Agresivne kampanje usmjerene na privlačenje što više bh. građanki_a u etničke torove koje su okupirale našu svakodnevnicu, medije i internet, pored toga što su podigle nemjerljivo mnogo prašine, uzburkale emocije i potakle javne rasprave, imale su za cilj da istaknu i podcrtaju važnost ispoljavanja vlastitog identiteta. Naime, političke većine BiH, uplašene da bi popis koji se trenutno provodi, mogao poljuljati njihove pozicije, pokrenule su čitav jedan propagandni program ispiranja mozga, naglašavajući kako se tačno i ispravno treba izjasniti na popisu, te da je vrlo bitno ponosno reći i zauzeti se za ono što jesi i ne dozvoliti identitetima onih drugih da nadvladaju taj tvoj, jer je ono kako se ti izjasniš danas na popisu, ključno za priznavanje tvog postojanja u budućnosti.
Da nije tužno, bilo bi smiješno. I da je demokratska država, ne bi bilo bitno kako se ko izjašnjava i koliko je ovih ili onih. S obzirom da je bh. društvena stvarnost svjetlosnim miljama daleko od demokratskog društva, nažalost ovaj popis se, kao i sve ostalo sveo na (polu)pismeni rat prevlasti konstitutivnih naroda, prebrojavanje i klasifikaciju građanki_na na osnovu njihove etničke pripadnosti. Ništa novo, ali prvi put ovoliko javno i formalno. I prvi put, ovim popisom, će se možda prikazati drugačija struktura bh. stanovništva od one koja se godinama koristi kao izgovor za održavanje statusa quo. Propaganda koja nas zasipa sa svih strana, ne može se shvatiti ni kao šta drugo do bjesomučan pokušaj tri konstitutivne grupe naroda da podizanjem vidljivosti, promovisanjem i nametanjem svoga identiteta održe svoj broj, potaknu što veći broj istomišljenica_ka na pravilno izjašnjavanje i tako osiguraju svoje postojanje i opstanak na etničkom većinom uvjetovanoj političkoj sceni BiH.
Te kampanje, svaka na svoj način, manje ili više suptilno, upravo naglašavaju opasnost koja prijeti od gubitka identiteta, zato što gubitak identiteta vodi prevlasti drugih, vodi postajanju manjinom i zavisnosti od volje većine.
A nije li upravo to, ono što svakodnevno žive ostali građake_ni BiH, i nije li to ono što svakodnevno preživljavaju LGBT osobe? I dok se etnički identiteti još uvijek, koliko toliko slobodno, smiju izražavati u BiH, i vuku za sobom samo ograničavanje pojedinih prava, LGBT identiteti sakrivaju se pod prisilom društva koje kao sankciju za njihovo izražavanje predviđa i posljedice mnogo teže od diskriminacije.
Licemjerna kakva i jeste, bh. politička većina svakodnevno ubjeđuje LGBT građanke_e da se njihova prava štite i poštuju, da ne postoji diskriminacija i da su sasvim slobodne_i u svoja četiri zida i da nema potrebe da svoje identitete nameću drugima (misleći na heteronormativnu konstitutivnu većinu) ili da traže neka specijalna prava, očekujući da se njena dobra volja da povremenim zakonodavnim rješenjima obuhvate i pripadnice_ke društvenih manjina, u cilju umiljavanja regionalnim i međunarodnim institucijama i organizacijama, shvati kao posvećenost demokratskom društvu i poštivanju i zaštiti ljudskih prava i sloboda. A pri tome svjesno, vrlo javno i transparentno daje prednosti interesima koji odgovaraju heteronormativnim konstitutivnim grupama i dozvoljava upravo tim drugima, ne samo da slobodno ispoljavaju svoje identiteta, nego da ih gotovo guraju u grlo, LGBT osobama i svim ostalim nekonstitutivnim građankama_ima, prezentujući na najgori mogući način svoju dominaciju.
U državi u kojoj se na vrlo jasan način podcrtava bitnost poznavanja, identifikovanja i izražavanja svog identiteta, i u kojoj, iako nikome nije dovoljno dobro, svi imaju barem pravo da se žale i aktivno traže svoja prava, njene_i LGBT građanke_i prisiljeni su da šute i trpe, te da žive neslobodne_i i nepotpune_i konstantno ubjeđivane_i da je život u strahu i skrivanje jedini način da prežive i da barem u sigurnosti svojih domova slobodno ispunjavaju svoje najosnovnije ljudske potrebe. Nevidljive_i i bespomoćne_i u borbi za postojanje unutar takvog društva koje je spremno mržnji i podjeli dati sav mogući medijski prostor ističući koliko je bitno biti drugačija_i od drugih, osuđujući svako odstupanje od ustavno dozvoljene različitosti i kažnjavajući toleranciju i emocije. Jer mnogo je bitnije i prioritetnije konstitutivnim narodima dati njihove entitete, institucije, administraciju, političke partije i pozicije, nego lezbejkama, gej muškarcima, biseksualnim i transrodnim osobama omogućiti da slobodno hodaju ulicom, vole koga žele i žive mirno i dostojanstveno bez stalnog pritiska i prijetnje nasiljem i diskriminacijom.
Propagiranjem identiteta svojih glavnih glasačkih grupa, država BiH svojim LGBT građankama_ima šalje nedvosmislenu poruku da su joj one_i nebitne_i, i da je stalno stanje nesigurnosti u kojem žive, te omalovažavanje i degradiranje njihovih identiteta direktan proizvod manjka političke volje i nesposobnosti državnih institucija da osiguraju u praksi jednakost i poštivanje ljudskog dostojanstva svih građana_ki.
Bitno je biti bitna, bitno je biti većina, jer koga nema (dovoljno da može doprinijeti očuvanju političkih pozicija) bez njega_nje se može.
Piše Vladana Vasić
