Danas je Sarajevski otvoreni centar ogranizovao info sesiju na temu Da li je parada ponosa politički čin ili provokacija?. O tome šta parada ponosa predstavlja, zašto se organizuje, zbog čega LGBT osobe imaju potrebu da izlaze na ulicu govorio je Boban Stojanović, LGBT aktivista iz Srbije. On je skoro dvadeset godina angažovan na polju prava LGBT osoba, osnivač je LGBT organizacije Kvirija centar i jedan je od organizatora beogradske Parade ponosa.
“Nekako imamo potrebu da polarizujemo stvari i ne sagledavamo jedan širi kontekst, a jedini širi kontekst kada govorimo o paradi ponosa, jesu ljudska prava koja zapravo pripadaju svima”, ističe Boban Stojanović. Paradom ponosa LGBT osobe poručuju da su tu, da postoje, da su građani_ke, ljudi koja imaju ista prava kao i drugi i žele da se ta prava poštuju. Na pitanje Da li je parada ponosa politički čin ili provokacija, izjavio je da ponekad možemo reći da je to politčka provokacija.
“Mi koji se bavimo aktivizmom svaki dan se zapravo srećemo sa takvim stvarim, s tim najbazičnijim strahovima, kada idete kod zubara, a izgledate feminizirano, par kada želi da iznajmi stan. Ja ne znam u koja ljudska prava to spada, to po definiciji nije pravo na život, ali je to osjećanje da je tebi svakodnevno život ugrožen”, govori Boban Stojanović.
Za LGBT osobe je prajd jako važan, važna im je sigurnost u javnom prostoru, koji ne pripada nikome. To je potvrda, kada više nije upitna sigurnost, kada svi ljudi iz institucija počnu da rade svoj posao i omoguće LGBT osobama da relizuju svoja prava, onda mogu vjerovati da su jednaki i da ih se poštuje kao i sve ostale građane_ke. O paradi ponosa se može govoriti kao o jednom od pokazatelja demokratičnosti društva, prajd uvijek nosi neki benefit i za druge društvene grupe, nikada se neće desiti situaciju da se negdje održava prajd, a da se nisu ispoštovala i prava drugih manjinskih grupa. Veoma je zanimljivo da zapravo često izostaje podrška pripadnika drugih marginaliziranih društvenih grupa paradi ponosa.
Ono što je važno za svaku zajednicu, bez obzira pričali o nacionalnoj zajednici ili nekoj drugoj, jeste osjećaj pripadnosti. “Nama je važno da prenesemo LGBT zajednici da je to grupa koja ima historiju, kulturu i smisao. Važno je da kažete ljudima, posebno ljudima koji su izloženi nekoj vrsti diskriminacije i nasilja, da imaju neki kontinuitet, da njihova priča ima kontinutet”, kaže Boban Stojanović.
Priča o paradi ponosa počinje, kako bi se održalo sjećanje na Stounvolsku pobunu od koje je i krenuo bunt i borba za prava LGBT osoba. Revolucija počinje pobunom transvestita, protiv brutalnih i intenzivnih policijskih pretresa. Glavna pobuna se desila u noći sa 27. na 28. jun 1969. godine. Kao presudni moment za promjene, Boban Stojanović, ističe vidljivost probelma u političkoj sferi, jer se ne može ništa uraditi bez podrške institucija. Paradom ponosa se testiraju osnovna ljudska prava kao što su: pravo na slobodu okupljanja, pravo na slobodu izražavanja, pravo na sigurnost.
“Vi ne možete napraviti prajd, dok država to ne podrži. Tu nema kompromisa, sve ostalo nije prajd. Sve ostalo je neka mala revolucija, i lijepo je napraviti nešto neočekivano, ali to nije poenta”. Svaki građanin_ka mora biti u mogućnosti da zakaže skup, to mu je pravo zagarantovano ustavom i zakonima. Kao odgovor na pokušaje organizovanja parade ponosa, poslije 2001. godine kada policija nije zaštitila građane_ke, u Srbiji najčešći odgovor institucija je bio “nije pravo vrijeme”. A nakon organizovanja parade ponosa 2010. godine, kada je načinjena velika materijalna šteta u Beogradu, u Srbiji je tri godine za redom zabranjivano održavnje parade ponosa, a time su kršena osnovna ljudska prava. Trenutno zbog toga imaju tužbu pred Sudom u Strazburu.
Parada ponosa osnažuje i motiviše zajednicu da bude vidljiva, što je veoma bitno. U Srbiji su rađena istraživanja koja potvrđuju da svaka osoba koja zna barem jednu LGBT osobu je mnogo tolerantnija. Kao pozitivan primjer promjene svijesti Boban Stojanović navodi: “Poslije prajda u Beogradu taksista mi je rekao da iskreno ne razumije to što mi radimo, ali kada vidi ove druge ne može ni sa njima. To je super jer se ljudi određuju protiv nasilja. Nije neophodna podrška, ali je potrebno da ljudi osude nasilje, da osude to da ja izgubim posao samo zbog toga što jesam, ne jer sam loš radnik. Na našim prostorima to se postiže brutalnom vidljivošću kao što je prajd.” Prajd, također polarizuje i samu LGBT zajednicu, stvaraju se nove organizacije i inicijative, i prevazilaze se razlike unutar LGBT zajednice.
O mogućnosti održavanja parade ponosa u BiH, Lejla Huremović iz Sarajevskog otvorenog centra navodi da Sarajevski otvoreni centar ne planira organizovanje parade ponosa, barem ne u skorije vrijeme, ali da će država i društvo uvijek govoriti kako nije pravo vrijeme. Međutim ona primjećuje kako se klima polako mijenja kada je u pitanju aktivizam u BiH generalno, pa tako i LGBT aktivizam. Povećava se broj LGBT organizacija i neformalnih grupa, koje se bore za prava LGBT osoba.
“Ja ne mogu reći da li je pravo vrijeme ili nije, ja mislim da je uvijek vrijeme da se izađe na ulicu da se zauzme javni prostor jer je to politički bitno, bitno je da budemo prisutni u javnosti, a kada će se održati prajd u BiH to ćemo vidjeti”, dodaje Lejla Huremović.
Piše Bojana Vasić
