Piše: Mirza Halilčević
Foto: bossy.it
Činjenica je da je LGBTIQA zajednica prilično diskriminisana na brojnim nivoima društva, počevši od same društvene percepcije ove populacije, pa do najvišeg pravnog neprepoznavanja pripadnika/ca ove zajednice kao ravnopravnih članova/ica društva. No, ono o čemu se znatno manje govori, a što je svakako postojano, jeste i diskriminacija unutar same zajednice. Iako pripadnike/ce ove zajednice povezuje vrlo sličan oblik društvene opresije, činjenica jeste da su neki pripadnici/e ipak privilegovani/e u odnosu na druge.
Iako je baš uslijed snažne opresivne diskriminacije teško osvijestiti privilegije koje kao pojedinci/ke imamo, važno da je da govorimo o individualnim osjećanjima, osjećaju pripadnosti, a sve s ciljem razvijanja solidarnosti i razumijevanja. Jer na kraju, sve nas povezuje ista borba.
“Svjesna sam da ima diskriminacije, da se neki članovi/ce zajednice, prvenstveno biseksualne/biromantične osobe ne prihvataju, a da ne pominjem druge. Neki smatraju da aseksualci/aromantici izmišljaju i prave se, a da ne pričam o tome da ne znaju da postoji još članova/ica. Dosta puta sam morala da objasnim sta znači demiseksualnost, kad bih rekla da se tako izjašnjavam. Ali opet, neki pitaju jer ih stvarno zanima, a neki jer misle da je to ‘još jedna izmišljotina'”, objašnjava Nikolina iz Tuzle.
Kako nas, naravno, u životu ne određuje samo seksualni identitet, činjenica je da kroz mnoge druge kategorije ubiremo povlastice, bilo da se radi od rodnim, spolnim, ekonomskim, obrazovnim ili nekim drugim kategorijama.
“Pa mislim da postoji velika muška privilegija koja vlada nad ostatkom LGBTI zajednice, kao i privilegija klase, obrazovanja, i sveukupnog načina na koji neko djeluje i postoji u zajednici. Zajednica je jako oštra prema LGBTI osobama koje su siromašnije, koje nisu punim u priči, koje su možda zatvorene, ne autuju se na svakoj trafici, ne razumiju šta je feminizam, zašto je važan, prema rodno varijantnim osobama koje izražavaju svoje modne ukuse na određeni način, prema prefeminiziranim ‘pederima’ i premuškobanjastim ‘lezbama’, prema svemu i svačemu što na neki način nije ustaljeno ponašanje, nije možda aktivistička priča, nije isteoretizovano na šest načina i nema svoj online momenat. Jako često mi iz većih sredina zaboravimo male sredine, zaboravimo koliko male i strašne mogu biti zabačenije zajednice, koliko smo mi ti/e koji/e postavljamo norme i koji/e nekada ne puštamo te osobe u naš prekul svijet. Zajednica se zove za-jed-ni-ca jer treba da predstavlja zajedništvo, solidarnost, podršku, a ja iskreno danas samo vidim gomilu zavisti, neznanja, laktanja, netolerancije, diskriminacije”, objašnjava Marija Vuletić, aktivistkinja iz Sarajeva.
Obzirom da i sama LGBTIQA zajednica na neki način koegzistira zajedno sa ostatkom društva, pripadnici/e ove zajednice suočavaju se sa različitim percipiranjem i izazovima koje im ovo podneblje donosi. Rijetki su slučajevi gdje se sama zajednica doživljava kao kohezivna grupa. Pojedinci i pojedinke često zbog svojih individualnih problema nisu u mogućnosti da primijete u koliko dobrim položajima se nalaze u odnosu na druge. Slučajevi poređenja svode se na ukazivanje privilegija drugih pripadnika/ca, a rjeđe na propitivanje vlastitih u odnosu na druge.
“Po mom mišljenju, lezbejke imaju više prava i jednostavno žive slobodnije od gay muškaraca. One su postale svakodnevnica i, ‘ajmo reći, ima manje napada na lezbejke nego na gay muškarce. Biseksualne osobe, rekao bih, nisu toliko ugrožene, mislim da o njima nema potrebe ni pisati”, objašnjava Fatmir, koji se izjašnjava kao trans* osoba, dodajući: “Svi mi koji smo trans znamo sa kojim problemima i diskriminacijom se mi suočavamo. Mi ovdje uopće nemamo nikakva prava prava na život, pravo na ljubav, pravo da budemo to što jesmo.”
Poentirajući svu priču o različitim statusima unutar zajednice, važno je istaknuti da to u konačnici ne znači da se svi/e koji/e smo na određeni način privilegovani/e trebamo odreći svih svojih povlastica za rad, solidarnosti i empatisanja. Privilegije su tu i da bi se podijelile sa drugima i većina njih propisanih društvenih tretmanom će uvijek biti tu, neće nestati. I baš zato je bitno osvrnuti se na moment i na one koji ih nemaju, pomoći im i biti podrška, jer na kraju svega, sve nas gazi ista čizma.
“O privilegijama bijelih gej muškaraca naspram bijelih žena lezbejki ili bijelih žena lezbejki naspram Romkinja lezbejki, ili cis osoba naspram trans* ili rodno varijatnih osoba – o tome je jako teško govoriti danas jer svakome nešto smeta i nešto fali. Svi/e se mi borimo na svakodnevnoj bazi, ali jako rijetko zastanemo pa pogledamo oko sebe i vidimo koliko je nekada naš položaj OK u odnosu na druge u zajednici. Ja kao lezbejka se uvijek sjetim interseksualnih osoba koje nisu nigdje prispjele i o kojima zajednica tek počinje da govori, a da ne govorimo o širem društvenom kontekstu. Sjetim se i trans* žena lezbejki koje svoju egzistenciju nekada jako teško održavaju i legnem u svoj topli krevet, pored svoje partnerice s kojom sam prethodno provela jako prijatnih pet dana na moru i nekako budem malo srećnija”, zaključuje na kraju Marija Vuletić.
