Čudnovati život Charlotte von Mahlsdorf

“Mislim da bi ona mogla biti najneobičnija osoba koju je Hladni rat porodio”, napisao je 1990. godine John Marks, tadašnji šef U.S. News and World Report biroa u Berlinu, svom prijatelju, dramskom piscu Dougu Wrightu, u pismu u kojem ga poziva da istraži život i djelo čuvene Charlotte von Mahlsdorf. Očaran prvim saznanjima Wright se odmah prihvatio posla. Doputovao je u Berlin i sprijateljio se sa Charlotte, koja će mu prilikom svakog narednog susreta tokom nekoliko godina otkrivati dio po dio svoje fascinantne biografije.

PIŠE: Lejla Kalamujić

Izvor: Queer as German Folk
Izvor: Queer as German Folk

Sve je počelo u selu Mahlsdorf koje je 1920. godine pripojeno Berlinu. Tu je 1928. godine rođena Charlotte, ali kao dječak Lothar Berfelde. Djetinjstvo je provela u vrijeme uspona nacizma, i to kao sin lokalnog vođe nacističke stranke. Za nju su to bile godine straha i tuge. Straha od nasilnog oca alkoholičara i tuge zbog nemogućnosti da se poistovjeti sa svojim tijelom. Jedinu utjehu pronalazila je u skupljanju starih skula i ženskoj odjeći. Uzbuđivale su je mamine stare haljine i suknje, ženske cipele, pa i kuhinjske kecelje. Svaki trenutak samoće koristila bi da se tajno preobuče.

Nakon epizode u Hitlerovoj mladeži, u koju ju je učlanio otac, uslijedio je školski incident s ismijavanjem Führera. Tad nije mogao pomoći ni očev ugled, te je Charlotte izbačena iz škole. Prepuštena samoj sebi, uspjela se zaposliti u lokalnoj antikvarnici, gdje je upoznala nešto starijeg dječaka Levinsohna, svoju srodnu dušu. Sreća je trajala kratko, jer je Levinsohn kao Jevrejin, zajedno s porodicom, nestao. U jutro kad se nije pojavio na poslu, vlasnik antikvarnice je šturo rekao Charlotte da je njegova porodica odselila u Poljsku, jer tamo trebaju radnike na farmama. O sudbini svoje prve ljubavi Charlotte više nikad nije ništa saznala, ali o progonu Jevreja u logore jeste, i to vrlo brzo. Silom napušteni domovi Jevreja postali su riznica besplatne robe za antikvare. Charlottein gazda nije htio propustiti priliku, te bi zajedno s njom odlazio u pljačkaške pohode. Mnogo godina kasnije, u razgovoru sa Dougom, Charlotte će priznati da je neke lijepe sitnice krišom zadržavala za sebe.

Zvanični početak rata u jesen 1939. donio je 11-godišnjoj Charlotte toliko željeni bijeg od oca. S majkom, sestrom i bratom izbjegla je na farmu tetke Luise u Istočnu Prusku. Luise koja je bila lezbejka pristupila je Charlotte s puno razumijevanja. Ohrabrivala ju je da živi iskreno i da u tome nema ništa loše. I sama krosdreserica, poklonila joj je knjigu koja objašnjava da svako ima različite proporcije muških i ženskih obilježja u svom tijelu, kao i da postoje ljudi koji se ne uklapaju u standardnu klasifikaciju muškarca i žene. Charlotte je konačno mogla odahnuti i hrabrije ispoljavati svoj rodni identitet. Međutim, idila je prekinuta povratkom kući u Mahlsdorf 1944. gdje se ništa nije promijenilo. Nakon, ko zna kojeg, očevog napada na nju i majku, tad 16-godišnja tinejdžerica, Charlotte je u očajanju oklagijom nasmrt isprebijala pijanog oca dok je spavao. Uhapšena je i osuđena na 4 godine maloljetničkog zatvora, od kojih je odslužila jednu. U aprilu 1945., u posljednjim danima bitke za Berlin, raspušteni su nacistički zatvori. Ovako je Charlotte opisala svoj bijeg: “[. . .] Berlin je bio uništen. [. . .] ruski borbeni avioni su letjeli tako nisko da si mogao vidjeti pilota s kacigom i naočalama [. . .] Trčala sam. I trčala. I trčala. [. . .] I bilo je proljeće! I ptice su pjevale u krošnjama! I bio je to užasan rat.”[1]

Po završetku rata, Charlotte se vratila Mahlsdorfu i starim horderskim navikama. Pustoši je bilo posvuda. Nakon podjele Berlina na istočni i zapadni, a prije izgradnje zida 1961. godine, mnogi stanovnici s Istoka su bježali na Zapad, ostavljajući za sobom gomile stvari. Tu su bile i napuštene stare aristokratske palače, za čije obnavljanje istočnonjemačke vlasti nisu bile zagrijane. Charlotte se trudila svim silama spriječiti njihovo daljnje propadanje. U nekima bi i živjela izvjesno vrijeme. Tad je već potpuno prestala kriti svoj rodni identitet. Oblačila je haljine i suknje, počela nositi ženski nakit i torbice. Kad se krajem 1950-tih skrasila u napuštenom dvorcu porodice Mahlsdorf, prisvojila je njihovo prezime. Ime je odabrala po životnoj partnerici tetke Luise. Tako je rođena Charlotte von Mahlsdorf, žena-muzej i, danas slobodno možemo reći, kvir ikona Istočnog Berlina.

U Mahlsdorfu je prvo izložila svoju kolekciju starih satova, gramofona i fonografa. Potom ga je pretvorila u muzej posvećen svakodnevnom namještaju iz vremena Gründerzeita, zlatnog perioda ekonomske ekspanzije Njemačkog Carstva. Ali najveći podvig, bio je spašavanje posljednjeg berlinskog tradicionalnog bara Mulackritze, kojeg je postavila u podrumu dvorca. Iako su ga pratile brojne kontroverze, Charlottin Mulackritze postao je centralno okupljalište kvir scene Istočnog Berlina, u koje bi se, uz ogroman rizik, često ušuljali i stanovnici Zapadnog Berlina. U jeku Hladnog rata, Mulackritze bar je bio, ako ne jedino, onda sigurno jedno od rijetkih mjesta, gdje su se mogli družiti stanovnici s obje strane zida.

Charlotte svira piano u Gründerzeit muzeju 1997. (izvor: Wikmedia Commons)

Navečer 9. novembra 1989. u kinu Internationa prikazivao se prvi i jedini igrani gej film snimljen u Istočnoj Njemačkoj “Coming Out”. Na premijeri je bila i Charlotte koja se u filmu kratko pojavljuje u ulozi konobarice. Kad je projekcija završila, prisutni su saznali da je pao Berlinski zid. Time je počelo i novo doba u Charotteinom životu. Hvaljena zbog aktivizma i očuvanja kulturnih artefakata, preko noći je postala simbol ujedinjene Njemačke. Odlikovana je Bundesverdienstkreuzom (Ordenom za zasluge Savezne Republike Njemačke). Napisala je autobiografiju “Ich bin meine eigene Frau”, nakon čega je Rosa von Praunheim snimio istoimeni film. Svi su u Charlotte vidjeli oličenje hrabrosti i otpora istočnonjemačkom režimu. Na to se upecao i Doug Wright čije je odrastanje u konzervativnom Texasu, kao gej mladića, bilo prilično teško.

Međutim, nakon što je Njemačka 1991. otvorila za javnost dokumente Stasija – tajne policije Istočne Njemačke, mnoge skriveni i zataškani slučajevi su počele izlaziti na vidjelo. Doug je znao da je Stasi imao dosje o Charlotte. Ona mu je čak dala dopuštenje da ga potraži. Ali kada je došao u arhiv, sekretarica ga je upitala: “Mislite da ćete dobiti dosje osobe koja je špijunirana, je li tako? E pa, dobit ćete dosje špijuna.” Ispostavilo se da je 1970-ih Charlotte radila kao doušnik tajne policije. Na teret joj se stavljalo i potkazivanje bliskog prijatelja Alfreda Kirschnera, koji je bio uhapšen jer je američkom vojniku prodao stari sat. Da ironija bude veća, nakon što je Alfred osuđen, ona je dobila njegovu kolekciju antikviteta. Saznanje je procurilo u javnost i Charlotte je preko noći pala u nemilost onih koji su do jučer kovali u zvijezde. Njena životna priča sad se mjerkala potpuno drugim aršinima. Optužbe su padale sa svih strana. Prstom se upiralo daleko u prošlost, do vremena kad je kao dječak Lothar, krala sitnice iz jevrejskih stanova.

Potpuno zbunjen proturječnostima Doug je odustao od pisanja teksta. Šest godina je trajala pauza, sve do jedne scenarističke radionice gdje mu je rečeno da bi dramu mogao privesti kraju, ukoliko uspio u nju uključiti i svoj lik sa svim sumnjama. Charlotte mu je dala zeleno svjetlo, i on je nastavio sa radom. “I am my own wife” objavljena je 2004. u izdavačkoj kući Faber&Faber, napravivši pravu malu revoluciju u dramskom pisanju. Tekst, a potom i predstava, osvojile su sve što se može osvojiti od Pulitzera do Tonyija. Prevođena i igrana širom svijeta, postala je predmetom mnogih akademskih radova i analiza.

Charlotte, nažalost, nije dočekala njen mega uspjeh. Nakon napada neonacista na muzej 1991. i svih pisanja o njoj, preselila se u Švedsku. Ali, ipak nije mogla bez Berlina – koji je obilježio njen život, jednako koliko je ona obilježila njegov 20. vijek. Prilikom jedne posjete 2002. godine, u njemu je i umrla. Sahranjena je kao Lothar Berfelde, jer su tako željeli njeni rođaci. Nisu dozvolili ni natpis na spomen ploči ispred Gründerzeit muzeja, na kojem je trebalo pisati – Ich bin meine eigene Frau – Charlotte von Mahlsdorf. Umjesto toga, ukoliko posjetite muzej, vidjet ćete kamenu ploču na kojoj piše – Lothar Berfelde, poznat kao Charlotte von Mahlsdorf.

Sigurno će se još mnogo govoriti o ovoj čudnovatoj ženi. Vagat će se njena spašavanja i potkazivanja. Propitivati njene ljubavi i mržnje. Ko zna, možda će se otkriti još neke pojedinosti iz njenog života. Ipak, vjerujem, jedno joj se neće moći osporiti: živjela je taj 20. vijek sa svim njegovim boljkama, a opet je bila i ostala svoja.

Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Komentari

komentara

Mapa organizacijaMapa organizacija, institucija, centara i drugih ustanova u Bosni i Hercegovini koje pružaju adekvatnu potporu, pružaju usluge i/ili su senzibilizirane za rad sa LGBTI osobama

Kontaktirajte nas!