Odrastamo u društvu koje pred nas postavlja idealne oblike tijela. Gdje god da pogledamo možemo vidjeti ono što naše društvo smatra ”savršenim” i najprihvatljivijim. Prođite samo kroz najobičniji market, tamo ćete vidjeti nabildane muškarce na reklamama za majice ili donji veš, polugole djevojke sa ”savršenom” linijom na reklamama za kremu za sunčanje. Ovdje dolazi do dva problema, jedan je što su te reklame uvijek seksističke i nose različite poruke o tome kako današnje društvo tretira žene, drugi je objektivizacija tijela. Kada tijelo promatramo kao objekat prestajemo da ga volimo, prestajemo s njim biti jedno i pokušavamo njime upravljati kao da je lutka. Kada smo već kod lutkica, da li ste primijetili da veliki broj lutkica za djevojčica ocrtava baš ove stereotipe o kojima pričamo? Pri samom procesu odrastanja učimo da ne trebamo voljeti svoje tijelo ako ono nije savršeno po tuđim standardima.
Piše: Admir Adilović
Ova očekivanja još su jača prema LGBTI zajednici, ali i unutar nje. Društvo očekuje da LGBTI osobe ispunjavaju određene kriterije izgledom, jer ”Kako krupniji muškarac može biti gej, kako to da lijepa djevojka može biti lezbejka – pa zna se kako lezbejke izgledaju.” Objektivizacija se nastavlja do te mjere da prestanemo razmišljati o sebi i drugima kao osobama, krenemo zamišljati lutke kojima možemo upravljati i koje nemaju pravo na osjećanja. To je trenutak kada se pojavljuje tzv. body shaming. Body shaming predstavlja stigmatizaciju, sramoćenje i uvrede koje doživljavaju osobe koje ne izgledaju „savršeno“ po standardima jednog društva. Ovaj fenomen postoji od davnina, ali svoj puni mah uzima tek danas. LGBTI zajednica ne samo da nije isključena iz ove pojave, već se nalazi u centru ovog fenomena. Upravo zbog toga razgovarali smo s nekoliko LGBTI osoba na ovu temu.
Body shaming može ostaviti jake posljedice na psihu čovjeka, o čemu može posvjedočiti i Dušan iz Sarajeva: ”Momak mi je godinama govorio da bi bilo super da malo smršam, nabildam se, budem malo više kao on. Zato ga i nisam krivio kada me prevario prvi put. Mislim negdje sam sebe uspio uvjeriti da će me ponovo zavoljeti ukoliko smršam i zaista sam pokušavao. Ja volim da jedem i to ne krijem, ali sam tada od sebe krio hranu, borio se sa svojim željama kako bih ispunio njegova očekivanja. No, to nije bio prvi put, radio sam ja to svaki put kada me neko odbije samo zato što imam nekoliko kilograma više. Od mene se kroz cijeli moj život očekuje da izgledam savršeno po tuđim mjerama. Danas kada idem redovno na psihoterapiju shvatam koliko problema imam zbog toga. Uvijek nosim široko, povlačim majicu ka dole, okrećem se kada me neko slika ili se skrivam iza nekoga kako se moje tijelo ne bi vidjelo.”
Body shaming ne samo da ostavlja posljedice po nas, ostavlja posljedice na naše odnose s drugim ljudima, deformira pogled na svijet i sebe samoga. Jednostavno izmijenite svoju ličnost kako biste nekome drugome udovoljili. Riječi često izgledaju tako minorne, a zapravo imaju ogroman utjecaj na nas. Ponekada zaboravimo da riječ može biti oštrija od samog noža.
”Ja imam ožiljak od operacije na desnoj strani svog stomaka. Uistinu on nije nešto najljepše na svijetu, ali je ipak podsjetnik na bol koju sam preživjela. Sada kada razmišljam o ovome, shvatih da nikada nisam obukla kratku majicu otkako sam završila s operacijom. Uvijek me je sramota da će to neko vidjeti. Moje najgore iskustvo bilo je tokom seksualnog odnosa. Većinom ne skidam majicu ili na neki način sakrijem ožiljak, no jedanput sam se zanijela i zaboravila. U sred razmjene strasti djevojka je stala, gledala u moj ožiljak kao da je neko ogromno čudovište koje će se napasti svake sekunde. Pretrnula sam od straha koji me i danas proganja. Pogledala me sa gađenjem direktno u oči i rekla da su njoj ožiljci na tijelu veliki ‘turn off’ te da ona ne može nastaviti dalje. Tada mi se naprosto život srušio. Ja nisam birala da imam taj ožiljak, nisam birala da moram da ga skrivam, a opet mi uništava život”, kazala nam je Andrea iz Visokog.
Ožiljke treba da nosimo s ponosom, upravo jer su podsjetnici na ono što smo preživjeli, ono što nas je na neki način ojačalo, ali oni u priči kao što je Anderina postaju centar našeg nezadovoljstva, želja za promjenama našeg tijela sve do trenutka kada počinjemo mrziti svog izgled. LGBTI osobama društvo nameće tjelesne parametre koje moraju da poštuju, od visine tijela, duljine penisa, boje kose, obima struka, nabildanosti, tetovaža, ožiljaka… Sve je unaprijed isplanirano, ispisano i izrečeno. O osjećanjima LGBTI osoba se rijetko priča, njihova objektivizacija je stalna i nema joj prestanka.
Nakon ovih priča teško je zatvoriti članak nekom lijepom porukom. Teško je jer svi_e shvaćamo da je body shaming toliko težak da osim što nas tjera da mijenjamo svoj izgled, karakter i ponašanje, tjera nas da se mrzimo. No, želim vas zamoliti da se volite. Pokazujte ljubav svome tijelu jer ono to zaslužuje. Zatvorite oči, spustite ruke na svoje tijelo kao da nekoga dodirujete po prvi put. Osjetite svaku krivinu, svako udubljenje ili ispupčenje, mazite to kao da je kora najdragocjenijeg drveta na svijetu, volite svaki pedalj svoga tijela jer ono služi vama koliko i vi njemu. Savršenstvo je u srcu promatrača.
