Najava druge Bh. povorke ponosa ostat će zapamćena po pandemiji korona virusa koja je bh. građane_ke uputila u izolaciju, vraćajući tako i mnoge LGBTI osobe u četiri zida. Za mnoge LGBTI osobe privatna sfera nije često i prostor podrške i sigurnosti. Nažalost, porodice su i dalje mjesto nasilja i ugnjetavanja iz kojeg mnoge LGBTI osobe odlaze tražeći alternativne niše u kojima bi se zaštitili i privremeno sklonili. Sigurne prostore mogu predstavljati prijatelji_ce, psihoterapeut_ice, aktivisti_kinje, te druge LGBTI osobe.
Piše: Mirza Halilčević
Nemaju sve LGBTI osobe priliku da žive samostalno i materijalno neovisno od vlastitih roditelja. To je između ostalog i jedan od razloga zašto je i u vremenu pandemije korona virusa važno govoriti o povorci, javnom prostoru, empatiji i solidarnosti.
Najava druge povorke ponosa, za razliku od prve, nije izazvala istu količinu reakcije. Razloga za to je mnogo, a većina njih zapravo je proizvod aktuelne situacije nastale uzrokovane pandemijom korona virusa. Mediji su svoj prostor vrlo često izdvajali za izvještavanje o pitanjima zaštite i zdravlja građana. Povorka ponosa nije najavljena uživo, niti putem zvanične konferencije za medije. Zabrinutost građana_ki, preokupiranost i preplavljenost informacijama vezanih za pandemiju korona virusa učinila je i da vijest o najavi druge Bh. povorke ponosa prođe djelomično neopaženo.
Ovo je izvanredna situacija koja redefiniše svakodnevne aktivnosti, pa s tim u vezi i Organizacioni odbor druge Bh. povorke ponosa djeluje u skladu sa preporukama i mjerama zaštite. Ipak, ova neuobičajena situacija nije i ne smije biti razlog da se o pravima manjina ne govori ili da se istima umanjuje vrijednost zbog postojanja “većeg” izazova. Povorka ponosa upravo je važna jer progovara o ključnim pitanjima homofobije na koje je pandemija korona virusa između ostalog ukazala.
“Višemjesečni rad u Organizacionom odboru je donio neminovno ushićenje pred samu najavu. Međutim, nakon najave je bilo dosta nelagodno izaci iz komforne atmosfere unutar odbora i suočiti se sa javnim mnijenjem, još uvijek opterećenim kojekakvim predrasudama. Ono što će na koncu zaustaviti diskriminaciju izazvanu tim predrasudama je edukacija javnosti o LGBTIQ zajednici, kojoj mi kroz povorku i medijsku kampanju povorke težimo. Društvo u kojem dominira homofobija, ksenofobija i klerofašizam ne može biti plodotvorno tlo za razvoj individue i njenog kritičkog mišljenja. Tako to društvo ne može ni značajno napredovati, zbog toga je bitno boriti se protiv ustaljenih normi radi kojih godinama stagniramo. Ono što mi je dalo veliki podstrek nakon najave druge povorke su reakcije LGBTIQ osoba i njihovih porodica i prijatelja/ica, napomenuvši me šta je u cijeloj priči najvažnije”, objašnjava Verda Dolarević, članica OO-a, odgovorna za razvoj medijske kampanje.
Obzirom da je organizacioni odbor povorke ponosa predvidio da bi najava ovog događaja usljed aktuelne situacije mogla zapravo biti okidač za homofobne komentare, pa se s tim u vezi, ali i sa ciljem zašitite građana_ki, u svojoj najavi obavezao da će poštivati preporučene mjere i preporuke nadležnog ministarstva i kriznog štaba, izostao je prvi talas homofobije neposredno nakon najave.
Također, ohrabruje i izjava Ministra za ljudska prava i izbjeglice, gospodina Lučića koji je u razgovoru za Fenu izjavio da je zdravlje građana i naravno njihova sigurnost na prvom mjestu, ali i da ukoliko budu stvoreni uslovi, te situacija sa koronom bude pod kontrolom i broj zaraženih bude u padu, a javno okupljanje dozvoljeno, izrazio je nadu da će u tom slučaju povorka ponosa biti održana, i da će sve proteći bez incidenata kao što je to bio slučaj i prošle godine.
Vijest o organiziranju povorke ponosa prenijeli su skoro svi mediji u Bosni i Hercegovini, a zainteresiranost za više informacija pokazala je TV Sarajevo, BHT1, Abraš radio, BUKA portal, Interview.ba, Inforadar i drugi.
Bisera Hodžić, članica OO-a ističe kako je sama najava druge Bh. povorke za nju izazvala mješavinu euforije i ponosa.
“U ovakvim situacijama najbitnije su reakcije bliskih ljudi, koji su u mom slučaju sa oduševljenjem ispratili vijest i čestitali na kontinuiranoj borbi koja se nastavlja čak i u teškoj epidemiološkoj situaciji koja nas je sve zadesila. Naravno pratila sam i reakcije javnosti, a povratne informacije koje sam dobila su mi dale još veću snagu i polet za borbom, jer su ljudi većinom iskazali mišljenje po kojem se da zaključiti da je održavanje povorke neophodno, bilo da su u pitanju negativni komentari ili mišljenja koja ukazuju da se definitivno moramo boriti za svoje mjesto u društvu koje ne želi da se obrazuje u ovom segmentu, ili komentari ljudi koji su zahvalni na ovome što radimo jer je zaista potrebno da se zajedno s nekim bore za bolji život.”
U konačnici, ono što ovogodišnju povorku ponosa značajno razlikuje od prošlogodišnje jeste nedostatak građanskih reakcija i podrške kroz zauzimanje i ustajanje protiv govora mržnje. Činjenica jeste da mnogi građani_ke usljed pandemije korona virusa svoju podršku pružaju s rezervom, pritom, zaboravljajući da pandemija korona virusa nije iz bh. društva potisnula homofobiju, nego ju je u skladu sa situacijom intenzivirala u privatnoj i online sferi gdje LGBTI osobe trpe ponajviše nugodnosti i nasilja. Sve to bi trebao biti samo razlog više da se o LGBTI pravima govori, te da se i organiziranje povorke ponosa posmatra kao kritički prostor kroz koji bi se dekonstruisala homofobija nakupljana u privatnoj i online sferi, a za organiziranje takvog prostora i događaja, podrška javnosti je važna.
Godinama unazad se za Bosnu i Hercegovinu vjerovalo da nije spremna za organiziranje Povorke ponosa. I poslije uspješno organizirane prve, u prilično izazovnim uslovima, bh. društvo se opet sa skepticizmom pita – da li je ovo pravo vrijeme?
