PIŠE: Jovana Ivetić
Etnička empatija među LGBT+ zajednicom se može definirati kao sposobnost pojedinca da razumije i poveže se s iskustvima ljudi različitih etničkih, rasnih i religijskih pozadina unutar LGBT+ zajednice. Ukoliko uzmemo u obzir da su pripadnici ove zajednice marginalizovani i izloženi diskriminaciji, možemo pretpostaviti da je među njima pojačana empatija prema različitosti. Koliko je ova pretpostavka tačna?
Etnička diskriminacija se definira kao negativan tretman ili predrasude prema pojedincima na osnovu njihovog nacionalnog porijekla, rase, vjere i kulture. Ovo nije problem samo modernog doba već je drevni fenomen koji datira još iz ranih civilizacija, a korijeni etničke diskriminacije duboko su upleteni u političke, društvene i ekonomske strukture koje su izgrađene na konceptima superiornosti i inferiornosti. Naš region, Balkan, a i sama naša država, Bosna i Hercegovina, dom je mješavine etničkih grupa. Nažalost, dok su Balkan i Bosna i Hercegovina poznati po svojoj etničkoj raznolikosti, tako su poznati i po duboko ukorijenjenim sukobima. Ratovi ‘90-ih su rezultirali smrću desetina hiljada ljudi, kršenjem ljudskih prava i doveli do značajnog raseljavanja stanovništva, ali i ograničenja regionalnog razvoja. I nakon prestanka sukoba, politički lideri nastavili su da vode retoriku koja produbljuje etničke tenzije kako bi osigurali vlastitu moć. Pa su tako etničke netrpeljivosti prisutne i danas, kod čega je bitno naglasiti da se diskriminacija može iskusiti i u suptilnim oblicima kao što su mikroagresije. A koliko je diskriminacija prisutna i unutar LGBT+ zajednice, koja je zagovornik raznolikosti i jednakosti?
Pripadnici LGBT+ zajednice su i sami marginalizovani od strane društva, pa su često svjesniji da diskriminacija ima negativne efekte i da može uzrokovati tešku psihološku traumu, društvenu nepovezanost i ekonomsku nejednakost. Osim stereotipa, neravnoteža moći jedan je od vodećih uzroka etničke diskriminacije, pri čemu jedna grupa dominira drugom i koristiti svoju poziciju moći da ugnjetava i diskriminira one koji su manje moćni. LGBT+ zajednica na Balkanu se upravo nalazi u onoj manje moćnoj grupi nad kojom se vrši dominacija, pa bi se iz ovog moglo dalje pretpostaviti da bi pripadnik zajednice mogao rjeđe vidjeti satisfakciju u tome da preuzme ulogu onog koji vrši dominaciju. Isto tako, LGBT+ zajednica je izložena stereotipiziranju, pa bi pojedinci zbog vlastitog iskustva trebalo znati prepoznati razliku između stereotipa i činjenice. Također, LGBT+ zajednica bi mogla rjeđe podsticati ekonomsku nejednakost jer kao marginalizovana zajednica nailazi na diskriminaciju na radnom mjestu i ima manje mogućnosti da obezbijedi jednak pristup resursima, pa bi se trebalo javiti želja da se prekine takav ciklus.
Kao zajednica koja se bori da ostatak društva razumije da su njihovi polni, seksualni i drugi identiteti dio onoga što nepromjenjivo jesu, queer osobe bi trebalo biti svjesne da su isto tako religija i kultura ono što u određenoj mjeri oblikuje identitet pojedinca. Oni koji su osjetili poništavanje vlastitog identiteta od strane društva, ne bi trebalo nastojati da isto čine drugima, u čiji prilog ide to da LGBT+ zajednica kao svoju odbranu od drugih koristi uvjerenje da raznolikost obogaćuje naše društvo i da je treba slaviti. S druge strane, zagovornici protiv prava pripadnika LGBT+ zajednice su obično nacionalno nastrojeni i isključivi, što bi se moglo dovesti u vezi sa tim da oni ne prepoznaju različitosti kao validne.
Kako bismo istražili prethodno navedene pretpostavke, proveli smo anketu o etničkoj raznolikosti unutar zajednice putem društvenih mreža Sarajevskog otvorenog centra, na koju se odazvalo 78 osoba. U prvom dijelu ankete provjerili smo koliko njih živi u mjestima sa stanovništvom različitih etničkih grupa, i dobili uvid da njih 60 % ispitanika živi okruženo različitim etničkim grupama, njih 32 % u mjestu gdje postoji mali procenat stanovništva drugih etničkih grupa, dok 8 % ispitanika nema iskustva suživota s drugim etničkim grupama. Ovaj podatak je interesantan i kada se uzme u obzir i da je isti procenat, 8 % ispitanika, odgovorilo da ne bi živjelo u mjestu gdje većinu stanovništva čine pripadnici druge etničke grupe, dok je, dakle, njih 92 % odgovorilo da bi. S druge strane, svih 78 ispitanika je odgovorilo da im ne bi smetalo ukoliko je njihov prvi komšija pripadnik druge etničke grupe.
U drugom dijelu ankete smo se bavili pretpostavljenim situacijama, odnosno da li bi branili nekog ko se u njihovom prisustvu ismijava zbog njegove/njene etničke grupe, na šta je 88 % odgovorilo da bi, njih 8 % da ne bi, ali iz straha da i sami ne postanu meta, dok je 4 % njih odgovorilo da ne bi željeli da brane. Isto tako, na pitanje da ukoliko oni zapošljavaju nekog, da li bi radije zaposlili pripadnike svoje etničke grupe, njih 92 % je odgovorilo da bi im bilo svejedno koje etničke grupe su radnici, dok je 8 % njih odgovorilo da bi radije zaposlili pripadnike svoje etničke grupe.
Treći dio ankete se odnosio na prijateljske i emotivne veze, gdje se ponovio isti procenat: njih 92 % ispitanika ima među prijateljima pripadnike drugih etničkih grupa, i živjelo bi u emotivnoj zajednici s pripadnikom/com druge etničke grupe, dok njih 8 % nema među prijateljima pripadnike drugih etničkih grupa, i ne bi živjelo u emotivnoj vezi s pripadnikom/com druge etničke grupe.
Iz date ankete možemo zaključiti da je diskriminacija unutar LGBT+ zajednice minimizirana, ali da i dalje slavljenje raznolikosti nije priznato kao opšte mjerilo, te da u malim procentima, ali je i dalje moguće doživjeti diskriminaciju i unutar same LGBT+ zajednice. Također, za tačniju sliku potrebno je istraživanje većeg obima, s većim brojem ispitanika, podijeljenih po godinama, urbanosti ili ruralnosti mjesta u kojem žive itd. Svakako, bez obzira na rezultate, važno je da se neprestano promoviše etnička empatija ne samo u širem društvu već i unutar queer skupine. Pri tome, osnovni način jeste edukacija i izlaganje različitim kulturama. Pojedinci se mogu educirati o različitim kulturnim i vjerskim tradicijama kroz literaturu i film, ali i prisustvovanjem događajima i radionicama gdje će se uključivati u dijalog s ljudima iz različitih sredina. Same organizacije unutar LGBT+ zajednice mogu biti domaćini ovakvih događaja, a sve ovo može dovesti u pitanje stereotipe i promovirati bolje razumijevanje iskustava drugih. LGBT+ osobe koje daju prioritet učenju iz različitih identiteta mogu pomoći u poticanju inkluzivnije i gostoljubivije zajednice. Drugim riječima: od krucijalnog su značaja oni pojedinci koji daju prioritet slušanju perspektiva i iskustava ljudi iz različitih sredina, prepoznavajući njihove jedinstvene izazove – baš kao što oni traže od šireg društva da sasluša njihove perspektive. Konačno, pomirenje, dijalog i promocija različitosti i inkluzije mogu pomoći u prevazilaženju etničkih podjela u regionu i izgradnji svjetlije budućnosti za sve. Naposljetku dolazi i ekonomsko osnaživanje kao još jedna stavka od vitalnog značaja. Pristup ekonomskim mogućnostima i ravnopravno zapošljavanje su neophodni da bi se premostio jaz između različitih etničkih grupa. Kako bi se ova priča zaokružila neophodno je da se vratimo na samo značenje empatije – ovaj pojam predstavlja sposobnost emocionalnog razumijevanja onoga što drugi ljudi osjećaju, sagledavanje stvari iz njihove tačke gledišta i zamišljanja sebe na njihovom mjestu. Suštinski, to je stavljanje sebe u poziciju nekog drugog i osjećanja onoga što oni osjećaju.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
