Prošlo je već nekoliko mjeseci od izbora u BiH koji su, makar de facto, doveli do nekih promjena, među kojima je jedna od naizgled najvećih smjena lokalne vlasti u Banjaluci gdje je gradonačelničku štafetu od SNSD-ovog Igora Radojičića preuzeo Draško Stanivuković iz Partije demokratskog progresa. Kako loše najave kažu, Stanivukovića ne moramo posebno predstavljati: mladi lider, iz ratne generacije (rođen u Banjaluci 1993. godine) već se i prije ovih izbora proslavio prvo kao opoziciono čudo u trenutku kada smo svi mislili da je čizma Milorada Dodika toliko snažno prikliještila političku scenu u Republici Srpskoj da do promjena nikada neće doći, da bi nedugo potom pojedinim izjavama pokazao da opozicija desnoj diktaturi može biti jednako desna i konzervativna figura, ma koliko adut mladosti i promjene nosila kao značku na reveru.
Piše: Lamija Begagić
I, posve očekivano, nismo morali čekati dugo da u politikantske svrhe, a sve u akciji populističkog pozicioniranja na funkciji koju je zaposjeo, Stanivuković u usta uzme i Povorku ponosa, te glasačicama i glasačima obeća da iste u Banjaluci, dok je njega, neće biti.
Kome se već nije kosa na glavi digla na jeftine „dok si pod mojim krovom“ roditeljske prijetnje, mogao bi da se upita kako jedan mladi lider koji tek grije fotelju odluči da sigurnost i povjerenje građankama i građanima ulije obećavajući im ukidanje prava na okupljanje i borbu za vlastita prava. Kako to da je baš na čelo Banjaluke, grada koji se još nije oporavio od ukidanja prava na okupljanje, na protest, na borbu za pravdu koju je na svojim ulicama tražila grupa Pravda za Davida, opet zasjeo pojedinac koji svoj imidž i imidž grada želi graditi na zatvaranju, umjesto na otvaranju, na zabranama, umjesto na slobodama? I na koncu, ako pogledamo dalje od vlastitog dvorišta, kad smo to gradove prepustili u ruke svim tim jovanovićima, bandićima, skakama i radojičićima, redom bahatim populistima koji naše vode kao svoje, a gradove zamišljaju kao vlastite kompanije u kojima se pravima na vodu, čist zrak, park i slobodnu ulicu trguje kao regresima i slobodnim subotama?
Kada je u pitanju jeftino trgovanje Povorkom, malo tu ima da se objašnjava: u organizaciji Bh. povorke ponosa, hrabro i vrijedno rade i neki ljudi iz Banjaluke. Ona se zasad održava samo u Sarajevu, a kada organizatori i organizatorice koje dolaze iz raznih krajeva BiH odluče da je žele održati u Banjaluci, ne sumnjamo da će pokrenuti regularnu proceduru, kako to odgovorne građanke i građani i rade.
Naše se slobode nikad ne kupuju na pijaci, pa makar trgovac bio i na konju.
Gradonačelnik iz komšiluka
Stanivuković je od izbora naovamo, medijski istupao grčevito braneći imidž predsjednika iz susjedstva, gradonačelnika iz naroda koji djecu u hodu pomilki po glavi, bakicama ponese ceker i na posao jedan dan dođe gradskim prijevozom, dočim u garaži ima vozilo cjenovnog ranga kojeg si ne može priuštiti ni pet posto njegovih glasačica i glasača. U posljednoj takvoj „narodskoj“ izjavi, nesmotreno i nemarno kako nas je već i naučio, mladi lider poručio je, govoreći o svom bračnom stanju i emotivnom životu, kako „možda jeste zauzet, ali nije oduzet”, dodajući još, sve u šali, kako mu često pišu razne djevojke i on svima odgovori i kako dugo u Banjaluci djevojke i žene nisu bile toliko zainteresirane za pitanja vodovoda, kanalizacije, komunalnih ulaganja i odvoza otpada…
Nije trebalo dugo da na ovakve izjave reagiraju osobe sa invaliditetom, upozoravajući koliko ovako neprimjeren diskurs vrijeđa sve Banjalučane prikovane za invalidska kolica koji se cijeli život nose sa poteškoćama i stigmom, čiji je seksualni i reproduktivni život na svakodnevnim iskušenjima, te koji savladavaju stotine prepreka na putu od kuće do škole i posla. Poigravši se jeftinom doskočicom, a potom se nasmijavši i ženama koje, zaboga, nisu pozvane govoriti o problemima grada u kojem žive, osim kad je na njegovom čelu mlađahni lider koji drži da je šarmantan i pristupačan, cijela je ova medijska bljuvotina dobila novu dimenziju.
Novinarka i aktivistica koja je na izjavu reagirala, Ana Kotur – Erkić, naravno, po komentarima glasačica i glasača, tek je jedna od onih koja želi uništiti mladog lidera, pritom doslovna, pretjeruje, te, da slučajno ne zaboravimo, frustirana feministica.
Patrijahalni narativ koji u svojim istupima koristi jeste mnogo stariji od Stanivukovića samog. No, biti pristupačan i otvoren, ne znači perpetuirati loše prakse predaka, već ponuditi nove i bolje. Tek tada mladost može biti nešto čime se ima hvaliti, a ne tek brojka u rodnom listu.
Vidjet ćemo da li će za igranje uloge gradonačelnika iz komšiluka, Stanivuković u nastavku više računati na dobre komšijske manire poput empatije, razumijevanja i solidarnosti. Jer komšijama se ne dolazi samo na slave i bajrame.
Ponekad je potrebno sići s konja da se vidi dalje.
