Prošla je tačno godina dana otkako je Dalibor Jakus, komunikacijski stručnjak i čovjek koji stoji iza brojnih kulturnih projekata u Hrvatskoj objavio svoju prvu knjigu ”Kraljev gambit”.
Piše: Vanja Šunjić
Kraljev gambit nesvakidašnja je zbirka piščevih dnevničkih zapisa i mikroeseja koji promišljaju poziciju savremenog muškarca u svijetu opterećenom terorom projekcija, pripadanja, istomišljeništva, radikalnog i nježnog, čvrste ruke i njegovanih stopala, jakog torza i umjerenog stiska, umjetničkih afiniteta i inženjerskih sposobnosti. Suptilno i neopterećeno autor sve vrijeme postavlja pitanje koja su to opća mjesta muškosti u novom milenijumu i koliko su muškarci danas u stanju dopustiti određene ženske osobine, ugrožavajući im očekivanjima nametnut, krucijalno važan maskulinitet. Ironijski odmak, kojim se autor ponekad i sam sebi cereka, ovo djelo čine izvanrednim i emocionalno istinitim, zadovoljavajući čitatelja i odbijajući ga da povlači crte između autobiografskog i fikcije. Ovo je tekst kojem vjerujemo.
”U Kraljevom gambitu sam se bavio prostorom u kojem se gubi performativnost, a počinje tranzicija identiteta iz metafore u stvarnost. Kao takav konstrukt, identitet ima kapacitet razvijati se, prkositi ili postati fundament rasprave. Istraživao sam i pojavu novog maskuliniteta koji ne trpi stereotipe već je prikaz egalitarnosti i emancipacije, oslobađanje od normi.”
Voljela bih za početak da čitateljima/cama opišemo Tvoju knjigu koja je originalna i interdisciplinarna, a to je najlakše uz pomoć seta najbanalnijih pitanja. J Kako si došao do forme dnevničkih zapisa ispisanih u formi proezije, koji se nadopunjuju fotografijama i ilustracijama? Dnevnički upis je na neki način ogoljavanje, ma koliko ga fikcionalizirali. Je li Ti to predstavljalo problem?
Bilo koja književna forma je oslobođenje i autopercepcija, ali je kao i u dnevničkim zapisima bilježenje događaja, stanja ili osjećaja. I tu svaka sličnost između kratkih priča u Kraljevom gambitu i dnevničkih zapisa prestaje. Da, riječ je o autorefleksiji, ali je ritmički i stilski gambit spontana i silovita improvizacija. Barem je tako nalikovalo u fazi stvaranja – nepredvidljivo jazzy buđenje, naglih promjena smjera i raskošnog dijapazona osjetilnih vibracija, a u takvom stanju neminovno je da se isprepliću obmana i istinosna spoznaja. Stoga je i Kraljev gambit ciljano nadopunjen fotografijama i ilustrativnim sadržajem kako bih se što više odmaknuo od percepcije sebe samog, a čitateljima sugerirao svijet osjetilnog izmišljaja.
Čitajući knjigu i gledajući fotografije i ilustracije sa lijeve strane, shvatila sam da si opčinjen ljepotom. Jesi li se plašio da će u jednom trenutku ljepota sama po sebi postati svrha, budući da pola knjige konzumiramo čulom vida, a od McLuhana smo naučili da je medij poruka. S tim u vezi, dosta se baviš vizuelnim umjetnostima, koliko danas publika, a posebno mladi ljudi imaju alate uz pomoć kojih kritički tumače umjetnička djela, ne valorizirajući ih samo kroz prizmu (ne)dopadljivosti?
Naučeni smo pronalaziti poruke u slikama i riječima – reinterpretirali smo paleolitske crteže u Altamiri kao što danas koristimo e-moji znakove u chatovima. Vizualna komunikacija ima svoje zadanosti, u protivnome praznu sliku uistinu možemo svesti na razinu pukog promatranja i subjektivnog kvantificiranja. Ono što se shvaća kao moja opčinjenost ljepotom zapravo je predodređenost: odrastao sam na splitskim ulicama koje su muzej na otvorenom, u obitelji imam fotografa, a profesionalno sam usmjeren komunikacijama, pa time i estetskim komponentama. O ljepoti postoji jedna izreka koja navodi da je ljepota bez šarma kao udica bez mamca. Dakle, bez suštine nema ljepote. Tako je i s kritičkim osvrtom ili tumačenjem umjetničkih djela; a za tako što je potreban kontekst ili predznanje. Mislim da su mladi ljudi u prednosti jer su naučeni vizualno komunicirati i imaju urođene vještine kako valorizirati sadržaj, a da to nije banalno sažimanje.
S određenim odmakom, da li knjigu smatraš produktom vlastitog identiteta (što svakako mora biti), no koliko Ti je pomogla u introspekciji i otkrivanju i pomjeranju nekih novih granica queernessa i svega onoga što sada jesi?
U Kraljevom gambitu sam se bavio prostorom u kojem se gubi performativnost, a počinje tranzicija identiteta iz metafore u stvarnost. To je i dalje određena umjetnička izvedba, iz spisateljske orbite, unutar koje subjektu pridodajem niz konstitutivnih radnji i izgovorenih misli. Kao takav konstrukt, identitet ima kapacitet razvijati se, prkositi ili postati fundament rasprave. Istraživao sam i pojavu novog maskuliniteta koji ne trpi stereotipe već je prikaz egalitarnosti i emancipacije, oslobađanje od normi. Svakako da knjigom pomičem i granice vlastitog queernessa te ideju društvenih uloga, ali u osnovi je ona odraz vlastitog stanja, odnosa prema uvjerenjima, emocijama, idejama ili akcijama.
Da li si imao problem s egom pripovjedača i kako si ga obuzdavao?
U pripovijedanju je gotovo neizbježno upasti u klopku ega, posebno u žanrovskim formama ispovijesti ili spontane književnost koja za pisca znači da nikada ne podiže ručnu kočnicu. U prenesenom smislu sam bio muha zapetljana u paukovu mrežu, no na svjesnoj razini sam izbjegavao postati žrtva vlastitog ega. Tome sam doskočio kreiranjem alter stanja što mi je omogućilo sagledavanje «sebe» sa različitih odstojanja: istovremeno sam u pisanju gambita analizirao današnju poziciju pisca u odnosu na beat generaciju s kojom sam bio inspiriran, a posljedično testirao obuzetost egom.
Je li uranjanje u sebe nesreća, ili blagoslov?
Ovisno o ishodu. No, ključno je pitanje možemo li si dopustiti uranjanje? Oni koji si to mogu priuštiti, a da nisu izazvani grubim okolnostima, mogu se smatrati sretnim. Nesreća je onda kad biste to htjeli, a niste u stanju. Stvorio sam životne prilike u kojima sam mogao iskusiti uranjanja i nisam nikad požalio. Dapače, i kada sam se osjećao nelagodu doživljavao sam to kao dio procesa sazrijevanja. Uranjanje u Kraljevom gambitu je bilo poput skoka u duboko more, ali ta vrsta snage ne potiče od straha već od prepuštanja.
Jedan upis se zove Ožiljci patine. Kada smo spremni prigrliti naše nedostatke, ožiljke, bore, ogrebotine? Lijepo uvodiš patinu, kao dragocjen kontrast svega toga, no koliko godina treba proći da ovo gore imenujemo patinom?
Kad izađemo iz osobne ili kolektivne borbe neminovno slijedi rekonvalescencija. Taj fizički proces ojačavanja ne možemo ubrzati, a budući da je vidljiv, darujemo mu popriličnu pažnju u renovaciji. Dijelom je to i zbog nestrpljivosti, ipak je riječ o našem oklopu. Istovremeno se prema emocionalnim ožiljcima i ogrebotinama nosimo maćehinski. Dobili smo ih, ali ih gledamo s prijezirom i skrivamo pred drugima. Za prihvaćanje toga nam treba puno više vremena jer to znači da sebi moramo priznati kako u nečemu nismo uspjeli. Ne mislim na iskrivljenu samokrivicu, već na razumijevanje i prihvaćanje vlastitih padova i prije nego oni postanu duh prošlosti obloženi patinom.
Šta nam iskustvo radi?
Podiže našu svijest na više katove… vezivno je tkivo među ciglama s kojima gradimo vlastitu priču… ima važnu ulogu, ali s iskustvom kao i drugim osjetljivim materijama treba znati upravljati. Iskustvo također pruža osjećaj sigurnosti jer znate da ste kroz ta vrata već prošli. Ne treba ga zloupotrebljavati ili se a priori pozivati na njega zbog toga što je svaka nova situacija i novo iskušenje. Ono što nikada ne radim jest da iskustvo ne povezujem s godinama – iskustvo ne prepoznaje domaćina, već mislim da je suprotno, domaćin mu samo nudi gostoprimstvo.
Umjesto u vitrinu, ljudi vole staviti u ladicu, kažeš na jednom mjestu. Koliko ogoljavanje kroz umjetnost može pomoći da vitrine zamijene ladice?
Uvjeren sam da može i uvijek je mogla. Osjetilna je, a ne determinacijska. Umjetnost, kultura općenito ruše tabue i dezinficiraju uskogrudne prostore. Izlaganjem u vitrinama slavimo različitost, a u ladice bismo umjesto ljudi trebali pospremati loše navike.
Često spominješ asketizam. Je li moguć danas i šta bi podrazumijevao?
Vjerojatno je moguć, ali teško zamisliv. Danas je to neki hibrid između svjesnog odricanja od poroka i usvajanja stila života pod egidom organsko. Prakticira se kao odgovor na socijalni pritisak ili stres. Naravno, kao takav asketizam je postao kulturološki mainstream i sve teže ga se može karakterizirati u njegovom izvornom obliku. Čini mi se da sada stremimo samoodrživosti, i pokušavamo biti štedljivi u osnovnim potrebama, no to košta. Furati «organic» marku je postao skup sport za pojedinca, posebno jer je u tom marketinškom plasmanu duhovna kategorija postala luksuzna roba.
Koliko Ti je važno osim onoga što proživiš, ono što pročitaš za pisanje? Možemo li uopšte pisati bez intertekstualnosti, tog čitalački uvjetovanog pisanja?
Usporedio bih to s udisajem i izdisajem pri čemu ritmički moramo udahnut da bismo nešto napisali ili izdahnut da bismo razumjeli pročitano. Naravno, ljudi dišu i kad ne pišu ili ne čitaju, ali iz moje spisateljske perspektive čitanje vidim kao preduvjet osobnog razvoja. Osim toga, čitanje mi pomaže da iz vlastitog ponora uđem u tuđe vulkane – to svojevrsno pozivanje na pustolovinu donesi lavu uzbuđenja. Zbog navedene intertekstualnosti se vraćam i klasičnim književnim komadima, onim grandioznim piscima koji su obilježili neke moje prethodne životne etape. Zanimljivo mi je osjetiti kako se i dalje na istim mjestima ukočim ili to opetovano iščitavanje stvara osjećaj bliskosti s rukopisom.
Na jednom mjestu si napisao da je vulgarno razotkrivati mane i činiti ih vrlinama. Koliko je to hrabro izreći u svijetu pomjerenih vrijednosti, nasilja, homofobije, mizoginije, mačizma, korupcije i svega onoga što nas okružuje?
Govoriti ili pisati je hrabar čin, a zbog misli ili izgovorene rečenice odgovaramo drugima, pred zakonom ili na koncu pred ogledalom sebi samome. Sve misli koje iznosimo u današanjem okruženju uvode nas u rizično ponašanje, ali pogubnije od toga je šutjeti. Osjetljiv sam na sveprisutnu moralnu devijantnost, korupciju, naročito na nasilje i odnos prema manjinama. Nemam tolerancije spram toga, ali isto tako nemam želje ulazi u dijaloške rasprave na društvenim mrežama. Ne znam koliko to osvještava ljude, a koliko nesvjesno doprinosi da pomjerenim vrijednostima i njihovim akterima udahnemo objašnjenje.
Završila bih konstatacijom da svi želimo živjeti san, a ne sanjati život. Kako ne izgubiti kompas na ovom putu?
Podsjećanjem i proživljavanjem. Društvo smo instant uspjeha i još bržeg zaborava. A ponekad je dovoljno stati i uživati. Ne možemo samo krčiti đungle i čistiti puteve, a da se ne osvrnemo oko sebe i prihvatimo da su sve te boje i zvukovi, neobična stvorenja i i zapetljani svjetovi dio sna u kojem živimo.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
