Boys don't cry (1999.) režiserke Kimberly Pierce, nesumnjivo je jedna od značajnijih biografsko-kriminalističkih filmskih drama u širokom korpusu filmova sa LGBTIQ tematikom.
PIŠE: Nikolina Todorović
U centru filma jeste priča o životu Brandona Teena, rođenog kao Teena Brandon, čiju ulogu iznosi sjajna Hilary Swank, koja je za svoju nevjerovatnu ulogu u ovome filmu nagrađena Oskarom.
Premda je izašao relativno davno, ovo je i dalje jedan od najpotresnijih i najcjelovitijih filmova o biološkoj ženi koja se trudi uklopiti u identitet muškarca, prolazeći pri tome kroz velika žrtvovanja, rizike, strahove, i, naposljetku, skončavajući vrlo tragično.
Boys don't cry je snimljen i zasnovan na istinitim događajima što nam dodatno podcrtava važnost ove filmske priče. Također, važno se pomalo zadržati i na samom naslovu filma. Dječaci ne plaču – koliko puta smo u životu kroz odrastanje čuli ovu rečenicu. Muške suze su teške... Kada muškarac pusti suzu, to je u društvu poput nekog ukazanja i golemog značaja. Sve nam to skupa govori mnogo o tome koliko je društvo, na žalost, naviklo na nešto što je ukalupljeno u jednu stereotipnu matricu. Iskazivanje i dokazivanje muškosti ili ženskosti, koje se nameće od malena, od rođenja, počevši sa nimalo trivijalnim stvarima i postupcima, uveliko određuju ne samo identitet nego i naše uloge u društvu, pa i našu cjelokupnu budućnost.
Već u prvoj sceni vidimo Brandona u širokoj muškoj košuljii, dok ga njegov rođak šiša na kratko. Dok se ogleda, zadovoljan frizurom, iz hlača izvlači i namješta čarape koje bi trebale da oponašaju penis. Nabacuje kaubojski šešir i kreće u noćnu avanturu. U sali za rolanje upoznaje djevojku i predstavlja joj se pod imenom Bill. Plešu, rolaju, i ljube se. Već u idućoj sceni Brandon bježi od grupe muškaraca koji žele da ga pretuku jer je bio sa nečijom sestrom i imao odnose. Nazivaju ga lezbejkom i pederom, nakazom za koju nisu sigurni šta je. Rođak mu govori da prestane da se igra i da glumi dečka jer to nije, a on mu odgovara da su djevojke koje su se zabavljale sa njim rekle da je najbolji dječak sa kojim su bile. Ključno mjesto jeste kada ga rođak pita zašto ne prizna već jednom jasno i glasno da je lezbejka, a on mu odgovara riječima da nije lezbejka.
Zbog toga je ovaj film izrazito važan. Jer se u potpunosti i na vrlo bolan način bavi temom transrodnosti i otkrivanja kod tinejdžera, uključujući u sve to i temu nasilja nad transrodnim osobama, finansijske teškoće koje im onemogućavaju ispunjenje sretnijeg i kvalitetnijeg života, te svakodnevne izazove sa kojima se susreću.
U jednom od barova, Brandon upoznaje Lanu Tisdel u koju se zaljubljuje i upravo tu započinje jedan od ključnih momenata filma. Zabavljaju se, piju, rade razne stvari u koje je i Brandon uključen a sve to kako bi se dokazao, kako bi dokazao svoju muškost, kako bi se uklopio… U filmu je mnogo pažnje posvećeno upravo tome – pretvaranju u muškarca. Brandon od početka uspijeva da se uklopi u tu ulogu, ali mu sve to istovremeno donosi mnogo nelagode i izazova.
Jedna od najpotresnijih scena u filmu jeste ona kada Brandona, dok spava kod prijateljice, budi menstruacija. Pokušava u panici i strahu da opere hlače, i rovi po neseseru tražeći uložak i tampone. U toj vrlo mučnoj agoniji, zaista već osjetimo kako se mijenja atmosfera filma, postaje ozbiljna, napeta i suosjećamo se sa svim strahovima, brigama, odgovornostima i prikrivanjima koje Brandon prolazi.
Zanimljivo je kako se kroz film provlače atmosfera i priča usamljenog i dosadnog gradića u kojem mladi i nemaju baš mnogo izbora za zabavu i za život, koji je poprilično ograničen po pitanju shvatanja i prihvatanja drugog i drugosti, koji je izričito patrijarhalan što još dodatno usložnjava kako Brandonov identitet, tako i tok njegovog života. Konzervativna sredina i njene anomalije, vrlo su važne za sagledavanje i kontekstualizaciju cjelokupne priče.
Osim toga, zanimljiva i važna je scena koja prikazuje kako Brandon svakog jutra, odmah nakon buđenja prolazi svoj ritual preoblačenja: steznicima obmotava grudi kako bi bile što ravnije, oblači muške bokserice, u prorez stavlja ponekad čarapu a ponekad strap on…
Međutim, centalni i najstrašniji događaj unutar filma jeste onaj kada započne Brandonovo razotkrivanje. Ponajprije ga otkriva njegova djevojka Lana, no ona ga i dalje štiti. Da bi, na koncu, dvojica njenih prijatelja, prijateljica i Lanina mama započeli ispitivati i vrijeđati Brandona. Započinje otvorenim pitanjem da li je žensko ili muško, a potom se nastavlja nasilnim odvlačenjem u toalet, fizičkim premlaćivanjem i zlostavljanjem. Da bi, na kraju, završilo brutalnim iživljavanjem i silovanjem.
Ništa manje potresne i mučne nisu situacije koje slijede nakon toga, a u kojima zatičemo Brandona u policijskoj stanici. Nelagodna i dehumanizirana ispitivanja, ismijavanja, sumnje i nedostatak razumijevanja, sve to prati Brandona dok pokušava artikulisati ono što je pretrpio zbog svog identiteta.
Tijekom ispitivanja mu se obraćaju u muškom rodu iako znaju da je žena, i on tako najprije odgovara, ali na kraju kada ga upitaju šta su mu uradili, on se slama. Kad su te polegli i stavili ti ga, gdje su ti ga tačno stavili? – glasi jedno od pitanja na ispitivanju, na koje on slomljen i u suzama odgovara: U vaginu.
Posebno potresna i značajna scena jeste kada Brandonu u bolnici sa tijela i grudi skidaju krvave steznike. Naime, kako ih skidaju tako se i otkriva tijelo puno modrica i rana, a u kadru se pojavljuju prvi put i Brandonove grudi. To je posebno stresan i težak trenutak za njega, jer sada se otkrio, posve, sada su ge vidjeli onako kako on ne želi da ga vide. Vidjeli su tijelo u koje je zarobljen i iz kojeg se pokušavao izvući. Tijelo koje je pokušavao sakriti. Tijelo zbog koje će, na koncu, biti ubijen.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
