Piše: Emina Žuna
Nakon što se frka oko ovogodišnjih Oskara stišala, red je da se malo osvrnemo na glavne filmove dok cijelu stvar ne pokrije sezonski zaborav. Podsjetimo se, za najbolji film je proglašen Spotlight, političko-biografska drama u režiji Toma McCarthyja, najbolja muška uloga je pripala dugogodišnjem aspirantu Leonardu di Capriu (The Revenant), najbolja ženska glumica je Brie Larson za sjajni The Room, najbolja muška sporedna uloga je ona od Marka Rylancea (Bridge of Spies) i za najbolju žensku sporednu ulogu nagrađena je Alicia Vikander za ulogu u Danish Girl. Mnogo je buke i bijesa kod određenog broja LGBT populacije i kritičara/ki izazvala činjenica da su iz zvanične utrke za nagradu izostavljena dva ‘LGBT filma’, Carol (Todd Haynes) i The Danish Girl (Toom Hooper). Naime, iako su glumice iz spomenutih filmova, Cate Blanchett, Rooney Mara i Alicia Vikander nominovane za najbolju/sporednu žensku ulogu, samih filmova u utrci za najbolji film nije bilo.
Različiti ogorčeni komentari i kritike idu čak do teorija zavjere po kojim filmova nije bilo jer ‘gej lobi’ koji stoji iza nominacija i kontroliše oskarovski proces, nije imao sluha za lezbijsku tematiku i namjerno nije dopustio filmu kakav je npr. Carol da se uopće nađe na listi za prijedloge. Dokaz za to se vidio i u činjenici da je ove godine u utrci bilo samo osam filmova, iako ih po pravilu može biti deset i oba filma su se komotno mogla naći na listi.
S namjerom da provjerim ima li tu istine, pogledala sam nagrađeni film, kao i sve ostale prijedloge, uključujući i dva izostavljena filma i ne slažem se s navedenim kritikama. Naime, ne smatram da su filmovi izostavljeni zbog nečijih interesa već jednostavno zato što to nisu ‘oskarovski filmovi’. Radi se o kvalitetnim filmovima koji svakako zaslužuju da se pogledaju i da se o njima piše, ali nijedan od njih se ne izdvaja po nekom ‘Oskar’ kvalitetu i u filmskom smislu su već viđeni.
Carol je ljubavna drama koja u trajanju od gotovo dva sata prikazuje ljubav između dvije protagonistkinje, koje glume Blanchett i Mara. Film je nastao po priči Patricie Highsmith, smješten je u New York i SAD pedesetih godina prošlog vijeka, u periodu u kojem se homoseksualnost još tretirala kao bolest, a na snazi su bili kruti patrijarhalno-stereotipni modeli ustroja porodice. Iako na prvu žive uspješne živote, Blanchett kao pripadnica privilegovane klase u velikoj kući, s mužem i djetetom, a Mara kao žena na početku života pred kojom su različite perspektive i koja je u vezi s dečkom koji je obožava, ni jedna ni druga nisu sretne. Nešto im fali, osjećaju stalnu nepotpunost i iako Blanchett zna zbog čega je to tako, pred Marom je tek da otkrije… A otkriće se dešava nakon što sretne Blanchett i između njih se rađa privlačnost na prvi pogled. Na početku nije najjasnije da li se radi samo o prijateljstvu između dvije žene ili nečemu višem, ali kako radnja filma napreduje, tako napreduje i njihov odnos i svjedočimo razvoju i učvršćenju emotivne i suptilne romantične veze pred kojom su iskušenja i stranputice. Muž od Carol ne može da se pomiri s činjenicom da ga ona ostavlja i ne libi se da iskoristi sva sredstva koja ima na raspolaganju protiv nje pa koristi i njenu ‘amoralnu’ inklinaciju za dobijanje skrbništva nad njihovom kćerkom. Jedan od emotivno najjačih momenata priče jeste kada Blanchett s obrazloženjem ‘ne mogu protiv sebe’, odustaje od borbe za starateljstvom jer će radije živjeti bez kćerke ako će biti u skladu sa samom sobom i tako toj istoj kćerki pružiti jedini ispravan i kvalitetan model u životu.
Dakle, sama priča je klasična, radnja je na momente prespora i preotegnuta, i jedino je sjajna interpretacija Blanchett sprečava da ne pređe u dosadu. Rooney Mara je ponudila solidnu izvedbu, iako je njen lik cijelo vrijeme ostao u sjeni Carol. Iako se radi o kvalitetnoj drami koju vrijedi pogledati isključivo zbog emotivnih finesa i suptilnog razvoja ljubavne veze, ovaj film nije ponudio ništa naročito u filmskom smislu. Što se tematske strane tiče, treba reći da je do sad bilo i mnogo odvažnijih lezbijskih filmova i da srećom nismo u historijskom periodu u kojem bi ovaj film bio revolucionaran. Zato ga se treba tako i posmatrati – kao kvalitetnu romantičnu dramu, nikako kao film koji posjeduje ‘oskarovski faktor’, ali su mu neke ‘strane sile’ onemogućile da ga dobije.
The Danish Girl je također žanrovski romantična drama, djelimično zasnovana na stvarnom događaju, tj. biografiji, iako se radi o burnijem i dešavanjima bogatijem filmu od Carol. Priča nam priču o danskom slikaru Einaru Wegeneru za kojeg se smatra da je prvi muškarac koji je hirurški promijenio spol, te postao Lili Elbe. Radnja filma je smještena na početak 20. vijeka i prati Wegenera koji još s identitetom muškarca živi u nekonvencionalnom i naprednom umjetničkom braku sa slikaricom Gerdom Wegener za čiju je izvedbu Alicia Vikander dobila Oscara za sporednu žensku ulogu. Njih dvoje žive prividno sretan život i zadovoljni su u braku, sve dok Wegener za potrebe poziranja Gerdi ne obuče žensku odjeću što u filmu označava okidač za početak njegove transformacije.
Zanimljivo je da Wegener samim činom oblačenja ženske odjeće kao da mijenja i osobnost i postaje potpuno druga osoba – žena Lili, što govori o snazi koju je imao društveni koncept rodne uloge, pogotovo tada na početku vijeka kada su se granice među spolovima doimale manje propusne. On čak i sam, u muškoj odjeći i bivajući ponovo Einer, referira na Lili kao na drugu osobu i vremenom shvata da je Lili puno više u skladu sa njegovim pravim ja i da je on zapravo žena zarobljena u tijelu muškarca. Proces saznavanja se, naravno, odvijao mnogo duže utoliko više što su ga svi ljekari savremenici uvjeravali da je lud i pokušavali da ga izliječe medicinskim hitovima tog vremena kakvi su bili zračenje i lobotomija. Međutim, kako je oduvijek bilo ljudi koji su ispred svog vremena, tako je i Einar, tj. Lili vremenom naišla na ljekara koji joj je ponudio promjenu spola, imajući najbolje namjere, iako hirurški metod još nije bio dorastao. Tragično finale je logično predvidjeti i Eddie Redmayne je u ulozi Einara/Lili zaista ostvario briljantnu ulogu i s pravom bio u takmičenju za najbolju mušku ulogu (iako je mogao biti i u takmičenju za žensku!) i da nije bilo di Capria, vjerovatno bi je dobio. Zato mi se čine bezrazložnim stanovite ‘LGBT kritike’ zbog toga što je Wegenera tumačila cisrodna osoba, jer je valjda najbitnije da je ta uloga ostvarena vjerodostojno i da su joj gledatelji/ce povjerovali.
Sama činjenica što su oba ova filma bila nominovana u različitim kategorijama je razlog da se bude zadovoljan i pokazuje da su LGBT momenti filmski mainstream i da će to sve više biti i u budućnosti. Zato ni treba očekivati da tema filma bude presudni faktor koji će odlučivati o pobjedi, nego takvi filmovi treba da stoje ravnopravno sa ostalim i da se procjenjuju prvenstveno po filmskim, a onda nekim drugim, parametrima.
