Postoje dva trenutka u životu transvestita. Prvi je službeno rađanje kao takvog a drugi je drugo rađanje koje određuje sami transvestit. Ne može se biti transvestit bez nekih oznaka, šminke, odjeće, obuće i simbola. Ne može. Transvestit ima obavezu prema ženi u sebi svečano naći taj prvi trenutak i staviti na sebe znak. Najčešće je to karmin. Simbolično. Oralna fiksacija u vrijeme djetinjstva po Frojdu… Na usta ulazi hrana, voda. zrak. Usta su od životnog značenja. I naravno oralni seks podrazumijeva znanje usta i jezika. Zato se transvestit mora službeno označiti s nenskim detaljem.
Kao mala djevojčica sjećam se jasno tog trenutka-U majčinoj sobi. Mama mi nije dala da uzimam njene stvari. Ne. Ulila mi je strah od svoje šminke kao da se radi o svetim predmetima koji imaju veliku moć. Tada nisam znala da imaju preveliku moć. O itekako da imaju moć iznad mene. Oni su dovoljno jaki da me naprave ženom od jedne djevojčice da naprave ženu, djevojku, nekoga trećeg. Tada nisam znala čemu tolike zabrane a onda je mama otišla a tata bio u vrtu. Ušla sam u njihovu sobu i bez ikakve dvojbe zgrabila njen karmin crvene boje. Odvila sam čep a onda okretala zlatnu spravicu i poput krvavog metka izašao je na površinu iz kutijice zlatne boje-karmin. Tu sam se ipak prepala. Osjetila sam miris glicerina, cvijeća, ulja od nekog drveta i obuzela me nemoć u mom cirkusu ali nije bilo natrag. Gledala sam se u ogledalo. Djevojčica od 6 godina, crna kosa i velike oči poput lutke. U ogledalu je bila neka malena djevojčica a s druge strane čekala je djevojka. Ruka je to sama napravila umjesto mene. Crveni. masni trag se našao oko mojih usta, razmazala sam po usnama, prešla liniju i klaunski izgledala. U trenutku kad sam vratila na stol njen karmin moj pogled se zaustavio na usnama. Rodila se djevojka. Nepovratno je. Ritual je obavljen. I onda sam nestala u ogledalu, sve je razliveno nekim akvarelnim bojama, magličasta i vodena sjena je prešla preko mog lica a samo krvava usta su zjapila poput rane krvave boje. Izgledala sam stravično. Tata se smješkao i oprao me a mama…Znala je ona da više nisam dijete. Čak je i otac imao drugačiji pogled kao da je svjestan moje seksualnosti, žene koju sam naslikala preko svojih usana. I danas je u meni ta žena koja nije vrisnula od stravičnog prikaza na svoje unakaženo lice. Moja dječja ruka je razmazala boju krvi po mojim usnama i pretvorila me u ženu-To je ta moć koju šminka ima. Više nisam bila ista.
Zamislite kako je tek nekome tko mora napraviti istu stvar sa svojim muškim usnama. Kako je smiješno ponekad vidjeti trandžu kako je našminkana, luda, zabavna. Kako olako shvaćamo sve oko sebe. Možda je sve igra. Transvestiti se rađaju dva puta a i svaki put kad se nanosi žena preko njih. Ta žena je maska i istina u isto vrijeme. Mnogo je tu žena preko jednog muškarca…I samo jedan muškarac mora nositi sve te žene preko sebe i u sebi. Nisam vrisnula taj dan kad je žena nastala na mom licu ali krik je ostao negdje u sobi, u meni i u očima moje majke koja me nikad više nije gledala na isti način kao što i ja sebe nisam vidjela na isti način koliko god se puta našminkala ili skinula šminku…Tako se rađaju naše ličnosti a ne u bolnicama gdje smo tek nesvjesno maleno tijelo koje se treba poroditi još milion puta u životu i na milion načina.
Piše Hainsia Olindi
