Dvadeset suvremenih serija s LGBT likovima koje morate pogledati (1. dio)

Autor: Gordan Duhaček
Izvor i foto: Crol.hr

Živimo u zlatnoj eri televizijskih serija, odavno tvrde svi kritičari, koji smatraju da je sve započelo s legendarnim Sopranosima (a u kojima je prikazana i tragikomična sudbina mafijaša koji je ujedno i teška ormaruša, kroz sporedni lik Vita Spataforea). No, za LGBT gledatelje je ovo doba zlatno i zbog toga što se LGBT likovi sve više, pa čak i redovito, pojavljuju u televizijskim serijama, i to ne više kao komični sidekick ili neki od standardnih gej klišeja, nego kao ravnopravne i kompleksne pojave, jednake svima ostalima i po svojim dobrim i po svojim lošim stranama.

Razlika u novom tretmanu LGBT likova na televiziji je i u tome što se više ne snimaju serije poput Queer As Folk ili The L Word, koje su – unatoč svim zanimljivostima – getoizirale LGBT živote u (polu)zatvorene krugove LGBT zajednice. Sada su LGBT likovi reprezentirani ravnopravno sa svima drugima, ali pritom njihovi identiteti nisu niti zanemareni niti uljepšani, nego su osvježavajuće iskreno predstavljeni kao business as usual suvremenog (zapadnog) života, pa čak i onda kada se suočavaju s homofobijom, koja je i dalje nažalost neizostavni dio našeg životnog iskustva.

Zato sam napravio (potpuno subjektivan, naravno) pregled dvadeset televizijskih serija nastalih u proteklih deset(ak) godina koje u svojoj glavnoj postavi sadrže i LGBT likove, ali nude kvalitete izvan te činjenice, poput uvjerljive dramaturgije i režije, glumaca i glumica koji su na visini zadatka, neovisno o tome jesu li u pitanju dramske, komične ili animirane serije. Ovaj kritički pregled ne obuhvaća mini-serije (dakle, nema maestralnih Anđela u Americi Tonyja Kushnera u režiji Mikea Nicholsa), niti serije koje među glavnom postavom nemaju LGBT likove (dakle, nema tu ni Girls Lene Dunham), što ipak ostavlja dvadeset u međuvremenu otkazanih ili i dalje aktualnih serija ponekad vrhunske umjetničke kvalitete, a u najgorem slučaju iznadprosječne gledljivosti i dramaturške koherencije (pa zato na listi nisu ni katastrofe poput The New Normal ili bilo što drugo od Ryana Murphyja, kao ni gej subtekstom ispunjena True Blood).

Velika i fascinantna raznolikost LGBT zajednice

Još važnije, kroz LGBT likove izabranih serija prikazuje se velika i fascinantna raznolikost LGBT zajednice, jer među njima su i policajci i pjevači, i zatvorenice i tinejdžeri, i istospolne obitelji i borci za slobodu iz vremena Rimskog carstva, i do apsurda neosviješteni autohomofobi i potpuno emancipirani te seksualno aktivni LGBT ljudi.

Preneseno u hrvatski kontekst, ti likovi nisu poput homofobnih stereotipa za kakve se specijalizirao Hrvoje Kečkeš glumeći još prije desetak godina jako popularne stiliste ili sada frizera u seriji Stipe u gostima, nego su u kategoriji lezbijke koju je odlično odglumila Iva Babić u Nedjeljom ujutro, subotom navečer. Njihovo ishodište nisu gej karikature poput Jacka McFarlanda iz Will i Grace (koji iz današnje perspektive podsjeća na afroameričke karikature iz Zameo ih vjetar), nego punokrvne i kompleksne individue kakav je bio David Fisher iz Six Feet Under.

Kako većina ovih serija nije prikazana na domaćim televizijama, u pregledu su zadržani originalni naslovi, što olakšava i da ih potražite na internetu. Također, serije su poredane kronološki, po godinama svoje premijere, te je naznačeno i koje su se u međuvremenu prestale snimati tj. emitirati.

THE WIRE (2002. – 2008.)

Po mnogima najbolja televizijska serija svih vremena, The Wire Davida Simona je u pet sezona skoro pa novinarski skrupulozno prikazala kako je propao američki grad Baltimore, te zbog kojih strukturnih problema su se neki dijelovi grada pretvorili u domenu moći dilera drogom. Simon nije štedio nikoga u The Wire, ni bijelce ni crnce, ni dilere ni policiju, a ponajmanje političare, poslovnu elitu i medije, no u svojoj urbanoj panorami s desecima likova postojao je samo jedan urbani heroj, a to je bio Omar Little (u interpretaciji Michaela K. Williamsa). Ovaj pumpericom naoružani pljačkaš, doslovno lice s ožiljkom, imao je striktna etička pravila i pljačkao isključivo dilere, a njegova gruba vanjština je zapravo bila način preživljavanja u nasilnom svijetu geta. Naime, Omar je bio gej, te vrlo nježan i brižan ljubavnik, a kao lik je predstavljao i veliki Simonov srednji prst patrijarhalnom poimanju muškosti. To što je na policijskoj strani priče u The Wire najprofesionalnija i najpoštenija bila detektivka Shakima Greggs (Sonja Sohn), ponosna lezbijka među većinom muškim kolegama, također svjedoči da je The Wire serija koja se s poštovanjem odnosila prema svojim LGBT likovima, prikazujući i njihove dobre i loše strane.

IT'S ALWAYS SUNNY IN PHILADELPHIA (2005. – …)

Za razliku od It's Always Sunny, brutalnog crnohumornog sitcoma u kojemu nikad nije bilo poštovanja prema nikome i ničemu i u kojemu svi imaju isključivo loše strane, ova dugogodišnja serija, koji ni nakon 10. sezona nije značajno izgubila na kvaliteti, prati avanture ekipe prijatelja koji vode filadelfijski Paddy's Pub. No, ovaj gang – kako se sami nazivaju – sastoji se od nevjerojatnih egomanijaka, sociopatskih narcisa koji svakome na koga nalete uništavaju život (jedan sporedni lik kroz sezone od uglednog katoličkog svećenika postane propali ovisnik o cracku koji je spreman bilo kome popušiti kitu za par dolara!), a nisu puno milosrdniji ni jedni prema drugima. Tako je od početka implicirana latentna homoseksualnost člana bande Maca (Rob McElhenney, ujedno i jedan od tvoraca serije) predmet stalnog ismijavanja, ali isključivo zbog toga što jadni Mac nikako ne može prihvatiti da je gej i što se pravi da nije. Sunny kroz lik Maca preko svih granica dobrog ukusa ismijava autohomofobiju i sve njene apsurde, ali to je samo jedna od čari najboljeg sitcoma za sve one koji misle da su ljudi zapravo stoka. Kao vrhunska satira političke korektnosti i svega što se njome pokušava uljepšati, Sunny razotkriva realno ružno lice čovječanstva, tjerajući vas da se tome smijete. Bolje od plakanja, u svakom slučaju.

IN TREATMENT (2008. – 2010.)

Popularna izraelska serija je doživjela mnogo prerada diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj gdje se prikazivala pod naslovom Na terapiji, no najbolja je ipak američka verzija u produkciji HBO-a u kojoj je naslovnu ulogu psihijatra potresno odglumio Gabriel Byrne. U tri sezone se on mučio kako pomoći i sebi i svojim pacijentima, s time da se u prvoj i trećoj suočio s pacijentima koji su imali problema s prihvaćanjem svoje homoseksualnosti ili pak reakcijama okoline na tu činjenicu. U prvoj sezoni je riječ o duboko ukorijenjenoj autohomofobiji vrhunskog pilota američke vojske (Blair Underwood), dok se u trećoj dr. Paul Weston bavi problemima gej tinejdžera Jesseja (Dane DeHaan), čiji roditelji nisu baš najsretnije reagirali na to da im sin nije heteroseksualan. In Treatment je serija u kojoj se ne događa ništa više od toga da dvije osobe sjede i razgovaraju, ali je napetija od bilo kojeg holivudskog akcijskog spektakla.

SOUTHLAND (2009. – 2013.)

Bez konkurencije najbolja policijska serija proteklih godina nažalost nikad nije našla put do gledatelja. Započela je na NBC-u, koji ju je otkazao nakon prve sezone, ali se onda preselila na TNT, gdje je s manje likova dobila na fokusu i na kvaliteti, te uz slabu gledanost ali veliku podršku fanova dogurala do pet sezona. Southland prati dogodovštine nekoliko policajaca u Los Angelesu, kombinirajući često stiliziranu režiju s dokumentarističkim pasažima, te duboko razrađenim likovima koje nosi redom izvrsna glumačka ekipa. Ipak, teško je ne izdvojiti Johna Coopera (Michael Cudlitz), policajca sa strogim moralnim kompasom i ponekad teškom naravi, koji se uvijek trudi pomoći ljudima i zalagati se za pravdu. Progone ga razni privatni demoni, među kojima su ovisnost o tabletama protiv boli koje je počeo uzimati zbog problema s kralježnicom, raspadnuti brak i otac koji je ubojica, ali Cooper je veliko, ranjeno srce ove potresne serije. I da, Cooper je gej, možda najupečatljiviji gej lik od svih spomenutih na ovoj listi.

SPARTACUS (2010. – 2013.)

Među pederima koji redovito hodočaste u teretanu, Spartacus je omiljena serija. Kako i ne bi bila, s obzirom da su skoro svi muški likovi u njoj nabildani, nauljeni i često odjeveni u sitne krpice koje otkrivaju da ono što prekrivaju nije uopće sitno. Spartacus je doista jedna velika parada muških goveda prve kategorije (na engleskom to zvuči ljepše – beefcake!), ali to nije ključni razlog za gledanje ove serije koja prati legendarni ustanak robova protiv Rimskog carstva; Spartak je zapravo jedan od prvih ljudskopravaških aktivista u povijesti! Jer Spartacus razgolićeno ljudsko meso koristi kao mamac za uvlačenje o kompleksnu priču o politici, ratovanju i borbi za slobodu, a što u svemu ne manjka svakovrsnog seksa je samo dodana vrijednost. Kada u drugoj sezoni krene i dirljiva ljubavna priča – između Spartakova najbližeg suborca Agrona (Dan Feuerrigel), gladijatora koji se pretvara u ratnika za slobodu, i Nasira (Pana Hema Taylor), jednog od brojnih robova koje Spartakova vojska oslobodi – ova serija demonstrira da se međumuška nježnost, gej ponos i veliki bicepsi nimalo ne isključuju. Dapače, u Spartacusu savršeno idu zajedno. Samo se najveće pičkice neće rasplakati na ljubavnu priču između Agrona i Nasira.

ARCHER (2010. – …)

Prije nego je ISIS postao kratica za zloglasne teroriste, bio je to naziv privatne tajne službe koju vodi Mallory Archer (Jessica Walter) i čiji je najbolji agent njezin sin Sterling Archer (H. Jon Benjamin). Ova animirana serija – koncipirana kao parodija na serijal o Jamesu Bondu – je nevjerojatan stroj za proizvodnju ludo duhovitih dijaloga i još luđih zapleta, od kojih se mnogi tiču i pederluka (posebno obratiti pažnju na epizode Honeypot i The Wind Cries Mary, koje se eksplicitno bave Archerovom homoerotikom!), ali tu su i likovi kao panseksualna Pam Toovey (Amber Nash) i gej špijun Ray Gillette (Adam Reed), bivši skijaški šampion koji se i dalje muči sa svojom primitivnom rodbinom s američkog juga. Archer je najduhovitija serija koja se proteklih godina prikazuje, remek-djelo animacije (fantastične akcijske scene!), pisanja i voiceactinga, s epizodama koje su toliko nakrcane forama, persiflažama i duhovitim replikama da se svaku mora odgledati više puta kako bi se sve uspjelo pohvatati. Najkraće rečeno, a citirajući rječcu koju likovi u Archeru koriste za naznaku vlaženja vulve ili glavića, ova serija kreatora Adama Reeda je vrhunski SPLOOSH.

UNITED STATES OF TARA (2011. – 2013.)

Nakon što je dobila Oscara za scenarij filma Juno, Diablo Cody je lansirala – u produkciji Stevena Speilberga – ovu zanimljivu seriju o ženi (Taru iz naslova je glumila Toni Collette) koja pati od podijeljene ličnosti, što u podjednakoj mjeri izluđuje u nju i njenu obitelj. Među njima je i Tarin sin Marshall (Keir Gilchrist), nesigurni tinejdžer za kojega je svima u obitelji jasno da je gej i to potpuno prihvaćaju, osim što njemu to na početku nije baš do kraja jasno. Starija ga sestra oko toga zeza, otac mu šalje signale da se može bez problema autati, ali United States of Tara je bila dobra serija baš zato što je znala graditi svoje likove i prikazati koje faze se prolaze u emancipaciji seksualnog identiteta. S druge strane, i Tarine raznolike ličnosti su donijele nekoliko queer elemenata u priču, s obzirom da su neki od tih avatara bili i muškog roda.

SHAMELESS US (2011. – …)

U većini američkih serija likovi skoro nikad nemaju problemima s novcima, a rijetko se kada prikazuje kakav je to život na rubu siromaštva. Već zato je američka prerada popularne britanske serije vrijedna pažnje, jer prati život velike obitelji Gallagher iz opasnog kvarta Chicaga, u kojemu je kriminal sastavni dio svakodnevice, često i jedini način preživljavanja. Na dnu društva je i manje inhibicija svih vrsta, što se Shameless ne libi prikazati, između ostaloga i seksualnu vezu (na početku serije) 15-godišnjeg Iana Gallaghera (Cameron Monaghan) i njegovog značajno starijeg šefa u trgovini u kojoj radi. Ali i u toj priči Shameless ne igra po uobičajenim pravilima, pa naznačuje kako je tu Ian u poziciji moći, s obzirom da je svoju seksualnost prihvatio, dok je njegov šef u lažnom heteroseksualnom braku, a uz to i pod pritiskom svoje religije. Luda ljubavna priča koja kasnije slijedi između Iana i lokalnog kriminalca Mickeya (Noel Fisher) ilustrira koliko je važno osloboditi se autohomofobije i izboriti s homofobijom okoline, pa i po cijenu krvi, i tuđe i vlastite.

PLEASE LIKE ME (2013. – …)

Australska serija komičara Josha Thomasa definitivno ima autobiografskih elemenata, što njegov specifični humor uvijek drži ukotvljenim u stvarnom životu. Please Like Me je osvježavajuće nonšalantna u tretiranju homoseksualnosti glavnog lika, što rezultira hrpom zabavnih scena, a s jednom takvom sve i započinje: Josha ostavlja dugogodišnja djevojka saopćavajući mu da je gej, što on isprva ni sam ne vjeruje ali već nakon dvije minute razgovora više ne pokušava ni demantirati. Nema tu nikakve velike drame, što je divna novost nakon stotina romana, filmova i serija u kojima se likovi histrionski muče s vlastitim seksualnim identitetom, a takav je ton i cijele serije, koja ipak uspijeva biti – kada je potrebno – duboko emocionalna. Zanimljiv je i prikaz Joshove prve ljubavne veze s nesigurnim ljepotanom Geoffreyem (Wade Briggs), iz kojeg također vrijedi izdvojiti i duhovit i emancipatorski trenutak kad mladi gej par na Geoffreyevo inzistiranje odlazi na nogometnu utakmicu. Nakon pogreške igrača, jedan navijač mu počinje vikati da je peder, na što Geoffrey ustaje i počinje bukaču držati predavanje o homofobiji. Divota!

THE FOSTERS (2013. – …)

Obiteljska serija The Fosters – o lezbijskom paru (policajka i srednjoškolska profesorica) koji odgaja petero djece, biološke i usvojene – s jedne strane se može podičiti uvjerljivo razrađenim likovima (tu se tinejdžeri ponašaju kao tinejdžeri, dakle većinom neosviješteno idiotski) i njihovim međusobnim odnosima. S druge strane je puna zapleta koji su na rubu sapunice, što gledanje The Fosters čini shizofrenim iskustvom – u jednom trenutku ste posve angažirani i udubljeni, a već u sljedećem ne možete zaustaviti kolutanje očima. Unatoč neujednačenosti, jedan od razloga zbog kojega itekako vrijedi gledati The Fosters jest priča o najmlađem usvojenom sinu obitelji, Judeu (Hayden Byerly), koji s dolaskom puberteta počinje shvaćati svoju homoseksualnost, a ljubavna priča koja se razvija između njega i njegova isprva prijatelja Connora (Gavin MacIntosh) je u svojoj pronicljivosti i senzibilitetu nenadmašna. Bonus je i to što je The Fosters serija koju iz dna duše mrze američki obiteljaši, prozivajući je, a što drugo, gej propagandom. Ili dženderističkom propagandom. Kajgod.