Roman Kuhar je autor brojnih studija, istraživanja i izvještaja na temu položaja LGBT populacije u Sloveniji i Istočnoj Evropi. Predaje gej i lezbejske studije na Univerzitetu u Ljubljani, i godinama je aktivan u LGBT pokretu u Sloveniji. Saradnik je Mirovnog Instituta u Ljubljani. Između ostalog, protekle tri godine bio je jedan od učesnika kampanje za izmjenu porodičnog zakona u Sloveniji, kojima bi se prava istospolnih porodica konačno izjednačila sa ‘većinom’. Na referendumu se većina građana Slovenije izjasnila protiv izmjena.
d.ba: Romane, na čemu trenutno radiš?
Roman: Trenutno odmaram! Svi smo jako umorni nakon trogodišnje kampanje i referenduma – jako prljave, ružne kampanje, ali za nas beskrajno bitne, bez obzira na rezultat. Na parlamentarnoj raspravi – koja je bila najduža u historiji, trajala je 80 sati – učestvovala je, po prvi put, i Crkva, i uspjeli su na kraju da pitanje izmjena dovedu na referendum. Ipak, naš uspjeh je u tome što smo temu istospolnih brakova stavili na političku agendu u Sloveniji.
d.ba: Spomenuo si da si od samog početka kampanje bio pesimističan, da si znao da izmjene neće proći, zbog čega?
Homofobija je i dalje veoma jaka u Sloveniji. Mi imamo površnu kulturu političke korektnosti – znamo da ne smijemo reći ‘mrzimo pedere’, ali ispod te površine homofobija buja. To je referendum jasno pokazao. Ali, opet proizašlo je iz svega toga puno pozitivnih stvari. Nekoliko istospolnih porodica je izašlo u javnost, pokazali su da postoje, da su ljudska bića, da su njihova djeca tu i da su diskriminisana.
Suština cijelog problema je u tome što zakon ne priznaje ”drugog roditelja”, odnosno onog ko nije biološki roditelj. Većina tih porodica su lezbejske, i imate biološku majku, i ”drugu” majku koja nije u krvnom srodstvu sa djetetom, ali se i dalje brine o njemu i učestvuje aktivno u njegovom/njenom odgajanju. Međutim, u očima zakona, to je jednoroditeljska porodica, drugi roditelj je nevidljiv. Na primjer, ‘druga’ majka ne može da ide na put sa djetetom jer se ne priznaje kao skrbnik. Naša poruka je bila jasna – ne tražimo veća prava, već ista prava kao i heteroseksualne zajednice.
Naravno da postoji onaj ‘hard-core’ dio javnosti, homofobni, koji nikada neće promijeniti svoje staove. Postoji i onaj liberalni otvoreni, koji smo već imali uza sebe. Nama je bio cilj da dopremo do one sredine – koja ne zna, ne zanima je, neodlučna je…I to smo radili tako što smo ceo problem preveli na njihov jezik, na njihovu realnost – ukazali smo na to da se u istoj situaciji nalazi i razvedena žena, koja ima dijete ali ne živi sa biološkim ocem, već sa drugim muškarcem, koji također nije zakonski priznat roditelj. Oni su u istoj situaciji kao i lezbejski par.
Također, vrijedno iskustvo nam je bio i izlazak iz Ljubljane, razgovor sa ljudima iz manjih sredina. U jednom selu smo imali nevjerovatnu scenu… kolegica Kodovšek je predstavljala porodični zakon, dotakla se i vanbračnih zajednica, na šta je jedan stariji gospodin pocrveneo, prekinuo riječima ”ja sam matičar, i iz iskustva mogu da kažem da nijedna veza koja nije sklopljena po zakonu ne može da funkcioniše!” Aha, super, mislim se u sebi, sada ja treba da govorim o istospolnim zajednicama. Počeo sam da pričam, i on odmah prekida i mene: ”ma vidite, ta homoseksualnost, ma to je sve OK. Mi u selu imamo i žene koje vole žene, i muškarce koji vole muškarce, i niko nema problem sa tim!” I takvim situacijama zaista ostaneš zapanjen i vrlo prijatno iznenađen!
Crkva je međutim bila vrlo lukava u svojoj kampanji. Kao prvo, nisu nastupali javno i otvoreno već su osnovali udruženje građana koje je vodilo kampanju u njihovo ime. Znali su da su nepopularni u javnosti, i imali su taj plan B. Imali su ekstremne stavove i izjave, ali što je posebno zanimljivo, nisu se puno oslanjali na Bibliju – koristili su se rezultatima raznih istraživanja koje su prosto zloupotrebljavali i interpretirali onako kako je njima odgovaralo.
d.ba: Kako je javnost reagovala na porodice koje su napravile coming out? Na vas kao aktiviste?
Nisu spomenuli neka negativna iskustva, i mislim da se to može objasniti time što ljudi imaju drugačiji stav prema ovom pitanju na kolektivnoj razini – obično negativan, a drugačiji na individualnoj, kada se upoznaju i imaju informacije, onda se stav mijenja na bolje. Što se mene tiče, godinama sam vidljiv, bavim se aktivizmom i nemam nekih negativnih iskustava, prosto ne dozvoljavam da mi se loše stvari dešavaju. Neki moji prijatelji koji su mnogo otvoreniji i vidljiviji se suočavaju sa nasiljem skoro svaki dan, i taj strah je jeziv – ako jednom preživite nasilje, uvijek živite u strahu da će se to ponovo desiti.
d.ba: Šta je sljedeći korak po pitanju porodičnog zakona?
Pa, godinu dana se ne može o ovom pitanju raspravljati u Parlamentu. Sada imamo i desničarsku vladu, što je jako loše. Najvjerovatnije će se Akt o istospolnim zajednicama proširiti sa socijalnim i ekonomskim pravima, protiv čega načelno niko nije bio protiv.
d.ba: Još jedan zanimljiv projekat na kome si radio se ticao homofobije u školama. Koja su iskustva sa tim?
Kada me neko pita kako se boriti protiv homofobije, moj odgovor je – pričati o tome u školama. Međutim, ulazak u škole je gotovo nemoguć. Mi smo radili nekoliko studija – sa profesorima, LGBT osobama i sa studentima pedagogije. Problem je u tome što se homoseksualnost kao tema u udžbenicima ili potpuno prešućuje, ili se smješta u kontekst ‘životnih stilova’, itd. U prinicpu, razgovor o tome je ostavljen na profesorima i učenicima. I o tome se priča, to nije sporno, ali je pitanje kako se o tome priča. Recimo, većina studenata pedagogije je rekla da se smatra spremnima da o tome razgovaraju sa djecom; oni koji su pohađali gej i lezbejske studije imaju drugačiji stav. Ali, situacija je takva da se LGBT pitanje i dalje svodi na kontekst seksualnosti, zanemaruje se taj društveni aspekt priče – prava, porodice, odnosa, djece…
Također, u Sloveniji ima oko 100 djece iz istospolnih zajednica koje su sada u vrtićima i koja će doći u te škole. Važno je kako će ih sredina primiti, a ako u knjigama nema njihovih porodica kao modela, njihovih životnih priča, onda dobijaju jasnu poruku da nešto nije u redu sa njihovim životima.
d.ba: Da li se položaj i život LGBT osoba mijenja činjenicom da je Slovenija članica EU?
Pa, sve cijene poduplaju čim s euđe u EU. Ali, ima nekih pozitivnih stvari.Na primjer, ako imaš partnera iz EU, i registrujete se u Sloveniji, možete da živite zajedno i to je važno. Pomaže u smislu da se uvijek može igrati na kartu evropskih vrijednosti – šta god to bilo. Evropeizacija je zapravo pritisak na jednu zemlju da prihvati određeni set zakona koje možete koristiti za svoje ciljeve. Tako da u tom smislu EU može biti korisna, ali položaj LGBT osoba se nije radikalno promijenio. Na primjer, pitanje porodičnih odnosa i zakona je nešto što svaka država uređuje za sebe, pa se tako možeš vjenčati u Holandiji, ali ne i u Italiji. Problem su vrijednosti, kultura koje se teško mijenjaju.
Drugo, mi nismo imali rat i to iskustvo svakako utiče na situaciju ovdje, u smislu kako se gleda na manjine, na drugost, na nasilje. Također, u Sloveniji gay-lezbejski pokret postoji od ranih 80-ih, i tokom 90-ih se prosto nastavio gdje je stao. Gordan Bosanac iz Centra za Mirovne studije je to jednom dobro rekao, da je problem u tome što je regionalni LGBT aktivizam morao da prođe kroz brzi pubertet – sve je krenulo početkom 90-ih,i u roku od dvije godine pričamo o istospolnim porodicama. A to su stvari na kojima se na Zapadu radilo decenijama.
d.ba: Šta generalno misliš o LGBT aktivizmu u regiji? Čini se da je posljednjih godina fokus na Pride Paradama…
Parade su važne, jer se odnose na osnovno ljudsko pravo da budeš u javnosti i da javno govoriš o svojoj situaciji. Ono što ljudi rade u Beogradu je nevjerovatno, i vidim da se stvari mijenjaju nabolje….polako, ali se kreće. Problem je što kad god se baviš političkim akvizmom, moraš da imaš osobu koja će sa imenom i prezimenom da stane pred javnost i govori o tom problemu. Mi sada imamo taj makroaktivizam – javne događaje, skupove, ali je važan i mikroaktivizam i ne znam koliko se na njemu radi. To je tvoj sopstveni coming out, koji je važan jer mijenja stavove običnih ljudi … Eh sada, Parade. Možda ni 10 parada neće promijeniti situaciju nabolje, ali šta je alternativa – da se sklonimo u svoja 4 zida? Mi smo imali kampanju od tri godine, koja je prevažna za nas, ali da bi se ta kampanja uopće desila, trebalo je organizovati 10 Pride Parada prije toga, na kojima smo prozivali vladu, ministre, tražili promjene. Vidljivost je jako važna, jer jedino tako ulaziš u politički prostor.
d.ba: Da li misliš da postoji raskorak između onoga što rade LGBT grupe i onoga što su potrebne ‘običnih’ LGBT osoba?
Uvijek će postojati raskorak između onoga što rade aktivisti i onoga što obični ljudi misle da treba da se radi, ili ne treba. Mi smo stalno sa tim suočeni, jer mnogi misle da smo suviše radikalni. Ali, ja mislim da to ima veze sa internalizovanom homofobijom – ne prihvatanjem sebe, željom da na Pride-u svi budemo lijepo obučeni, pristojni, jer će nas onda manje mrziti. Ali, ako nisi spreman da toj osobi u gaćicama i sa krilima na leđima dozvoliš da bude to što jeste, kako onda isto pravo tražiš za sebe? I ja sam imao takav stav u početku, međutim vremenom shvatiš da koliko god da si lijepo obučen – homofibni stavovi se ne mijenju. Moramo raditi na sebi, na svom emotivnom, psihološkom razvoju i balansu, i boriti se protiv straha.
Piše: Slobodanka Dekić
Preuzeto sa portala Diskriminacija.ba
