PIŠE: Daniela Premuda
Kroz oči jedne sarajevske povratnice
Ove godine, prizori kampanje Bh. povorke ponosa su jednostavni i prepoznatljivi – balkoni, prozori, komšiluk, štrikovi na kojima se suši veš u duginim bojama. Šetat ćemo pod sloganom ‘Sve nam boje dobro stoje’ – dakako, stoje nam predobro sve boje s naših lijepih zastava. No, pod ovim sloganom mi ne govorimo nužno samo o bojama, mi govorimo o ljudima, o tome kako su upravo različitosti ono što je uvijek činilo naše bosanskohercegovačko društvo bogatim.
Naša država satkana je od raznovrsnih identiteta, običaja, iskustava, životnih priča – a opet svi jednako pripadamo ovog našem društvu. Komšiluk je snaga našeg društva, kamen temeljac, i ponos Bosne i Hercegovine. Snažno je i prelijepo to društvo gdje se pluralizam njeguje. Generacije prije nas su učile da se različitost ne samo toleriše već i cijeni, zato ne smijemo dozvoliti da se danas koristi kao osnova za isključivanje.
Upravo zato u kampanji ove godine i imamo takve tople motive sa naših balkona, prozora, zgrada i kuća, jer time podsjećamo da kvir osobe nisu neka apstraktna pojava i zasebna populacija u društvu – mi smo vaše kolegice, prijatelji, komšinice, mi smo i članovi vaših porodica (znali vi to ili ne). Mi smo dio i vaših zajednica, vašeg komšiluka. Stoga, mi ove godine ne poručujemo da nas prihvatite, nego je naša poruka da smo mi svakako tu, te da i mi kanimo živjeti dostojanstveno i slobodno.
Bosna i Hercegovina kakvoj se vratih
Bosanskohercegovački komšiluk, naši ljudi i toplina je ono radi čega sam se i sama vratila iz inostranstva. Jeste, lijepo je živjeti u razvijenim zemljama svijeta, ali kod nekih od nas ipak će presuditi osjećaj hladnoće, i ljudi i mjesta, i počet će sa sjetom da razmišljaju o svom rodnom kraju. Naročito kada je taj rodni kraj u tako prelijepoj i posebnoj zemlji poput Bosne i Hercegovine.
Zamisli, potječeš iz mjesta koje se i u svojim momentima najteže historije suprostavljalo razdvajanju, te je i tada mahom biralo zajedništvo, međusobno pomaganje te prkos podjelama. Nakon mnogo godina življenja u raznim europskim metropolama, srcu ipak zafali ta naša posebna lokalna priča. Ovo što ovdje živimo odavno je preraslo puki suživot. Mi dijelimo isti prostor, iste brige, iste radosti i istu budućnost – to je život u njegovom najpunijem smislu.
S druge strane, kada se radi o nekim drugim razlikama, kada se radi o ljudima koji su gurnuti na margine društva – radi bilo koje svoje karakteristike, tu i dalje kao zemlja zakazujemo. Ono što je najviše zabrinjavajuće je to što nažalost ni naše društvo nije ostalo imuno na jačajuće svjetske desničarske struje, koje sve otvorenije koketiraju s fašizmom. Sada je zato važnije nego ikada da se ujedinimo, da se vratimo osnovama i temeljima bh. društva koje je bazirano na otporu podjelama, i na solidarnošću.
Fašizam računa na podjele – mi računamo jedne na druge
Ovo je momenat kada naprosto moramo biti solidarne jedne s drugima, jer napad na bilo koju grupu u društvu napad je na sve nas. Stoga, pozivamo sve obespravljene da nam se pridruže, i podsjećamo da je ovo naša zajednička borba. Ako se svi samo zatvorimo u naše male zajednice i kažemo ‘ne tiče me se’, sistemi moći će nastaviti da nas targetiraju jedne za drugima. Jer, netko mora biti okrivljen za sve ružno šta se dešava oko nas. Historija nam pokazuje da su zato marginalizirane grupe uvijek prve na udarcu.
Paradoksalno je i tužno da to naše društvo koje se smatra toliko naprednim radi svoje antifašističke historije, još uvijek pokazuje toliko nerazumijevanja prema nekoj ‘drugoj’ različitosti. Upravo radi te naše ksenofobičnosti nadošla je i meni potreba da se priključim Organizacionom odboru Bh. povorke ponosa. Kako je moguće da to moje mjesto koje toliko hvalim gdje god, i dalje ne prihvaća sve svoje stanovnike jednako?
Davne 2019. pročitala sam iz Haga u kojemu sam tada živjela da će se održati prvi bosanskohercegovački prajd, i srce mi je zaigralo. Naprosto sam znala da moram pauzirati sve svoje obaveze u mom tada užurbanom nizozemskom životu, te doći u Sarajevo da volontiram na tom dešavanju – i tako i bi. To je bio jedan od najznačajnijih dana za mene ikad. Rijetko se osjete takve emocije, takvi osjećaji svrhe, ponosa i pripadnosti. Iako nitko nije znao šta će se desiti taj dan kada izađemo na ulice, svi smo znali da želimo biti tu i koračati ponosno u svojoj zemlji. Vratila sam se tada u Nizozemsku ispunjenija nego ikada (ni ne sluteći da ću se za koju godinu odlučiti preseliti nazad u svoju rodnu BiH).
Zašto sam odlučila (p)ostati vidljiva
Osjećaji prema Bosni su s vremenom nadvladali, i eto me, pišem sada ovo iz svog podstanarskog sarajevskog stančića. Presretna i preispunjena što sam nazad u svome gradu – za sad. Ipak imam u podsvijesti da u bilo kojem momentu mogu odlučiti da sam pogriješila i opet otići. Povratkom u našu zemlju izgubila sam mnoge zakone koji su me vani štitili kao kvir osobu, kao i neka osnovna prava za dostojanstven život. No i u svemu tome, ja zaista živim svoj kvir život u Sarajevu sasvim otvoreno i normalno (koliko normalnim se on može nazvati u bespravlju).
Ipak, itekako sam svjesna koliko time predstavljam manjinu unutar naše zajednice. Ne mogu zanemariti činjenicu da ja živim bezbrižno, privilegirano, jer su moji porodično-prijateljski krugovi isprepleteni bosanskohercegovačkim intelektualcima širokih vidika. S druge strane, svakodnevno svjedočim pričama kvir ljudi čija je stvarnost u BiH potpuno suprotna od moje i zastrašujuća.
Ne mogu zatvoriti oči na to da je toliko ljudi iz moje sredine odrastalo uz neprihvaćanje, ignorisanje, odbijanje, a mnogi čak i uz ozbiljno nasilje. Mnoge i dan danas gledam kako žive svoj život kao tajnu, u svakodnevnom strahu i grču, a kod nekih čak primjećujem i razvijanje veoma alarmantne internalizirane homofobije.
Shvaćam da je za mnoge moj sasvim otvoreni sarajevski kvir život prije neki paralelni univerzum. Mnogi niti su svjesni niti ikad pomisle da se kod nas može i tako živjeti – to je ono najbolnije od svega.
U takvim okolnostima, osjećam i neku vrstu moralne dužnosti kao otvorena kvir osoba da ispoljim svoju evidentnu privilegiju u nešto smisleno, da sam uključena u kvir aktivizam. Tada bar znam da lično poduzimam nešto za sve naše LGBTQ+ ljude, kao i za sve ostale naše ljude koji su obespravljeni i gurnuti na margine društva. Time dobijam priliku da služim kao glas onih kojima je njihov glas oduzet, ali u isto vrijeme imam priliku biti i reprezentacija jednog sasvim ponosnog, otvorenog i lijepog kvir života.
Tu je za mene jedan od najvećih značaja Bh. povorke ponosa. Nije to samo borba za naše zahtjeve i za naše zakone. U svemu tome, možda nas vidi i čuje neka mlada obeshrabrena osoba, koja misli da nikada neće moći živjeti otvoreno, i možda baš sada pomisli da ipak postoji život poslije straha. Možda po prvi put čuje da u BiH već postoje brojne kvir osobe koje žive sasvim otvoreno i opušteno, bez da više i znamo ili ikad pomislimo na riječ ‘strah’. Možda će ta osoba onda jednom i sama prošetati s nama, pa time i ona nekome drugom postati inspiracija i nada za bolje sutra. Ako ništa, možda se bar usuditi posjetiti neki događaj u sklopu našeg sjajnog programa Sedmice ponosa, gdje će prvi put prošetati kao potpuno svoja.
U okviru ovogodišnjeg programa (13. do 21. juna) pripremili smo zaista ponešto za svakoga – od pank svirke, kvir buvljaka i umjetničkih sadržaja do filmova, diskusija i šetnje kroz kvir historiju Sarajeva. Pozivam vas da pročitate više detalja o cijelom programu na društvenim mrežama Bh. povorke ponosa!
Vidimo se na cijeloj Sedmici ponosa, i vidimo se 20. juna na ulicama Sarajeva. Ponesite sebe, svoje boje i ljude koje volite – da pokažemo da nam sve boje dobro stoje.
