Crtani filmovi imaju psihološki učinak na djecu, utičući i mijenjajući njihovo ponašanje. Taj efekat može biti negativan (podsticanje agresivnosti) i pozitivan (podsticanje poštovanja, timskog rada i slično). Istovremeno, posljednjih godina su se obrađivale i neke od društvenih tema koje su do sada izbjegavane, poput autovanja i suočavanja sa šovinizmom.
PIŠE: Jovana Ivetić
Tako je i vodeći distributer animiranih filmova, Walt Disney, prvi put prije četiri godine izašao iz svojih prepoznatljivih okvira patrijarhata i heteronormativne logike i u svom dugometražnom animiranom filmu “Finding Dory”, prikazao lezbejski par sa usvojenim sinom. Cilj ovoga je bio da se djeca upoznaju sa različitostima u porodičnim okvirima i shvate da porodicu čini ljubav, a ne nužno otac, majka i djeca. Međutim, zbog ovoga se dato postignuće našlo na udaru kritika iz cijelog svijeta, prvenstveno ultrakatoličkih lobista.
Nešto kasnije, producent drugog animiranog crtanog filma “Frozen”, isplanirao je ljubavnu priču svoje junakinje Else i drugog ženskog lika. Važno je napomenuti da crtani sadrži i ljubav Elsine sestre, Ane, sa mladićem, te je ovo, dakle, nije bio pokušaj da se promoviše jedno, već da se mališanima objasni da ljubav, u bilo kom obliku, nije greška. Ipak, Elsina ljubavna priča nikada nije ušla u konačni scenario jer je ultra desničarska organizacija, HazteOír, pokrenula kampanju protiv “Diznijevih gejeva i lezbejki” i primorala producenta da promeni mišljenje.
Šta bi se dogodilo da je Elsa prikazana kao lezbejka? Postoji ona struja koja vjeruje da bi to zbunilo djecu i natjeralo ih da misle da su nešto što nisu, ali to ne može biti tačno s obzirom na to da svijetom vlada heteronormativ, te da se hetero parovi vide svuda, što i dalje ne utiče na one homoseksualne orijentacije da postanu hetero. Jednostavno, kada bi djeca imala priliku da na TV-u vide zastupljenost i heteroseksualaca i homoseksualaca, ni jedno ni drugo im ne bi bilo ni čudno ni strano. Preispitivali bi se o svojoj orijentaciji i ukoliko su homoseksualne orijentacije, u kasnijoj dobi ne bi imali problema sa cijelim procesom samootkrivanja, nevjerice i odbacivanja što često dovodi do depresije. A oni koji su heteroseksualne orijentacije, gledajući svoje omiljene junake kao gej bi teže odrastali u homofobe. Zanimljivo je da “Frozen II” drži rekord kao crtani sa najvećom zaradom u istoriji, odnosno sa najvećim brojem prodanih karata, te dakle ideja o jednakoj ljubavi bi se vidjela širom svijeta, sem, naravno, onih zemalja gde bi onda “Frozen II” bio cenzurisan ili neprikazan. Odakle zaključak o cenzuri i zabrani? Jedan ženski lik iz animacije “Naprijed” (Onward) kaže da ima djevojku i ta rečenica je dovoljan razlog da se cenzurira u Rusiji, gdje je skoro 60.000 ljudi pozvalo na bojkot zbog “LGBT+ propagande”.
Nešto veći uspjeh u prikazivanju različitosti imao je Pixar koji je, kao dio Diznijeve produkcije, snimio dva animirana, ali kratka filma, “Purl” i “Out”. “Purl” govori o mladiću koji se zapošljava u kompaniji u kojoj vlada šovinizam. Osjeća se izostavljenim iz kolektiva, pa pokušava da se uklopi, pretvarajući se da je neko ko nije, odnosno falksifikujući sopstvenu prirodu. Iako Purl nije gej, ovaj model ponašanja je vrlo čest među pripadnicima LGBT+ zajednice. A važnost je u poruci koju crtani nosi, jer malo po malo Purl shvaća da nije problem on, već društvo kakvo jest. Druga animacija “Out” po prvi put u istoriji ima queer protagonistu – mladića koji se suočava sa poteškoćama nakon što je roditeljima rekao da je gej. I “Purl” i “Out” su briljantno odrađeni, ali je problem u tome što se kratkometražne animacije mnogo manje gledaju od dugometražnih.
I kao najveći uspjeh, svakako se ističe “Svjetlosni”, The Buzz Lightyear, nastavak “Priče o igračama” (Toy Story) franšize. Svojevremeno je “Priča o igračkama” pokrivala različite teme, pa kroz Buzza i Woodeya vidimo složenost međuljudskih odnosa, kroz Rexa anksioznost, a kroz Woodeya i Jessie usamljenost i napuštenost. Što se ljubavi tiče, ona je bila heteronormativna (muško-ženska ljubav) sve do 2019. godine kada su prikazane dvije mame kako ispraćaju dijete u vrtić. Međutim, ovo je bila kratka scena i uključivala je likove koji se samo tada i prikazuju, dakle potpuno sporedne. S druge strane, “Buzz Lightyear” je potpuno inovativan, jer je po prvi put u istoriji dugometražnih crtanih filmova, prikazuje poljubac između dva istopolna lika. Tačno je da i ovde gej likovi nisu protogonisti, ali u čitavom crtanom dolazi do apsolutnog izostanka homofobije: nema autovanja, Alisha je gej i to se ne treba nikome objašnjavati, kao što se ne objašnjava ni da je Buzz strej. Zbog svega ovoga, “Buzz Lightyear” je zabranjen u 14 zemalja Bliskog istoka i Azije, te je Disney konačno žrtvovao dio novca za “više dobro”.
Da zaključimo cijelu temu: crtani filmovi su važniji od igranih filmova i knjiga, jer da bi se promijenila cijela zajednica, potrebno je krenuti od najmlađih s obzirom da budućnost pripada njima, a ne odraslima. Drugim riječima, reprezentativnost u crtanima je važna jer kada bismo još u detinjstvu imali prilike da gledamo gej likove, bilo bi nemerljivo lakše i LGBTI+ zajednici, ali bi se i promijenilo cijelo društvo na bolje jer bi bilo tolerantnije. Empatija bi onemogućila buduće sukobe i u nama samima, ali i sa drugim ljudima. Složićemo se da je nedostatak komunikacije i ,,nevidljivost” najveći društveni problem. “Svjetlosni” se još uvijek prikazuje u kinima u Bosni i Hercegovini, pa ako već niste, pogledajte ovaj 105-minutni film.
