Biseksualne osobe u našem društvu se nalaze na duploj margini. Bifobija je sveprisutna, kako kod heteroseksualne zajednice, tako i kod LGBTIQ zajednice. Vrlo često možemo čuti rečenicu „Ma nije se odlučio/la“ ili „Samo se pravi da bi bio/la IN“. Biseksualnost je samo jedna od seksualnosti koja se nalazi na spektru, ali biseksualne osobe često bivaju izolovane. O tome odakle potiče mržnja, ali i kako izgleda život biseksualne osobe razgovarali smo sa LGBTI osobama koje su doista otvoreno govorile o svojim osjećanjima.
PIŠE: Admir Adilović
Razgovor započinjemo sa Denisom, gej muškarcem iz Sarajeva koji smatra da stereotipi kojima nas društvo uči postaju jake poruke kada ih jedna osoba svojim ponašanjem potvrdi.
„Kod mene na dejting profilu jasno piše da nisam zainteresovan za biseksualne osobe. Iako sam svjestan da vršim diskriminaciju i da sebi uskraćujem mogućnost bivanja s nekim samo zbog uvjerenja koje imam, ne mogu preći preko onoga što se pokazalo kao istina. Moj prvi i jedini emocionalni odnos sa biseksualnom osobom dogodio se prije tri godine. Imali smo zaista super vezu, sve je bilo lijepo dok se nije pojavila njegova potreba da zadovolji društvo, svoje roditelje ali i svoju želju za ženskom osobom. Pomislio sam ako otvorimo vezu i dozvolim mu da se viđa sa nekom djevojkom da ćemo onda preživjeti to. Međutim, ispostavilo se da je on želio porodicu sa ženom, da je želio imati svoju djecu i da nije mnogo mario za mene. Zapravo se ponašao kao da sam neka igračka. Kada mi je bilo dosta otvoreno sam ga pitao zašto to sve radi, a on je rekao da to radi „jer mu se može“. Znam ja da je to jedan slučaj, ali dogodilo se upravo ono što su mi mnogi govorili da će se dogoditi, da će biseksualan muškarac uvijek odabrati da bude sa ženom jer je tako lakše u ovom društvu.“ Denis je za kraj još jednom napomenuo da nikoga ne mrzi, ali da želi uvijek sebe zaštiti od bola i patnje koju je već proživio.
S druge strane, biseksualni muškarac, Kenan iz Tuzle govori o tome koliko je zapravo teško autovati se kao biseksualna osoba i koliko pritiska postoji da se osoba ”odluči”, te napominje da ljubav nije uvijek pitanje racionalnog izbora već emocionalnosti i hemije.
„Pritisak je baš stalan, krenuvši od roditelja, prijatelja pa čak i intimnih partnera. Sjećam se autovanja sestri koja je odmah rekla „Pa super barem nisi gej, možeš da odabereš da se zaljubiš u curu“. Ne mogu birati jer mi ne biramo u koga ćemo se zaljubiti, to se jednostavno dogodi. S momkom sam u vezi već dvije godine i stvarno nam je super, međutim svi moji, ali i njegovi prijatelji svako malo kroz razne šale i komentare sebi daju za pravo da kažu da bih ja ipak trebao da se autujem kao gej. Zaista ne razumijem zašto da se tako autujem kada nisam gej, da volim muškarca ali osjećam privlačnost i prema ženama. S druge strane znam da su mom momku govorili da je veza sa biseksualnom osobom nemoguća, da mora biti otvorena, da ću ja njega da prevarim, da moja želja za ženskim tijelom neće prestati i slično. Ne razumijem te komentare, iskreno ne shvatam jer smatram da svi kada nađemo partnera s kojim želimo provesti život imamo oči samo za njega i ni za koga drugoga.“
Andrej, gej muškarac iz Zenice govori o tome da postoji i druga strana medalje, a to su ljudi koji sebe etiketiraju kao biseksualni samo da bi njima bilo lakše sebe prihvatiti.
„Moj posljednji momak se identificirao kao biseksualac, a zapravo je bio gej koliko i ja. Poveli smo noći i noći u razgovorima i svaki put bi došao do zaključka da to radi kako bi lakše sebe prihvatio. Meni je to bilo ok, etikete mi apsolutno nisu bitne, bilo mi je bitno da se osjećam lijepo pored njega što i jeste bio slučaj na početku naše veze. Međutim kako je veza rasla i kako se pričalo o budućnosti shvatao sam da on ne vidi budućnost sa muškarcem, da postoji potreba da zadovolji roditelje i ima djecu sa ženom samo radi društvenih normi. Njegove riječi su bile kontradiktorne i zbunjujuće, u jednom momentu je zaista super momak, a u drugom je neko ko je došao tu da se malo druži i treba da se vrati svojoj ženi. Na kraju je i sam rekao da ne zna kako će biti, ali da mora biti sa ženom u braku na kraju. Žao mi ga je i žao mi je svih gej osoba koje se nađu u takvim životnim okolnostima, ali to nije opravdanje za laganje, varanje i manipulaciju.“
Vraćamo se problemima sa kojima se suočavaju biseksualne osobe unutar zajednice, o tome smo razgovarali i sa Ajlom iz Tuzle.
„Znate kako kažu da je homoseksualnost stjerana u četiri zida? E pa biseksualnost je stjerana u kofer koji se nalazi na dnu ormara. Mene je često strah autovati se kao biseksualna, nikada ne znam kako će neko reagovati. Bilo je reakcija gađenja, reakcija verbalnog nasilja ili teškog provociranja. Nikada mi neće biti jasno zašto biseksualnost izaziva toliki revolt unutar zajednice. Postoji ono „biseksualne osobe imaju više izbora“, zapravo nemamo. Imamo najuži krug ljudi sa kojima možemo biti, a upravo zbog bifobije. Ja mogu da izađem na dejt samo sa drugim biseksualnim osobama ili lezbejkama koje prihvataju biseksualne osobe, ali onda rizikujem da one budu ugnjetavane od strane njihovih najbližih prijatelja. Bifobija se ne završava samo na diskriminaciji nad biseksualnim osobama, ona se širi na partnere i partnerke sa kojima smo, naše porodice i najbliže prijatelje.“
Bilo nam je bitno prikazati obje strane koje potiču iz LGBTI zajednice, kako biseksualne osobe koje doista pate na frontu između dvije vatre, tako i pokušati razumjeti perspektivu osoba koje odbijaju biti sa biseksualnim osobama. Bifobija je mnogo šira od ovoga što kroz ovaj članak možemo da prikažemo, ona se prožima u svaki aspekt života osobe. Nekako mi se čini da je ključ uspjeha uvijek iskrenost, tako da budimo otvoreni sa svojim partnerima i partnerkama, direktno im poručimo kako se osjećamo i iskomuniciramo sve strahove koje imamo. Nismo svi_e isti_e, te je bitno da znamo da ne možemo po iskustvu koje imamo sa jednom osobom da procijenjujemo čitavu grupu ljudi.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
