Kiborg je termin koji su 1960. godine skovali Manfred Clynes i Nathan S. Kline u članku o samoregulirajućim ljudsko-mašinskim sistemima u svemiru. O kiborgu kao rodnom identitetu može se raspravljati preko figuracije kiborga, koju je postulirala Donna Haraway u svom čuvenom Kiborg manifestu. U tom bismo smislu, kada govorimo o njima, trebamo razlikovati kiborge kao teorijsku metaforu (u značenju koje upotrebljavju Donna Haraway, Katherine Hayles i druge teoretičare_ke postljudskog i cyberfeministice) i kiborge kao moguća nova stvorenja s nesigurnim identitetima. U spomenutom Manifestu, kiborg predstavlja kibernetički organizam, hibrid mašine i organizma i stvorenje fikcije koliko i društvene stvarnosti. Donna Haraway govori u svom manifestu o tri vida razlike koje su dokinute: granica između čovjeka i mašine, granica između čovjeka i životinje i granica između fizičkog i nefizičkog.
Kiborg je ironičan politički mit u funkciji feminističkog prisvajanja tehnologije i nadilaženja rodne dvojnosti u postljudskom, postrodnom društvu. Haraway piše da ako je kiborg centralan za mitologiju kasnog 20. stoljeća, onda je postljudsko mitski sistem koji čeka da postane politički jezik. Ključ postljudske prakse je mogućnost fluidne promjene perspektiva i manifestiranje sebe kroz različite identitete. Postljudski subjekt nije singularna, definirana individua, nego prije ona koja može “postajati” ili utjeloviti različite identitete i razumjeti svijet kroz mnogostruke, heterogene perspektive. Postljudski subjekt ne raskida s ljudskim subjektom nego odbacuje dihotomije, među mnoštvom drugih, pojam binarnog rodnog identiteta, koji se dijeli na muško i žensko, i povremeno drugost, koja ne pripada nijednom. Haraway smatra da ako želimo napredovati, moramo odbaciti binarizme i dualizme i uzeti u obzir mnogostrukost iskustava. Ona govori da ne postoji ništa u ženskom, što bi prirodno povezivalo žene. Kiborg je tako hibrid koji operira izvan tradicionalnih binarizama koji nastavljaju služiti pozicijama moći, isključujući one izvan domena privilegije. Haraway time daje i kritiku feminizma, koji često zaboravlja na druge matrice dominacije (klasa, nacija, etnija, seksualna orijentacija, fizičke mogućnosti, dob) kako bi ujedinio sve žene. Kiborg komplicira tradicionalne binarizme i uništava prakse dominacije nad rasno, rodno i seksualno drugačijim, prirodom, radnicima, životinjama.
Kod pitanja kiborga i tijela, važna je izjava cyberfeministice Sadie Plant: Čak i u doba tehno subjekta, život se živi kroz tijela. Tehnologije se u doba postljudskog subjekta više ne percipiraju kao proteze ili oruđa za oslobođenje, koji su odvojene od tijela, već se dešava stapanje tijela i tehnologija. Koncept tehno tijela je medijum za oslobođenje, a ne tehnološko oruđe samo. Anne Balsamo, u eseju o oblicima tehnološkog utjelovljenja, govori da tehnologija nije sredstvo bijega od tijela ni njegovo nadilaženje, nego sredstvo komunikacije i povezivanja s drugim tijelima. Govoreći o rodu i tehno tijelima, Anne Balsamo se pita – kada se ljudsko tijelo razbije u organe, tečnosti i otpadnu tvar šta se događa s rodnim identitetom? Rod je kao i tijelo granični pojam. On se istovremeno odnosi na fiziološke spolne karakteristike ljudskog tijela, i na kulturni kontekst unutar kojeg tijelo dobija smisao. Prošireno tehnološko preoblikovanje “prirodnog” ljudskog tijela sugeriše da je i rod spreman za preoblikovanje.
Može se zaključiti da kiborška tijela, koja su hibridna tijela, tijela u metamorfozi, imaju mnogo sličnosti sa queer identitetom. Esperanza Miyake govoreći o cyberqueeru naglašava da je kiberprostor zaista mogućnost koja se otvorila pred nama, on/off queer kiborzi stvaraju neograničene i neopovezane rodove koji propituju unaprijed stvorene ideje o muškarcu/ženi, maskulinom/ženstvenom. Tako divergencija, prijelomi, krhotine i fragmentacija nisu više samo dijaloške tvorevine, već postaju društvena stvarnost, prostor koji stvara i pohranjuje pluralitet alternativnih načina života, od utopija do programa, koji utječu na mainstream društvene i političke uloge u pravcu radikalne promjene.
Paradigma kiborga otvorila je ogromno područje kiborg diskursa: od teorije, prakse, djela spekulativne fikcije i medija do cyberfeminizma. Haraway ne opisuje stanje budućih mogućnosti, nego konceptualizira suvremenu situaciju, čitajući je kao mogućnost za feminističke politike razlike i prevazilaženje binarizama. PROČITAJTE, PROSURFAJTE: Donna Haraway: Simians, cyborgs and women: The reinvention of nature, Routledge, New; Cybersexualities: a reader on feminist theory, cyborgs and cyberspace, ur.Jenny Wolmark, Edinburgh University Press, Edinburgh, 2000; Esperanza Miyake: My is that cyborg, a little bit queer? Dostupno na http://www.bridgew.edu/soas/jiws/mar04/miyake.pdf
Piše: Jadranka Ćuzulan
