam u glavi već odigrala čitav scenario mogućih pitanja, osuda i strahova? Kao trans žena, naučila sam da svaki moj pokret nježnosti u javnom prostoru dolazi s fusnotom, s dugačkim predgovorom u kojem se pravdam, objašnjavam i molim za razumijevanje.
Ali srce ne poznaje fusnote. Ono ne traži dozvolu od prolaznika na Ferhadiji, niti čeka odobrenje komšiluka da bi zakucalo brže.
Ovaj esej nije samo priča o izlascima, aplikacijama za upoznavanje ili nespretnim prvim poljupcima pod uličnom svjetiljkom. Ovo je zapis o mojoj tihoj pobuni. O mojoj potrazi za onim najosnovnijim ljudskim dostojanstvom: pravom na dodir bez objašnjenja. Pravom da volim i budem voljena, a da taj čin ne bude ni hrabrost, ni provokacija, ni eksces – već jednostavno život, u svoj svojoj nesavršenoj, drhtavoj i predivnoj običnosti.
Sjedila sam sinoć u stanu, gledajući kako se narandžasta svjetla Sarajeva pale jedno po jedno, poput malih, udaljenih nada, i dok sam tipkala po tastaturi, nisam mogla a da se ne zapitam: U gradu koji je preživio toliko toga, zašto je moja ljubav još uvijek najopasnija ruševina?
Dobrodošli u moju stvarnost. U gradu gdje se historija sudara na svakom ćošku, ali gdje je moja budućnost s nekim još uvijek u rangu naučne fantastike. Često razmišljam o pjesmi Easy to fall in love od Olivije Dean. Ona pjeva o ljubavi s takvom lakoćom, kao da je ona nešto što ti se prosto desi, poput kiše. Ali u mom Sarajevu, ljubav za trans ženu nije kiša; to je hodanje po minskom polju s osmijehom na licu i savršenim eyelinerom.
Otkako sam se vratila ili, bolje rečeno, “nastala” u ovom gradu, imala sam tri velika… pa, nazovimo ih “eksperimenta”.
Prvi je bio onaj s kojim sam šetala Ferhadijom. Bio je to moj prvi pravi izlazak kao “ja”. Srce mi je lupalo jače od zvona na Katedrali Srca Isusova, ispred koje smo se zaustavili. Kad me poljubio, na trenutak sam povjerovala da su kule postale manje, da je grad ispario kao topao izdah u januaru. Ali čim su nam se usne razdvojile, vidjela sam taj pogled. Nije me gledao kao ženu; gledao me kao razotkrivenu tajnu. Provjeravao je da li je neko koga poznaje vidio taj “incident”. Moj prvi poljubac ispred Katedrale nije bio kruna romanse, bio je to test izdržljivosti koji on nije položio. Pustio mi je ruku brže nego što bi pustio žar.
Onda je došao Drugi. Onaj koji je bio “otvorenih shvatanja”. Barem se tako predstavljao na aplikaciji. Sjedili smo satima, smijali se, činilo se da me čuje. Ali čim smo ušli u njegov stan, maska je pala. Odjednom, ja nisam bila osoba s kojom je pio kafu; postala sam nešto što se konzumira bez pitanja.
Postala sam fetiš. Njegova ljubaznost se pretvorila u predatorsku oštrinu. Tražio je samo seks, ali ne onaj koji povezuje, već onaj koji ponižava. Htio je moju ženstvenost, ali bez moje ljudskosti. Izbacila sam samu sebe iz tog stana prije nego što je uspio da mi izbriše ime iz sjećanja. Bilo je to oštro, prljavo i boljelo je više od bilo koje uvrede na ulici.
A Treći? On je bio najgori, jer je bio skoro pa savršen. Bio je to onaj koji me držao za ruku ispod stola u mračnim restoranima, ali bi je naglo povukao čim bi konobar prišao. Bio je to onaj koji mi je šaputao da sam “posebna”, što je u Sarajevu samo šifra za “ne smijem te pokazati mami”. Kad sam ga pitala kad ćemo na piće negdje gdje je osvijetljeno, negdje gdje se ne moramo kriti kao prognanici, rekao mi je: “Ti ne razumiješ kako je meni.”
A kako je meni?
Kako je meni dok perem taj isti grad sa svoje kože svaku večer? Kako je meni dok Olivia Dean odjekuje mojim ušima, a ja se pitam jesam li ja zaista toliko teška za voljeti?
Istina je oštra: u ovom gradu, muškarci te često žele u mraku, ali te mrze čim zora osvane. Žele tvoju nježnost, ali se plaše osude komšiluka. I to je ta rana koja se ne vidi na fasadama. To je taj ožiljak koji nosim ispod svake haljine.
Ali, dok završavam ovaj tekst i gledam u fasadu Zemaljskog muzeja, shvatam nešto. Možda ljubav u Sarajevu za mene nikada neće biti “easy”. Možda će uvijek biti borba, pregovaranje i poneka suza uz kafu. Ali odbijam da budem nečija prljava tajna. Odbijam da budem samo “iskustvo” za one koji nemaju petlje da budu autentični.
Moja potraga za onim ko će me poljubiti ispred Katedrale i stajati tu sa mnom, držeći me za ruku dok nas cijeli grad gleda, nastavlja se. Možda sam luda, možda sam previše optimistična, ali vjerujem da zaslužujem ljubav koja ne traži tamu.
Zaslužujem da budem voljena s istom onom lakoćom o kojoj Olivia pjeva. I dok se to ne desi, ja ću i dalje hodati ovim ulicama. Ne kao provokacija, ne kao fusnota, nego kao žena koja zna svoju cijenu.
Jer, na kraju dana, ako me ne možeš voljeti na suncu, ne zaslužuješ me ni u mraku.
Stay fabulous, Sarajevo. Čak i kad boli.
