RAZGOVARALA: Nikolina Todorović
Edi Kiseljak, autor knjige “Ja sam Edi “i jedan od najglasnijih regionalnih govornika o životu s HIV-om, stigmi i važnosti javnog govora, ove godine gostovat će na sarajevskom festivalu Kvirhana u junu. U iskrenom razgovoru za lgbti.ba govori o hrabrosti, ljubavi, gubitku, vidljivosti i životu nakon tišine. Njegova knjiga u Bosni i Hercegovini dostupna je u knjižari Buybook u Radićevoj ulici u Sarajevu.
Možda će biti neobično započeti razgovor ovako, ali moram biti posve iskrena. Naime, otkako sam odgledala Vaše gostovanje u emisiji Nedjeljom u dva kod Aleksandra Stankovića, ne prestajem misliti o Vama. Edi… Edi… Neprestano izgovaram Vaše ime s takvom toplinom i posebnim osjećanjem. Vi ste za mene postali sinonim za hrabrost. Otkrili ste i otvorili u svima nama koji/e smo gledali/e taj razgovor čitav spektar emocija i osjećanja. Mene još uvijek drži osjećanje iskrenog divljenja prema Vašoj hrabrosti, smirenosti, otvorenosti, neposrednosti i, prije svega, Vašem životnom putu. Mislim da se i Vaš život djelomično promijenio nakon gostovanja kod Stankovića. Slažete li se? Šta Vas je dočekalo nakon tog razgovora – koje reakcije i kakvi komentari? Na koncu, voljela bih čuti koliko je taj razgovor značio Vama intimno i zašto Vam je bilo bitno progovoriti o svemu na javnoj televiziji i u jednoj od najgledanijih emisija na našim prostorima?
Hvala Vam na divnim riječima. Ponekad zaboravimo koliku jačinu riječi mogu imati, ali i nježnost, a Vaša me poruka podsjetila upravo na to. Da, moj život se nakon gostovanja u Nedjeljom u dva kod Aleksandra Stankovića definitivno promijenio, prije svega u načinu na koji me ljudi vide i možda još važnije, u načinu na koji sam sebi dozvolio biti viđen. Nakon emisije uslijedio je val reakcija: poruka, poziva, komentara. Ljudi su se javljali iz svih krajeva svijeta, često s pričama koje su bile bolne, iskrene, ali i pune nade. Mnogi od njih su se prepoznali u mom iskustvu i to me jako dirnulo.
Naravno, vjerujem da je bilo i negativnih komentara, to je, nažalost dio javnog prostora u kojem živimo, ali ono što je do mene došlo, ono što sam ja svjesno birao primiti i zadržati, bilo je isključivo pozitivno.
Razgovor mi je značio puno više nego što sam u tom trenutku mogao artikulirati. Rekao bih da je to bio trenutak u kojem sam odlučio da šutnja više nema smisla, ne samo zbog mene, nego zbog svih onih koji možda još uvijek nemaju prostor, sigurnost ili glas da govore. Javno progovoriti o vlastitom životu, ranjivostima i identitetu nikada nije jednostavno, ali vjerujem da iskrenost ima snagu pokrenuti promjene.
Šutnja hrani predrasude
Često pišete i naglašavate jedno: bitno je govoriti. Smatram da u potpunosti razumijem zbog čega Vam je to važno. Tišina, skrivanje i potiskivanje najteži su tereti koje čovjek može podnijeti. U jednom ste razgovoru lijepo rekli – šutnja hrani predrasude. Bilo je previše tišine i osamljenosti u Vašem životu. Danas kada se otvarate, pomažete ujedno i drugima. I čini mi se da to nije slučajno. Rekla bih da Vi planski želite pomoći drugima, svima koji/e prolaze kroz sličnu sudbinu i situaciju, svima koji/e su sami/e, usamljeni/e, uplašeni/i ili odbačeni/e. Možete li nam pokušati opisati zašto i koliko Vam je to važno? Iz kojih razloga?
Za mene, govoriti nije samo čin komunikacije, to je i čin oslobađanja. Dugo sam živio u tišini koja nije bila mir, više je to bio teret i upravo zato danas naglašavam koliko je važno govoriti jer šutnja ne štiti, šutnja hrani predrasude, produžava nerazumijevanje i ostavlja ljude same u njihovim borbama.
Kada sam počeo govoriti, nisam imao osjećaj da činim nešto veliko, samo sam pokušavao biti iskren, ali s vremenom sam shvatio da iskrenost ima lančanu reakciju i da otvara prostor drugima. Ljudi se ohrabre, prepoznaju se, osjete da nisu jedini i u tom trenutku shvatiš da tvoja priča više nije samo tvoja.
Da, važno mi je pomoći drugima, ali ne na način da budem nekakav uzor ili rješenje, važno mi je biti dokaz da je moguće izaći iz tišine i ostati svoj. Ako neko, negdje, u nekoj tihoj, zamračenoj sobi, pročita ili čuje moje riječi i osjeti makar trunku olakšanja, manje srama ili manje straha, to je razlog zbog kojeg govorim. Sve to dolazi iz iskustva usamljenosti, straha i osjećaja odbačenosti. Znam koliko to može biti teško i koliko dugo može trajati, upravo zato osjećam odgovornost.
Govoriti znači pružiti ruku, znači reći vidim te, razumijem te, nisi sam/a, a ponekad je upravo to sve što nekome treba da izdrži još jedan dan i da počne vjerovati da može i više od toga.
Progovorili ste o mnogo krupnih tema – zlostavljanje, porodični odnosi i problemi, seksualna orijentacija, otkrivanje… I još jednoj, presudno važnoj temi, a to je život s dijagnozom HIV-a. Kažem presudno jer smatram da je svako otkrivanje i tematiziranje bolesti zapravo najranjivije i najintimnije ogoljavanje. U slučaju HIV-a to je posebice usložnjeno jer, unutar našeg društva, na tu dijagnozu se nadovezuju razne stigme i predrasude. Trebalo je i trebat će vremena da se na HIV prestane gledati kao na pošast, smrtnu kaznu i kraj života. HIV, dakako, nije ništa od toga. Ali su to od njegovog pojma načinili šutnja, stigme, predrasude i neznanje. Edi, Vi ste još uvijek vrlo mladi, a periodu kada ste saznali za dijagnozu bili ste i mnogo mlađi. Sve je to, vjerujem, bilo izrazito teško za podnijeti… Molim Vas, opišite nam Vaš put od mladog momka koji saznaje za dijagnozu do samostalnog, zrelog mladića koji ne samo da prihvata svoju bolest već pomaže i drugima kako da se nose sa njom. Kako je živio i o čemu je razmišljao taj mladi, usamljeni Edi? A kako živite i o čemu razmišljate sada?
Taj mlađi Edi… on je najviše razmišljao o drugima, a najmanje o sebi. Kako će tko reagirati? Hoće li razočarati? Hoće li izgubiti ljubav, prihvaćanje, sigurnost? U toj buci tuđih očekivanja i strahova, moj vlastiti glas gotovo da se nije čuo. Bio sam uplašen, zbunjen, posramljen… i najviše od svega usamljen. Pokušavao sam razumjeti šta mi se događa, ali bez pravih informacija i bez prostora da pitam, sve je djelovalo mnogo strašnije nego što zaista je.
HIV dijagnoza u tom trenutku za mene nije bila samo medicinska činjenica, bila je teret svih predrasuda koje društvo nosi. Mislio sam da je to kraj nekog “normalnog” života, da me određuje, da me svodi na jednu riječ i dugo mi je trebalo da shvatim da bolest nije moj identitet.
Danas… danas živim drugačije. Ne zato što je sve postalo lako, nego zato što sam naučio gdje pripadam u vlastitom životu. Naučio sam slušati sebe, a ne samo svijet oko sebe. Naučio sam da vrijedim, bez obzira na dijagnozu. I možda najvažnije – naučio sam da istina, koliko god bila teška, oslobađa.
Danas kada razmišljam o životu, ne razmišljam više iz straha, nego iz odgovornosti prema sebi. Ne pitam se više samo kako će drugi reagirati, nego i kako se ja osjećam, što meni treba, gdje sam ja u svemu tome, a pomoć drugima došla je kao prirodan nastavak tog puta… Jer znam kako izgleda kada misliš da si sam, znam kako izgleda kada te strah pojede iznutra i ako danas mogu nekome skratiti taj put, ako mogu biti glas koji ja tada nisam imao, onda sve kroz šta sam prošao dobiva smisao.
Onaj mlađi Edi je preživljavao, ovaj danas živi.
Mitovi o HIV-u još uvijek žive
Ne mogu da se još malo ne zadržim na ovoj temi. Mnogo me ljuti to što se o HIV-u i spolno prenosivim bolestima jako malo zna, a mnogo mitologizira i iskrivljuje. Kao djevojčica, dakle, prije dvadesetak godina, vozila sam se tramvajem u mom rodnom gradu, Sarajevu, i još tada sam opazila znak iznad tramvajskih vrata na kojem je pisalo: Zabranjen ulazak osobama s HIV-om. Nikada to nisam zaboravila. I kao djetetu, to mi je zvučalo previše grubo, isključivo. Danas mi je i smiješno… Jer, zaboga, zar smo toliko neuki da mislimo da se HIV može prenijeti zrakom, rukohvatom… Kada će i mogu li iščeznuti stigme i mitovi vezani za ovu bolest? Zašto smo mentalno još uvijek ostali toliko ograničeni, uprkos i vrlo važnoj činjenici da je i sama medicina otišla tako daleko kada je u pitanju liječenje HIV-a?
Razumijem Vašu reakciju i mislim da je taj primjer iz tramvaja zapravo savršena slika jednog vremena, ali i dokaz koliko dugo pogrešne ideje mogu preživjeti. Problem je što takve poruke ne nestaju same od sebe, one ostaju u ljudima, u njihovim strahovima, u načinu na koji gledaju druge.
Jedan od razloga zašto smo i danas tu gdje jesmo možda leži upravo u tome što se o HIV-u, paradoksalno, počelo manje govoriti onda kada je medicina napravila ogroman napredak. Danas postoji terapija koja virus drži pod kontrolom do te mjere da osoba koja živi s HIV-om, uz redovno liječenje, može imati dug, kvalitetan život i što je ključno – ne prenosi virus dalje. Ali dok je medicina išla naprijed, društvena svijest je u velikoj mjeri ostala zaglavljena u slikama iz 80-ih i 90-ih: strah, stigma, izolacija, smrt.
Upravo tu nastaje taj raskorak, između stvarnosti i percepcije. Ljudi danas često ne znaju kako se HIV zaista prenosi, ali su uvjereni da znaju. A to “znanje” je zapravo naslijeđeni strah. Zato je odgovor, koliko god zvučao jednostavno, zapravo vrlo jasan – moramo ponovo početi govoriti. Moramo razbijati mitove činjenicama, ali i ljudskim pričama jer HIV nije pošast, nije kazna i nije kraj života, to je zdravstveno stanje s kojim se živi… a živi se dostojanstveno.
Stigme i mitovi neće nestati sami od sebe, ali hoće onda kada ih prestanemo tolerirati, kada svaki put kada čujemo netočnu, štetnu ili diskriminirajuću izjavu – reagiramo, kada obrazovanje, mediji i javni prostor počnu nositi istinu, a ne strah.
Možda ne možemo izbrisati prošlost, ali možemo odlučiti da je više ne ponavljamo, a to počinje upravo ovakvim razgovorima.
Jedna od tema koju sam jedva čekala da započnem sa Vama jeste – ljubav. O, da! Čini mi se da ste Vi izvrstan sagovornik za tu temu. Kažem to jer uživam u fotografijama na kojima ste Vi i Vaš suprug sretni, nasmijani… Je li ljubav ljekovita? Ozdravljujuća? Vraća li nadu i snagu? Smisao i želju za životom? Koliko je Vama važna ljubav koju živite s Vašim partnerom i koliko je ona u cijelom Vašem životom putu bila značajna?
Ljubav… to je riječ koju svi koristimo, ali je rijetko do kraja razumijemo dok je zaista ne osjetimo.
Iskreno, vjerujem da nema veće i snažnije sile od ljubavi. Ona je tiha, a istovremeno toliko moćna da može promijeniti način na koji gledamo sebe, druge i cijeli svijet. Ljubav liječi, ne tako da briše rane, nego tako što ih čini podnošljivima, daje smisao trenucima koji su prije djelovali prazno, vraća nadu tamo gdje je dugo nije bilo i daje snagu onda kada mislimo da je više nemamo.
U mom životu, ljubav je došla kao mir, kao osjećaj da više ne moram bježati, da mogu biti ono što jesam i to je možda njena najveća snaga – vraća nas sebi.
Ljubav koju živim sa svojim suprugom za mene je puno više od odnosa, ona je prostor sigurnosti, razumijevanja i rasta. U tom odnosu sam naučio da sam vrijedan ljubavi, ne usprkos svemu što jesam, nego baš zbog toga… i to je promijenilo sve.
Kroz cijeli moj životni put, ljubav je bila ono što mi je najviše nedostajalo, ali i ono što me na kraju najviše izgradilo. Danas znam da ljubav nije slabost, nije luksuz, nije nešto što je rezervirano za rijetke.
Ljubav je potreba, temelj, početak i smisao… I možda zvuči jednostavno, ali za mene je istina upravo to – ljubav je sve.
Ljubav koja ostaje zauvijek
U emisiji Nedjeljom u dva, progovorili ste o još jednoj posebnoj ljubavi. A to je ljubav prema majci. Meni je to, iskreno, bio jedan od najdirljivijih momenta. Rekli ste da Vam je njen gubitak zapravo predstavljao gubitak jedinog pravog prijatelja i oslonca? Koliko je uistinu Vaša majka ostavila traga na Vas i Vaš život?
Svaka pomisao na mamu izmami mi osmijeh na lice… i gotovo istovremeno donese tugu jer više nije tu, ali iznad svega, donese osjećaj ponosa. Ponos što sam bio njezin sin.
Moja mama je ostavila trag koji je teško opisati riječima. Ona nije bila samo roditelj, bila je moj oslonac, moj siguran prostor, moj prvi i najiskreniji prijatelj.
Kada sam rekao da sam njenim odlaskom izgubio jedinog pravog prijatelja, to je zato što me je ona vidjela u potpunosti i voljela me upravo takvog. Takva ljubav ostaje u čovjeku zauvijek, ona te oblikuje, vodi, podsjeća tko si… I danas, u svemu što jesam, nosim dio nje, u načinu na koji volim, u načinu na koji se borim, u načinu na koji pokušavam biti dobar čovjek.
Često kažem da moja mama zaslužuje da ustanem svaki put kada govorim o njoj… I ako postoji nešto što želim živjeti do kraja života, onda je to da budem dostojan toga što sam bio njen sin.
Ipak, la vive est belle! Je li tako, Edi? 😊 Šta je sve ono što Vaš život čini lijepim? Šta Vas čini sretnim? U čemu uživate?
La vie est belle… Apsolutno.
Možda to najviše shvatiš tek onda kada prođeš kroz trenutke u kojima ti se činilo da ništa više nema smisla.
Danas me čine sretnim stvari koje su nekada prolazile potpuno neprimijećeno – svaki udah, svako jutro kada otvorim oči i shvatim da imam još jedan dan, novu priliku. Osmijeh nepoznate osobe na ulici, tišina koja više ne boli nego smiruje, razgovori koji su iskreni.
Sreću sam prestao tražiti u velikim, dramatičnim trenucima, pronašao sam je u malim, svakodnevnim stvarima koje čine život stvarnim, u ljudima koje volim, u ljubavi koju živim, u osjećaju da sam tu… prisutan, svoj, živ.
Uživam u toj jednostavnosti, u tome da ne moram više bježati od sebe, u tome da mogu osjetiti i tugu i radost, i znati da je sve to dio jednog istog života koji vrijedi živjeti.
I zato, da – život je lijep. Ne zato što je savršen, nego zato što je naš.
Knjiga kao izlazak iz tišine
Ja sam Edi – lijep je, upečatljiv i sugestivan naslov Vaše knjige. U knjizi ste, kažete, pisali o svemu – djetinjstvu, porodici, odnosu s ocem, odnosu s majkom, Vašem seksualnom identitetu, ljubavi i, dakako, suočavanju s dijagnozom? Ovim putem Vam čestitam na knjizi. Smatram da će zaživjeti svoj život i doći do mnogih kojima je potrebna. Jeste li upravo o tome mislili kada ste počinjali pisati knjigu – na čitatelje/ice kojima je potrebna? Možda je knjiga bila savršen medij za progovaranje – ujedno ste mogli saslušati sebe i obratiti se drugima.
Prije svega, hvala Vam na lijepim riječima i na toj vjeri u knjigu. Kada sam počeo pisati, nisam imao potpuno jasan plan, ali sam imao snažan osjećaj. Osjećao sam da ova priča, moja priča, ima snagu da pokrene, da promijeni, da utješi i možda najvažnije, da nekome kaže – nisi sam/a.
Pisanje je za mene bilo suočavanje sa sobom, s prošlošću, sa svim onim što sam dugo nosio u sebi… ali istovremeno, bilo je i oslobađanje, kao da sam prvi put zaista sjeo i saslušao sebe, bez prekidanja, bez osuđivanja i bez straha.
I onda negdje usput, kroz sve te stranice, postalo mi je jasno da ova knjiga ne pripada samo meni već da će, ako je dovoljno iskrena, pronaći put do onih kojima je potrebna… Do ljudi koji možda prolaze kroz slične borbe, koji traže razumijevanje, koji žele osjetiti da ih neko vidi i razumije, čak i ako se nikada ne sretnemo.
Knjiga je za mene bila most između onoga što sam bio i onoga što sam danas, između tišine i glasa, između mene i drugih ljudi.
Koliko je rad na knjizi donio zadovoljstva u Vaš život? Slobodno nam ispričajte kako je izgledala suradnja s izdavačima, put do izdavaštva, koliko je cjelokupan proces trajao? Šta, naposljetku, slijedi sada kada je knjiga objavljena?
Rad na knjizi bio je, prije svega, jedno lijepo iskustvo, ne uvijek lako, ali iskreno i ispunjavajuće. Bio je to proces u kojem sam istovremeno stvarao i ogolio sebe. I upravo u toj kombinaciji pronašao sam veliko zadovoljstvo.
Na knjizi sam radio gotovo dvije godine i to nije bilo samo pisanje, nego i učenje, traženje, sumnjanje, pa ponovno vraćanje sebi. U jednom trenutku osjetio sam da želim i trebam vodstvo, pa sam angažirao hrvatsku književnicu Natašu Skazlić koja mi je pomogla razumjeti pisanje na dublji način – kroz tehnike, kroz gradnju likova, kroz strukturu, ali ono što je najvažnije, uz nju sam zapravo pronašao svoj glas. Naučio sam kako da ne pišem ono što mislim da se treba, nego ono što zaista osjećam.
Suradnja s izdavačima bila je prirodan nastavak tog puta, ali i nešto puno više od profesionalnog odnosa. Danas mogu reći da sam s čelnim ljudima nakladničke kuće Fragment – Sonjom Šumić i Bartulom Vlahovićem, prije svega prijatelj i sretan sam da je tako. Dvoje divnih ljudi u mom životu, koji su prepoznali moju priču i vjerovali u nju od samog početka.
A sada dolazi onaj najljepši dio – susreti s ljudima, razgovori, to je ono čemu se najviše veselim, tom direktnom kontaktu s onima koje je knjiga dotaknula ili koje tek treba pronaći jer knjiga, iako napisana u samoći, svoju pravu svrhu dobiva tek kada dođe do čitatelja. Mislim da je to zapravo početak jednog novog poglavlja, ne samo za knjigu, nego i za mene.
Imate li planove za suradnju s bosanskohercegovačkim knjižarama? Planirate li možda promociju knjige kod nas? Interesa za naslov ne manjka.
Drago mi je čuti da postoji interes, to me zaista raduje i daje dodatni smisao svemu ovome.
Moja nakladnička kuća Fragment već je dogovorila jedan oblik suradnje s Buybook-om, tako da će knjiga biti dostupna u Bosni i Hercegovini početkom petog mjeseca. To mi je posebno važno, jer osjećam snažnu povezanost s BiH i želju da knjiga dođe do ljudi kojima možda može značiti.
Osim toga, pozvan sam i na festival Kvirhana u Sarajevo, gdje bih trebao predstaviti knjigu u šestom mjesecu.
Ne smijemo normalizirati nasilje
Vi ste nedavno boravili u Sarajevu nakratko, te gostovali u nekoliko medijskih kuća. Iskreno sam se ražalostila kada sam vidjela da ste na jednom od tih medija, kroz komentare publike na Facebook stranici, doživjeli ozbiljne prijetnje i verbalno uznemiravanje. Vi niste zatvorili oči na te ružne komentare, kako je to ovdje običaj, već ste iznova pokazali svoju hrabrost i snagu te ste uputili tužbe i prijave nadležnim institucijama. Koliko je ovo iskustvo utjecalo na Vas i u kojem smislu? Jeste li dobili još veću želju da se borite za sebe, za Vaša prava i dostojanstvo?
To je bilo jedno zaista neugodno iskustvo. Ne želim ga umanjivati jer nije ugodno čitati prijetnje smrću, nije ugodno biti meta takvog govora i takve količine mržnje i naravno da to utječe na mene. Ja sam, prije svega, čovjek… i takve stvari ne mogu proći potpuno bez traga.
Ono što me posebno rastužuje je činjenica da pojedinci svojim ponašanjem i riječima kvare širu sliku, jer znam, i to sam osjetio kod svog boravka u Sarajevu, da postoji puno više dobrote, otvorenosti i podrške nego što se to ponekad vidi u komentarima na društvenim mrežama.
Nisam želio zatvoriti oči na to, jer mislim da je vrijeme da prestanemo normalizirati nasilje, pa i ono verbalno. Upravo zato sam odlučio reagirati i podnijeti prijave nadležnim institucijama od kojih do ovog trenutka nisam dobio nikakvu povratnu informaciju, ali vjerujem da je važno napraviti taj korak. Ne samo zbog sebe, nego zbog svih onih koji možda nemaju snage ili mogućnosti da se zaštite… I da, na neki način, ovo iskustvo me dodatno učvrstilo, ne u smislu da sam postao neosjetljiv, nego u smislu da sam još sigurniji zašto govorim i zašto je važno biti vidljiv jer svaki put kada šutimo pred nasiljem, dajemo mu prostor da raste.
Ja biram drugačije, biram da stojim iza sebe, svog dostojanstva i prava na život bez straha i vjerujem da je to borba koja se tiče svih nas.
Edi, ukoliko sam bila previše iscrpna u pitanjima, oprostite. Zaista ste sagovornik od kojeg se mnogo može naučiti. Govorite, neka Vas svi čuju! Budite kao i do sada – dosljedni, dostojanstveni, hrabri i glasni. Hvala Vam još jednom što ste govorili za bosanskohercegovački portal LGBTI.ba, koji je, inače, jedini specijalizirani portal za LGBTI zajednicu u BiH. Imate li, za kraj, poruku za naše čitateljice i čitatelje?
Hvala i Vama, i portalu, što stvarate prostor u kojem se može govoriti slobodno i bez zadrške. Takvi prostori su nam potrebni više nego ikada.
Poruka čitateljicama i čitateljima je možda jednostavna, ali duboko vjerujem u nju: zajedništvo je naša snaga. U svijetu koji nas često pokušava podijeliti, važno je da ostanemo povezani, da se podržavamo i da ne odustajemo jedni od drugih.
Isto tako, vjerujem da je važno kako pristupamo onima koji nas ne razumiju. Ne moramo pristajati na nepravdu, ali možemo birati dostojanstvo, strpljenje i razgovor. Promjene ne dolaze preko noći, ali dolaze kroz upornost, kroz prisutnost i kroz hrabrost da ostanemo svoji.
Mislim da samo tako možemo graditi bolje sutra – ne samo za nas, nego i za generacije koje dolaze.
