Prikaz dokumentarnog filma „Ja bi’ da to imam doma“, K-Zona, Zagreb, Ana Opalić, Noah Kraljević & Emina Hermann
Piše: Lamija Begagić
Foto: Nina Đurđević
Ponekad, u silnoj želji da se objasnimo i svidimo svijetu, zadužimo određeno slovo LGBTI kratice i uguramo se u njega, ma kako nam pokatkad bilo tijesno, računajući, da ćemo nakon što nas prihvate kao lezbejku, gej muškarca, biseksualnu, trans ili insterspolnu osobu, dobiti priliku da se predstavimo i u svoj raskoši naših drugih identiteta.
Ponekad taj trenutak nikad ne dođe, ponekad nikad ne dobijemo priliku da kažemo da smo vegetarijanke, feministkinje, socijalisti, vjernici, agnostici, komunistkinje, liberali…
Ne dobijemo je, jer nas odbace na prvoj stepenici: koga još briga šta pederi i lezbe čitaju, prate li savremenu regionalnu književnost i navijaju li za Liverpool i zašto, zaboga, ne.
No, devet ljudi uspjelo je, pričajući priče o odrastanju u svojim queer identitetima, o prihvaćanju i neprihvaćanju, o sazrijevanju, nasilju, diskriminaciji i aktivizmu, ispričati daleko više, ispričati jednu jedinstvenu, našu priču, sastavljenu od toliko različitih nas.
Tih devet ljudi (a mogao se među njima naći bilo ko od nas) su Noah, Emina, Smiljan, Sandra, Nataša, Matija Anna, Dubravka i Erin, protagonisti i protagonistice dokumentarnog filma „Ja bi’ da to imam doma“, u produkciji zagrebačke K-Zone (režija Noah Kraljević i Ana Opalić; scenarij: Emina Hermann). Kao svi veliki književni i filmski junaci, ova je devetorka uspjela da nakon gledanja filma postavimo ono čuveno pitanje „Šta je bilo poslije?“ i zainteresujemo se za svakog od njih, za svaku priču, za svaki detalj iz odrastanja, a odrastali su u različitim gradovima, sredinama i vremenima, što je još jedna u nizu kvaliteta ovog dokumentarca – imati tako malo, a tako dobno, prostorno i svakojako raznolikih sagovornika.
Priča počinje od samog početka: djetinjstva, onog doba nevinosti u kojem nas već, tako zelene i nesvjesne sebe i svijeta, dočekuju prva očekivanja, prva neshvaćanja, u obiteljima, među drugarima u ulici i školi… Svih je ovih devet odrastanja obilježeno makar jednom takvom pričom o neshvatanju, otkrivanju, raskoraku između vlastitog i društveno očekivanog…
Ništa se mnogo ne mijenja ni kako godine odmiču, kako dolazi devet autovanja, pa onda niz od devet, devetnaest, devedeset nasilja, posvuda, u kućama, od roditelja i supružnika, u javnim prostorima, na ulici, u kafićima, na koncertima, u javnim wc-ima…
Nakon što otplačemo svaku uvredu, svako pljuvanje i šaketanje, svako gubljenje svijesti na podu wc-a negdje na kraju svijeta, autorski trojac nam ipak sprema očekivanu i zasluženu katarzu.
Preživjeli smo, kaže devetorka, i nekad se čini kao da je bio san, kao da smo sanjale. Nekad se čini kao da se nije dogodilo ništa strašno ni ružno, samo dobro, samo ona mlada djevojka koja je jednu protagonisticu presrela na ulici provincije i s pogledom divljenja joj, kao nekoj starijoj duhovnoj mentorici, u prolazu dobacila: Hvala ti, nisi sama, ima nas još tu.
Nekad se čini da se, u međuvremenu, nisu desile osude, nisu desili razvodi, bježanja, sigurne kuće, nije se desio cijeli jedan život s osobom koju voliš a s kojom se nikad na javnom mjestu nisi držao za ruku. I tu je ta katarza koju nam ova devetorka velikodušno daje na kraju filma i kaže: Eto, to je to, to smo mi, tu smo i živimo i nismo otišli nigdje. I idemo dalje, još življi, još jači.
Mnoge sagovornice i sagovornici su i sami u aktivizmu, godinama već, sami su dio svog znoja i suza, ostavili na ulicama i u borbi za osiguravanje prava LGBTI osobama u Hrvatskoj da „imaju doma“ ono po šta, generacijama već, idu vani, u Irsku, zapadnu Europu, SAD…
Među njima su i Emina i Noah, reditelj i scenaristica, čija je agenda (makar jedna od njih) pri stvaranju ovog filma bila olakšati procese odrastanja, sazrijevanja, prihvaćanja i autovanja LGBTI osobama, ali i njihovim roditeljima i prijateljima, naročito u malim sredinama gdje se film već prikazuje i još će se prikazivati, a u kojima je po pravilu manje sadržaja, događaja i prilika za upoznavanje.
Prava je šteta da „Ja bi’ da to imam doma“ nije serija, jer bismo se, s radošću i nestrpljenjem, već sada raspitivali kad će ta druga sezona u kojoj će se rasplamsati svi potencijali koje ova fantastična i hrabra devetorka nesumnjivo krije u sebi.
A čekajući drugu sezonu ovog serijala, ostaje nam nada da će ekipa koja stoji iza ovog dokumentarnog uratka, ustrajati u nastojanju da ovakav projekat dobije regionalne razmjere i da uskoro čujemo i dio usmene historije bh. LGBTI osoba.
