Izvor: Danas
Od bavljenja fotografijom do šetnji u prirodi. Od pletenja do teretane. Od čitanja do pisanja. Od dešavanja LGBT grupe u crkvi, preko golf turnira do filmskih festivala.
Ovako posljednjih sedam mjeseci provode srpski gej aktivisti Boban Stojanović i Adam Puškar, nakon što su dobili azil u Kanadi i zauvijek napustili Srbiju.
I dok jedan istražuje kulturu lokalnih indijanskih plemena i uživa u razgovorima sa učiteljicom joge, drugi fotografiše predjele kanadskog grada Calgaryja, čije su im vlasti pružile zaštitu, jer srpske nisu htjele. U razgovoru za Danas, Boban i Adam, inače prvi srpski gej par koji je dobio azil, kažu da se ne kaju zbog odluke da napuste Srbiju, ali da im nedostaju pojedini ljudi. Ukazuju da više nisu mogli da izdrže nasilje i diskriminaciju, da u Srbiji vlada sistem jednoumlja, straha, kazne i kontrole i dodaju da su primili mnogo poruka iz srpske LGBT zajednice u Srbiji sa pitanjem kako da je napuste.
* Zašto ste tražili zaštitu? Šta vas je to natjeralo da zauvijek napustite Srbiju?
Boban: Prije svega, to je bio napad na mene koji se desio u augustu prošle godine. Iako sam prepoznao počinioce, ni nakon mjesec dana oni nisu bili privedeni, a slučaj je još uvijek pod istragom. Tokom sastanka koji je organizacioni odbor Prajda prije Prajda 2016. imao sa ministarkom Nelom Kuburović, ona je naglasila da “moramo da budemo angažovaniji” ako želimo da se sistem pokrene. Šta sam mogao više od toga? I to ne prvi put. Duboko nepovjerenje da iko može da zaštiti mene, moju porodicu, moj stan, bili su glavni razlozi za napuštanje zemlje. Vjerujem da je traženje zaštite u drugoj zemlji jednako politički čin kao i borba koju smo vodili u njoj.
Adam: Pored svega ovoga, natjerala me je i želja za životom kao takvim. Vremenom sam prepoznao da sam kao aktivista ne samo izložen nasilju već i dodatno diskriminisan u pogledu ostvarivanja nekih drugih prava.
* Kako je tekao proces dobijanja azila?
Boban: Mi smo zaštitu tražili nakon što smo došli u Kanadu. Od podnošenja zahtjeva do odluke Kanade da nas zaštiti prošla su tri mjeseca. Potrebno je popuniti puno formulara i nabaviti gomilu dokaza. Bilo je pomalo neobično kada nam je advokatkinja rekla da moramo da objasnimo zašto nismo otišli ranije, jer je kanadskom pravosuđu neobično da neko ima ovoliko neriješenih slučajeva pred sudom. Naš dosje je imao oko hiljadu strana. Polovina od toga su bili dokazi – prijave napada policiji, pisma svjedoka i medicinska dokumentacija. Služba za imigraciju uzima u obzir sve što se u Srbiji dešava u pogledu LGBT prava: zakone, Prajd i svaku vrstu podrške koju daje vlada, ali u odluci koju smo dobili jasno je navedeno da smo mi, kao građani, učinili sve kako bi državi ukazali na nasilje kome smo bili izloženi, ali da institucije nisu adekvatno reagovale.
* Kakve ste komentare dobili na odlazak u Srbiji – od porodica, prijatelja, gej aktivista?
Adam: Kada smo na socijalnim mrežama objavili odlazak iz Srbije, dobili smo puno podrške, ali smo se suočili i sa negativnim komentarima. Bilo nam je čudno da neke od njih upućuju aktivisti, dakle ljudi koji su u istoj poziciji u kojoj smo bili i mi. Obojica to vidimo kao dio lične odgovornosti. Zato smo to ostavili po strani i riješili da se vežemo za komentare podrške. Posebno smo dirnuti velikom količinom poruka koje nam stižu iz LGBT zajednice u Srbiji sa pitanjem kako otići.
* Kako vam je tamo? Kako su vas dočekali/prihvatili?
Boban: Puno nam je pomogla porodica Albahari i njihovi prijatelji, uglavnom angažovani intelektualci, koji nam pomažu da se adaptiramo. Iako je okruženje novo, osjećamo da ovdje pripadamo i što je najvažnije, osjećamo se zaštićeni. Ljudi iz LGBT zajednice koje smo upoznali stalno nas pozivaju na neka dešavanja: od LGBT grupe u crkvi, preko golf turnira do filmskih festivala. Već smo držali predavanje na ovdašnjem univerzitetu, na jesen ih imamo još nekoliko, a tokom ljeta čitav niz radionica. Ovih dana nam stižu papiri neophodni za rad, pa se radujemo i novim koracima u karijeri.
* Koje su razlike u odnosu na Srbiju?
Adam: Gledano iz Srbije, Kanada se nalazi s one strane duge. Već na aerodromu, kada nas je službenik na pasoškoj kontroli pitao čime se bavimo, nakon našeg odgovora da smo organizatori Beograd Prajda, rekao je kako će se “u Srbiji nešto promijeniti samo ako se radi na promjeni patrijarhalnih obrazaca”. Za razliku od Srbije, LGBT zajednica je ovdje veoma organizovana, solidarna i ima jasne ciljeve za koje se zalaže. To je ono što nedostaje zajednici u Srbiji. I ovde svi govore “hvala” i “izvini”.
* Čime se sada bavite?
Adam: Ovdje napokon imam vremena da se bavim stvarima koje volim, a kojima u Srbiji nisam mogao da se bavim: fotografija, šetnje u prirodi, čak sam naučio i da pletem. Obojica smo redovni i u teretani.
Boban: Dosta čitam, imamo izuzetno bogatu i modernu biblioteku. Pišem, šetam, istražujem fascinantnu kulturu lokalnih indijanskih plemena i uživam u razgovorima sa mojom učiteljicom joge.
* Šta mislite o trenutnim dešavanjima u Srbiji?
Boban: Institucije u Srbiji su devastirane, društvo je uništeno, pojedinac je potpuno ponižen. U Srbiji vlada sistem jednoumlja, straha, kazne i kontrole. Protesti povodom izbora koji nisu imali organizatore su tačka presjeka svega toga. Sve što je misleće je odavno nepostojeće, posao će biti završen neopisivo prljavim ulicama.
Adam: Zbog vremenske razlike veoma je teško biti u toku s dešavanjima i reakcijama na njih. Ono što vidimo je da mnogi simptomi koje smo ranije primjećivali, sada postaju ozbiljna društvena pitanja. Na neka smo, kao nevladine organizacije, ukazivali, ali nije imao ko da nas čuje.
* Da li se kajete što ste otišli, nedostaje li vam Srbija?
Boban: Ne, nema mjesta za kajanje. Nedostaje mi mogućnost da pričam na jeziku koji volim, na srpskom, ali ostalo ne. Lista ljudi koji mi nedostaju je prilično kratka i siguran sam da ću se sa njima sretati negdje po svetu.
Adam: Srbija kao Srbija mi ne nedostaje, nedostaju mi pojedini ljudi, prijatelji.
I dalje smo uz Prajd
* Šta će biti sa Prajdom u Srbiji?
Adam: Mi smo i dalje uz Prajd, koji je zakazan za 17. septembar i u kontaktu smo sa timom organizatora, ali samo na nivou nekih savjeta, kontakata, konsultacija. Prajd nikada nismo činili samo nas dvojica. Prajd je pokret, jer da nije, ne bi bilo moguće organizovati ga svih ovih godina.
Ako vam je u Srbiji dobro, onda ništa
* Šta poručujete mladim LGBT osobama u Srbiji?
Boban: Vjerujte svemu što osjećate unutar sebe. Ako vam je u Srbiji dobro, onda ništa. Ako vjerujete da može biti bolje, mijenjajte društvo. Ako vam je neugodno preko svake granice pristojnosti, dva kofera su dovoljna za novi početak negdje izvan granica te zemlje.
Adam: Volite i poštujte sebe, jer niko drugi to neće da uradi za vas.
