PIŠE: Ena Šehić
Između birokratije, rada i svakodnevnog poniženja
Postoji jedan trenutak koji se ponavlja iznova i iznova dok gledam svoju najbolju prijateljicu kako traži posao u Bosni i Hercegovini. To nije trenutak kada predaje CV. Nije čak ni trenutak kada ulazi u lokal, prodavnicu ili firmu sa osmijehom, uredno obučena, pristojna, komunikativna i spremna da radi. Taj trenutak dolazi nekoliko sekundi kasnije upravo kada osoba koja prima CV spusti pogled na dokument i pročita ime.
Do tada je sve uglavnom “normalno”. Ljubaznost. Profesionalnost. Kratki razgovor. Pitanja o iskustvu. A onda nastane kratka tišina. Pogled gore prema njenom licu. Pa opet prema dokumentu. Pa opet prema njoj. Nekad odmjeravanje. Nekad zbunjen izraz lica. Nekad šapat među kolegama kada se udalji. Nekad komentar koji se pokušava sakriti. A najčešće – nikad više ne dobije poziv nazad.
Moja prijateljica je trans žena. Ima dvadeset godina. Pametna je, sposobna, vrijedna i već se pokazala kao odlična radnica. Ali u Bosni i Hercegovini to često nije dovoljno. Jer prije nego što poslodavci vide njeno iskustvo, njene kvalitete ili potencijal, vide birokratski trag države koja joj ne dozvoljava da postoji onako kako zaista jeste.
U njenim dokumentima i dalje stoji ime koje više nije njeno. Spolna oznaka koja ne odgovara njenom identitetu. I svaki put kada preda CV, država je praktično prisiljava da bude autovana.
To nije neprijatnost. To nije “nesporazum”. To je oblik nasilja.
Kada dokument postane mehanizam kontrole
U Bosni i Hercegovini trans osobe ne mogu promijeniti oznaku spola u dokumentima na osnovu samoodređenja. U praksi, to znači da pravno priznanje roda dolazi tek nakon potpune medicinske tranzicije, uključujući operativne zahvate. Takva regulacija ne samo da je restriktivna, nego proizvodi direktne posljedice u svakodnevnom životu trans osoba: pri zapošljavanju, obrazovanju, prelasku granica, zdravstvenoj zaštiti ili jednostavno pri svakom pokazivanju lične karte.
Drugim riječima, država insistira da tijelo bude “dovoljno tranzicionirano” prije nego što prizna identitet osobe. Oni koji ne mogu, ne žele ili nemaju finansijske mogućnosti za medicinske zahvate ostaju zarobljeni između vlastitog života i administracije.
Ovaj problem nije samo pravni. On je duboko politički.
Judith Butler u knjigama Gender Trouble i Undoing Gender piše o tome kako društvo konstantno pokušava “čitati” rod kroz tijela, ponašanje i društvene norme. Postoje tijela koja su “čitljiva” i samim tim društveno prihvatljiva, te ona koja odstupaju od očekivanog poretka. Problem nastaje kada dokumenti, izgled, glas ili ime ne odgovaraju normama koje društvo očekuje.
Moja prijateljica nema luksuz da sama bira kada će nekome reći da je trans. Država to radi umjesto nje.
Svaki CV postaje prisilni coming out.
Administrativna transfobija
Diskriminacija nad trans osobama često se zamišlja kao nešto otvoreno i eksplicitno: uvrede na ulici, nasilje, prijetnje. Ali veliki dio transfobije zapravo je birokratski i institucionalan. Tiši. Teže dokaziv. Ugrađen u procedure.
To je ono što mnogi aktivisti i teoretičari nazivaju administrativnim nasiljem ili administrativnom transfobijom.
Kada trans osoba ne može promijeniti dokumente bez skupih i invazivnih medicinskih procedura, država proizvodi uslove u kojima je gotovo nemoguće sigurno učestvovati u javnom životu. Dokument više nije neutralan papir. On postaje sredstvo nadzora i kontrole.
Prema izvještajima Sarajevskog otvorenog centra i organizacije ILGA Europe, Bosna i Hercegovina i dalje nema sistem koji trans osobama omogućava brzo, dostupno i dostojanstveno pravno priznanje roda. Posljedice toga nisu apstraktne. One izgledaju upravo kao moja prijateljica koja prije svakog razgovora za posao pokušava procijeniti:
- hoće li je ismijati,
- hoće li je odbiti,
- hoće li je gledati kao problem,
- hoće li morati objašnjavati vlastiti život potpunim strancima.
I ono što je možda najokrutnije: često nikada neće saznati da li nije dobila posao zato što nije bila kvalifikovana — ili zato što je trans.
Rad, kapitalizam i “poželjna” tijela
U teoriji, tržište rada funkcioniše meritokratski. Posao bi trebala dobiti osoba koja zna raditi posao. U stvarnosti, kapitalizam preferira određena tijela: stabilna, normativna, “čitljiva”, ona koja neće izazivati nelagodu mušterija, kolektiva ili poslodavaca.
Trans tijela često se posmatraju kao komplikacija.
Michel Foucault pisao je o tome kako institucije discipliniraju tijela i proizvode “normalnost”. Posao nije samo mjesto rada; on je i prostor gdje se očekuje određena vrsta ponašanja, izgleda i identiteta. Oni koji odstupaju od tih normi često postaju višak.
To posebno pogađa trans osobe u uslužnim djelatnostima, prodaji, ugostiteljstvu i poslovima koji zahtijevaju konstantan kontakt s ljudima. U tim sektorima “prezentabilnost” često znači cisnormativnost.
Kada moja prijateljica dijeli CV-eve po gradu, ona ne traži samo posao. Ona pokušava dokazati da njeno postojanje neće biti “problem” za firmu.
A nijedna osoba ne bi trebala morati dokazivati da zaslužuje osnovno dostojanstvo.
Psihološki umor stalnog autovanja
Postoji i druga vrsta rada koju trans osobe obavljaju svakodnevno, a koja ostaje nevidljiva: emocionalni rad preživljavanja.
Moja prijateljica prije svakog razgovora razmišlja kako će zvučati njen glas, hoće li ljudi gledati u dokumente, da li da objasni unaprijed, kako da reaguje ako neko postavi nepristojno pitanje, kako da ostane smirena ako osjeti ismijavanje ili nelagodu.
To nije paranoja. To je iskustvo naučeno kroz ponavljanje.
Sara Ahmed u knjizi The Cultural Politics of Emotion piše da emocije nisu individualne slabosti nego društvene posljedice. Strah koji marginalizovane osobe osjećaju nije “lični problem”, već odgovor na sistem koji ih konstantno podsjeća da nisu sigurne.
Trans osobe vrlo često žive u stanju anticipacije nasilja. Čak i kada se ništa otvoreno ne desi, tijelo pamti poglede, šutnju, promjenu tona glasa, trenutak kada atmosfera postane čudna.
To je iscrpljujuće.
I upravo zbog toga priča o zapošljavanju trans osoba nije samo priča o radu. To je priča o mentalnom zdravlju, dostojanstvu i pravu da postojiš bez konstantnog opravdavanja sebe.
Ko zapravo ima pravo na “normalan život”?
U knjizi The Queer Art of Failure, Jack Halberstam piše kako su “normalne” životne putanje – stabilan posao, sigurnost, porodica, društveno priznanje – dizajnirane prvenstveno za cisheteroseksualne ljude. Queer i trans osobe često su prisiljene da žive van tih struktura, ne zato što to žele, nego zato što ih sistem aktivno izbacuje.
Kada trans osoba ne može pronaći posao zbog dokumenata, to nije individualni neuspjeh. To je politički problem.
Moja prijateljica ne traži privilegije. Ona traži ono što većina ljudi uzima zdravo za gotovo: mogućnost da preda CV bez straha, mogućnost da je neko vidi kao osobu prije nego kao “problem”, mogućnost da radi i živi dostojanstveno.
I upravo tu leži najveća ironija: država koja tvrdi da štiti građane proizvodi sistem u kojem trans osobe moraju prolaziti kroz poniženje samo da bi učestvovale u svakodnevnom životu.
Često se govori kako su dokumenti samo administrativna formalnost. Ali za trans osobe dokument može postati oružje.
Može ih outovati. Može ih ugroziti. Može ih spriječiti da rade. Može ih učiniti metom.
I zato pitanje pravnog priznanja roda nije “identitetsko pitanje” kako ga konzervativni diskursi često pokušavaju predstaviti. To je pitanje rada, sigurnosti, stanovanja, zdravlja i opstanka.
Jer pravo na rad ne postoji ako moraš rizikovati poniženje svaki put kada predaš CV.
A nijedna osoba ne bi trebala živjeti između onoga što jeste i onoga što joj birokratija dozvoljava da bude.
