Espi Tomičić (1995) je književnik i dramaturg. Autor je dramskih tekstova, kratkih priča i eseja. Član je feminističkog kolektiva fAKTIV. Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu upisuje 2015. godine, te završava dvosemestralni obrazovni program Centra za ženske studije u Zagrebu (2018.). Učestvuje u performativnoj akciji za obranu obrazovanja, tj. za stipendiranje. Redovni je saradnik MI2-MaMa.
Piše: Vanja Šunjić
Tomičić debitira tragikomedijom o rodu (o jeziku) Prvo pa žensko, postavljenoj u Gradskom dramskom kazalištu Gavella 2016. godine. Ne zaboravi pokriti stopala drama je iz 2019. godine, svojevrsni prednastavak radiodrame Your Love Is King, premijerno izvedene krajem prošle godine. U obje drame mnogi motivi i protagonisti se ponavljaju; majka koja umire od raka, otac kriminalac, nasilni brat i pripovjedač koji odbaciju porodične okvire i sam pronalazi svoj ptut. Za tekst #ostavljamvamsvojekodoveihvalazaprijateljstvo ili #bitćesveokej osvaja treću nagradu Marin Držić za 2019. godinu. Kao dio projekta Monovid-19 Stavi vodu za kavu je prevedena na poljski jezik.
Iza Tomičića je i iskustvo socijalne i medicinske tranzicije, iznimno naporne hormonske terapije, kojoj su prethodila rigorozna psihološka i psihijatrijska vještačenja.
U kom trenutku si počeo da razmišljaš o sebi i propituješ svoj identitet? Koliko je na to uticao društveni kontekst u kojem odrastao?
Ne mogu napraviti točan rez u vremenu, ali znam da sam o transrodnosti počeo razmišljati tek u srednjoj školi, a autao sam se tek dolaskom na fakultet. Prije toga nisam znao puno o toj temi, nisam se susretao ni s temom ni sa zajednicom. Kao klinac sam ušao u LGBTIQ+ zajednicu kroz identitet lezbe, iako sam već pri ulasku u pubertet nosio steznik i zapravo izvodio maskulinost kakvu sam viđao oko sebe. Jednostavno nisam to propitkivao, samo sam takav postojao. Svakako da je utjecao puno, bio sam okružen ljudima koji njeguju cisnormativnost i heteronormativnost, a prve susrete s različitošću sam doživio na rave partijima. Kad smo bili klinci većinu sam vremena provodio na igralištu, tamo sam osvijestio da postoje rodne razlike, kroz sport, ali smo bili svi jednaki na neki način, diskriminacija se pojavila kad smo postali stariji.
Kad razmišljaš o identitetu, šta je prvo s čime se poistovjetiš? Zašto se danas na Balkanu identitet vezuje samo za vjersko i nacionalno i koliko pojedincima i pojedinkama služi da se sakriju iza njega?
Identitet osjećam kroz rod, seksualnu orijentaciju, a onda kao klasno- socijalnu pojavu. Identitet nikad za mene nije jednina, prožet sam raznim identitetima koji se čudno preklapaju, prelijevaju, uronjavaju i premrežuju. Odnos prema kvartu i ulici na kojoj sam odrastao jedan je od najsnažnijih identiteta koji osjećam, a unutar njega se (iz)bore rodni identitet i onaj ostavljeni koji mi je obilježio odrastanje, identitet lezbe.
Iz neke moje pozicije promatranja se to događa jer su vjersko i nacionalno opća mjesta, mejnstrim, identitet koji ako se stvara po pravilima i ako je pozicioniranje jednako pojedinkama i pojedincima društva u kojem postojimo omogućava osobama komfor zonu. Ta opća mjesta ne nude nikakav pomak, nemaju mogućnost progresa, ona ne otvaraju, šire i nude. Mislim da se taj identitet perpetuira kroz generacije jer je najsigurniji, bezopasan (za samu osobu, ali ne i za društvo) i istražen.
Slažeš li se s ocjenom da je djetinjstvo naše najtraumatičnije doba? Da li idealizacija djetinjstva počinje odsustvom svijesti, ili je samo nepristojno reći bilo šta drukčije?
Ha-ha, nisam siguran. Ja također idealiziram djetinjstvo, koliko god ono bolno bilo, to je ipak vrijeme parka, mašte i (sve)mogućnosti. Baš sam neki dan otišao u park u kojem sam se igrao kao dijete i promatrao sve te objekte koji su mi tad predstavljali čitav svijet. Ima nešto jako snažno u tom osjećaju pripadanja nekoj prirodi, nekom parku, nekoj ekipi, nekom kvartu. Kad prolazim kraj nečega to mi je kao djetetu predstavljalo sve, obuzme me neka nemoć, neka snažna navala emocija u trbuhu. Rekao bih da je odrastanje naše najtraumatičnije doba, bar moje, ako ne i svačije. Taj prijelazna faza iz (sve)mogućnosti do potpune praznine, koju onda naravno ispunimo odraslim životom. To mi je traumatično, trenutak kad postajemo svjesni da ljuljačka nije nešto što leti do neba i da nismo svi jednaki, rekao bih da tu prestaje svaka vrsta idealizacije i kreće pakao. Naravno, uvijek postoji opcija da pristajemo na ljuljačku kao sami objekt i da prihvatimo nepravdu nejednakosti, onda je život lakši, ali to ne mogu svi ljudi, i sva sreća da ne mogu.
Zašto si pisanje odabrao kao medij kroz koji ćeš se izražavati i koliko ono ima terapeutski uticaj na Tebe? Kako si ušao u taj svijet i upisao ADU?
Pisanje sam odabrao još kao klinac (ovo sad zvuči jako patetično i otrcano, ali je tako). Sjećam se da sam imao previše nekih misli s kojima nisam znao što ću pa sam ih krenuo zapisivati. Nikad me škola nije zanimala, najčešće bih sjedio u zadnjoj klupi sa slušalicama i nešto svoje pisao. Postojala je i neka vrsta bunta u meni pa nikad nisam čitao knjige za lektiru, ali sam i po nekoliko puta tjedno išao u knjižnicu po knjige koje se meni čitaju, kao da sam imao mali rat s autoritetima i s idejom da mi netko drugi govori što da čitam. Naravno, taj bunt je rezultirao popravnima iz hrvatskog i mnogih drugih predmeta pa zapravo ni ja ni itko drugi nikad nije ni pomišljao da ću ići na faks. Kad sam upisao večernju školu i ušao u taj bubanj školstva sam počeo razmišljati što ću sa svojim životom. Upoznao sam djevojku koja mi je otkrila da studij pisanja uopće postoji i tako je sve krenulo. Otišao sam prvi put u kazalište tad i bilo mi je čudnovato, kao da sam opet klinac koji misi da je ljuljačka svemoguća, e to je meni bilo kazalište. Sjećam se da sam onda počeo čitati dramske tekstove i da me užasno to nerviralo, nisam mogao shvatiti tko bi čitao tako neku formu, on meni kaže, ja njemu, ali eto me sad ovdje. Naravno, zbog nedolasku u osnovnu školu i pohađanja večernje mi je trebalo godinu dana svakodnevnog rada da se uopće pripremim za državnu maturu i prijamni ispit, ali uspio sam. Naučio sam na prvoj godini da Bauhaus nije samo dućan s alatom 🙂
Koliko Ti tekst služi kao poligon za vježbanje života? Koliko stvarnog nastojiš da utkaš i imaš li strah od toga? Ustvari, budući da je sjećanje individualno, postoji li univerzalna istina?
Ne vjerujem u univerzalnu istinu, istina je ono što je meni istina i ono što ja pamtim kao neki događaj, a svi ostali sudionici i sudionice imaju sigurno drugačije iskustvo i sjećanje na potpuno isti događaj. Tekst mi služi kao analiza života više nego kao vježbanje. Ne pišem baš o temi s kojom se nisam susreo u stvarnom životu, bar kao posrednik u življenju nekog iskustva. Osim analize, tekst mi daje prostora i vremena da se bavim stvarima koje nisam učinio ili mislim da sam mogao učiniti drugačije. Ipak mislim da se život mora vježbati izvan word dokumenta, a onda taj isti word možda postane poligon za preslagivanje, igranje, ponovno proživljavanje…
Iza Tebe je iskustvo društvene i medicinske tranzicije i hormonske terapije kojoj su prethodila rigorozna psihološka i psihijatrijska vještačenja. Kako se danas osjećaš u vezi s tim iskustvom i šta Ti je bilo najteže?
Najteže mi je bilo autati se ljudima, bilo mi je teško javno imenovati ono što osjećam oduvijek, a strah od odbacivanja me konsantno obuzimao. Naravno, imenovanje toga je dovelo do prekida nekih odnosa za koje sam mislio da su neraskidivi, ali to je, vratit ću se opet na pitanje identiteta gore, izlazak iz komfor zone i kad nešto glasno imenujemo to postaje stvarno. Osim toga, veliki sam hipohondar pa su mi konstantni odlasci u bolnicu bili teški i naporni. Bez obzira na to, sve bih ponovio jer nikad nisam bio sretniji u svom tijelu i u svojoj glavi.
Jesu li autanje i tranzicija individualni procesi i koliko otvaraju pitanja klase, statusa i solidarnosti? Jesu li transrodne osobe na patrijarhalnom, posttranzicijskom Balkanu još uvijek na margini, usprkos individualnim kvalitetama i kompetencijama?
Svakako da jesu. Studiram na Akademiji okružen ljudima koji su me bodrili i zbog kojih i jesam danas sretan i svoj i privilegiran sam u nekom društvenom smislu. Da nisam upisao ovaj fakultet, možda nikad ne bih ni krenuo u tranziciju i ostao bih u autodestruktivnom življenju punom boli. Mnoge osobe iz zajednice si ne mogu priuštiti tranziciju (ja sam je dobio od ljudi putem crowdfundinga), nemaju osigurane osnovne egzistencijalne potrebe ni pristup zdravstvenoj skrbi. Transrodne osobe su svakako na margini, pogotovo trans žene koje je ovo patrijarhalno društvo bacilo na marginu u svakom mogućem obliku. Osim samog zaposlenja i egzistencijalne nemogućnosti, trans osobe su već u samoj započetosti daleko od jednakog starta sa svojim vršnjacima i zajednicom. Kroz obrazovanje i institucije nas se diskriminira, rodna disforija nas rastura i ponekad je nepristajanje i odustajanje od pokušavanja školovanja jedini izbor, što dovodi do velikog broja neobrazovanih (institucionalno) osoba u zajednici i posljedično do nemogućnosti klasne i rodne tranzicije.
Kad promišljaš o našim generacijama i stvarnosti u koju smo uronjeni, smatraš li da su stalna neizvjesnost i prekarni rad u nama probudili više solidarnost i empatije? Koliko smo otvoreniji da pričamo o drugostima i spremniji da ih prihvatamo?
Nisam siguran. Mogu govoriti samo iz pozicije osobe koja se školuje u umjetničkom području i radi honorarno. U tom smislu da, zajednica je solidarna, međusobno si pomaže i empatizira, ali ne mogu tvrditi da je to tako izvan mog malog balončića u kojem živim. Ono što je istina, kad država ne radi ništa, narod se pokrene, a tako ni jedna država ne bi trebala funkcionirati. Pogotovo jer taj isti narod nema empatije prema ljudima na margini npr. trans osobama.
Queer književnost na Balkanu je danas vrlo relevantna. Može li ona kao medij ujediniti sve naše borbe i doprijeti do mejnstrima? Treba li biti u mejnstrimu?
Nakon što se ponudi nemjenstrimu mislim da je dobro da postane i dio mejnstrima. Čini mi se da upravo u tom prostoru možemo mijenjati percepciju ljudi prema nekoj temi, redefinirati identitete i pojave i napraviti neku vrstu normalizacije npr. LGBTIQ+ osoba. No, ne mislim da moramo raditi za mejnstrim nego za zajednicu, a tek kad se ona zadovolji i ispuni, možemo stvar pustiti da dođe i do mejnstrima. Za ujedinjenje borbi i dolaska do mejstrima mi se čini da mi prvo kao enklave moramo vidjeti gdje se pozicioniramo, što smo i u kojoj relaciji i s kime, a tek onda možemo doprijeti igdje
