Farah Hasanbegović pravi animirane dokumentarne filmove u Sarajevu. Bavi se pričama koje propituju osjećaje izolacije i nostalgije i nalazi jako uporište u djetinjstvu. Alumni je DocNomads i film.factory, kao i Talents Sarajevo.
Piše: Vanja Šunjić
Tvoj film „Ribs“ je ove godine selektovan od strane Rade Šešić i prikazan u okviru Sarajevo Film Festivala. Šta Ti znači jedno ovakvo priznanje? Budući da je nastao na Dock Nomads-u, kako je bilo jednu takvu priču odnijeti tamo, a onda je vratiti kući?
Na Sarajevskoj premijeri mi je palo napamet da puno bola u svijetu izaziva ono kada si mlad, a niko te ne razumije ili ne vidi. Veliki je dar da te neko razumije, posebno u nekom institucionom, hjerarhijskom smislu, bez kojeg ne možemo biti u svijetu. Neobično je gledati filmove koje ja pravim u kontekstu jednog velikog takmičarskog programa. Film je nastao u sklopu jednog dugog putovanja, i bez toga ne bi ni nastao u ovoj formi – odlazak od kuće ti daje mapu i ako budete sretni, možete tu mapu pratiti do nekih stvari u sebi koje treba otključati i osloboditi, koje vas prate već od kuće ali koje zaslužuju neku novu slobodu da se potpuno izraze.
Kroz ovaj, ali i kroz film „First Birthday After the Apocalypse“ kopaš po sebi, podastirući svoje iskustvo i osjećanja gledateljima/cama. Imaš li ponekad strah od toga i da li on narasta od procesa početka pravljenja filma do trenutka projekcije i interakcije sa publikom?
Koliko god u meni ima straha ili nervoze, to je sve slabije od onoga s čime se ja prije svega identifikujem, a to je radoznalost. Želim da znam da li se iko na svijetu osjeća kao ja. Želim da znam da li ljudi misle o istim stvarima, da li vole ili vjeruju u iste slike i riječi kao ja, da li neko zna o čemu govorim. Mislim da je to jedno veoma jednostavno ali ključno pitanje za sve periode odrastanja, pa i ovaj u kojem sam ja sada, drugi vjetar puberteta nakon čudnog posljeratnog djetinjstva: da li neko zna o čemu ja govorim? Iznenađujuće i veličanstveno je koliko se moramo oslanjati na umjetnost za odgovore na to pitanje, koliko god međusobno komunicirali i stvarali svoja lična plemena i prostore. Meni je sa 16 godina neko prvi put pokazao Chris Markerov film Sans Soleil, i u velikoj praznoj kancelariji na vrh bivšeg Energoinvesta, sjećam se kako prvi put osjećam da neko zna o čemu ja govorim. Razumijevanje je bilo i u tom filmu, i u činu pokazivanja tog filma. Kultivisati vjerovanje da su strah i trema neki neizbježni dio čina razmjene iskustava, a i da su indikator, posebno za mlade autore, da su ponizni i skromni i simpatični, je blesavo – i treba se boriti protiv toga radoznalošću i povjerenjem u svoj rad.
Vrlo je zanimljiv postupak koji koristiš u filmovima, kombinacija ilustracije, fotografije i video zapisa, uz naraciju koja je zapravo poetično pripovijedanje. Zašto taj izbor i koliko je teško sve ovo spojiti da izgleda tako dobro i ujednačeno, tvoreći Tvoj autentičan glas? Je li veliki izazov, ili uživaš u tom procesu?
Postoje ljudi kojima je najdraži dio pravljenja stvari kada su mali samo pravljenje, a meni je uvijek bio najzanimljiviji dio kada ja to nešto nekome pokažem ili pročitam. Film je najbliža i najsličnija umjetnička forma osjećanju kada ste dovoljno mali i dovoljno važni da stanete u nečiju punu pažnju i pokazujete im najnoviji crtež, najnoviju kratku priču. Jezik kojim se ja koristim u svojim filmovima je rezultat onoga što volim u dokumentarcima, ali je također samo prirodni produžetak načina na koji se ja izražavam, slika u mojoj glavi, kako komuniciram. Crtam i pišem istovremeno, tako da te dvije stvari nisu odvojene i daju mi puno slobode. Još jedan važan faktor je okolišna etika. Filmska industrija, i najvećih i najmanjih kinematografija svijeta, troši nezamislive količine energije i prirodnih resursa. Filmovi se ne prave samo kamerama, već bezbrojnim kompjuterima, avionima, kamionima, zvučnicima, bijelom tehnikom, a onda se sve to uvezuje i spašava na internetu, koji također ne postoji u zraku, već čija infrastruktura ostavlja ogroman otisak na planetu. Ja se savjesno trudim da svoje filmove pravim u što više kontrolisanim uslovima, jer mislim da nije u kapitalizmu naivno suditi filmskoj industriji isto kao što sudimo svim drugim. Lično ne želim da moja umjetnost dolazi po cijenu nečega što je već stvarno, što je već živo i dobro ili neutralno i pod našim stopalima. Zanimaju me priče koje za sada mogu ispričati sa što manje resursa i troška, a pravim offeset tim troškovima u drugim dijelovima svog života. Uživam u tome da stvaram radove na način na koji ja želim, osjećam neki balans u tome.
Budući da potičeš iz umjetničke porodice, koliko su te to iskustvo i poetika oblikovali? Je li blagodet to što stvarate u različitim medijima, pa ljudi a priori ne prave poveznice?
Moj rad i ja smo u potpunosti proizvod poetike, ukusa i uzora mojih roditelja. Ja pravim radove koji svi na neki način govore o djetinjstvu, a djetinjstvo je (na različite načine u različitim situacijama) u potpunosti vezano za roditeljske figure. Ilustracije moga oca imaju direktan uticaj na moju estetiku i na stvari koje volim crtati. I on i moja majka imaju poseban odnos sa kratkom formom, naročito sa haikuom, što se pojavljuje i u skali mojih radova, ali i u njihovom ritmu i intenzitetu. Bitno je otkriti stvari koje ćeš voljeti na ispravan način, a to uglavnom znači da ti ih otkriju ljudi koji ih vole na iskren, otvoren način. Nas troje volimo iste stvari, cijenimo specifičan nježni senzibilitet i iste vrste književnosti, naročito dječiju književnost i poeziju. To što ja pravim filmove je prirodan spoj onoga što volim u njihovom radu, ilustracije i poezije, crtanja i pisanja. U mojim filmovima smo uvijek zajedno.
Film „First Birthday After the Apocalypse“ priča priču o koroni, ali na jedan ličan način koji izbjegava patetiku i opšta mjesta. Da li je u tebi postojao neki strah, budući da je pandemija još bila tu, a svi su odlučili da (po)nešto kažu o njoj kroz medij u kojem se najbolje snalaze?
Postoji određeni smiraj koji užasne stvari donose sa sobom. Svijet se veoma smanji, i u njemu su svi strahovi i sjene povećani, ali istovremeno je lakše identifikovati te strahove jer su svi rezultat jednog velikog nečega. Pošto pravim lične filmove, nemam često strah o tome da neko radi nešto isto kao ja, jer bi me onda trebalo biti strah da samo postojim u svijetu, sa svojom ličnosti, sjećanjima, bojama, i isto je bilo u slučaju pandemije. Mislim da je jedna od divnih stvari koja se desila to što smo svi bili sami na isti način, i što smo zbog spojenosti današnjeg svijeta, mogli biti svjedok a i most do tuđe samoće. Prvi rođendan nakon kraja svijeta može funkcionisati kao neki film à clef za pandemiju ako neko to želi tražiti u njemu, ali je prije svega o tome kako se odjednom osvijestiti o neizbježnom protoku vremena, koliko nikada nismo spremni na to i koliko ipak možemo i moramo živjeti.
Da li kod mlađih kolega/ica kroz rad u poljima njihove umjetnosti osjetiš prenošenje transgeneracijske traume, ili su već došle generacije mladih ljudi koji su oslobođeni prošlosti i sa vizijom su neke nove budućnosti?
Akademski, u regionalnoj kinematografiji mnogo se govori o egzotizaciji raznih dijelova našeg identiteta, što je naravno veoma važan razgovor, ali iz toga često bude izuzeto nešto što ja smatram direktno povezanim, a to je trauma i retraumatizacija. Retraumatizacija, u mom kontekstu, i publike i autora i filmskih radnika kroz priče u kojima se centralizuju užasne stvari. Ipak, u posljednje vrijeme primjećujem da se fokus filmova ovdje pomjera na individualna ljudska bića, bila ona u fokusu tih trauma ili ne, kao više od samo nosilaca teških ljudskih sudbina, nego kao veličanstvenih i kompleksnih bića. To je jedan od načina da se nježno borimo protiv retraumatizacije, da se prisjetimo da ljudi i njihove sitne sreće i tuge uvijek nadbrojavaju kolektivne političke užase i da zaslužuju pažnju i pamćenje. Istovremeno, transgeneracijska trauma je jedna ozbiljna i neizbježna dimenzija bh. identiteta, za koji nema nikoga da se direktno oprosti, jer je mreža krivice za nasljedne traume toliko zapetljana i višeslojna. Biti oslobođen prošlosti nije isto kao i ne znati ništa o njoj, a opasno je ako počnemo identifikovati neznanje sa slobodom. Zato fokus, po meni, treba biti na tome kako da pričamo o tome šta nam se desilo i ko smo mi, ne samo u posljednjih sto a ni petsto godina, i ne samo u geopolitičkim crticama – kako da pričamo o tome a da ne prouzrokujemo daljnu štetu i bol. To je jedan veliki zadatak, i od njega mladi imaju pravo odustajati ili odbijati ga, ali će on ostati tu i čekati da se sa njim, svi sa svojim znatiželjama i fusnotama, počnemo nositi.
Komparirajući iskustvo života vani i ovdje, koliko se ono razlikuje? Jesu li mladi ovdje sputani, koliko to utiče na opštu apatiju koja prerasta u ljenost?
Ja i moje dvoje rođaka imamo na jednu rečenicu svedeno osjećanje kada odeš od kuće prvi put: niko te ne gleda. Naravno, svijet je raznovrsan, svako želi da pobjegne na svoj način iz svoje sredine i to ne bi trebala da bude generalizacija koja se svodi na to da te ovdje svi gledaju a negdje drugdje ne, to nije uopšte tako naivno i jednostavno. Bitno je otići vani da otkriješ kakav si sam sa sobom, koji dijelovi tvog identiteta ostaju sa tobom van dosega Bosne, koji su preživjeli uprkos odvajanju, šta o sebi možeš naučiti van okruženja u kojem si oblikovan, sam ili uz pomoć drugih. Također je veličanstveno imati slobodu da otkrijete šta to možda ne volite o sebi kada ste suočeni sa nekim novim mjestom i tamošnjom kulturom, protiv čega imate otpor i zašto. Samo tamo možemo istinski zaznati šta znači imati ili nemati bh. identitet, i kako se on veže ili ne veže za tvoju srž. Što se tiče drugog dijela pitanja, ljudski život je uvijek sputan ako se podređuje nekim zamišljenim, teškim, sporim političkim mahinacijama, i ljudi imaju pravo da se sa tim nose kako god žele dok ne postanu odgovorni za sreću i sigurnost nekoga drugog. U tom trenutku se sve mijenja. Tako da podleći lijenosti nije neki strašni grijeh, i nešto je što se može desiti svima. Bitnije od toga je da svako pronađe svoje svijezde, nešto što prati i želi, nešto što im apatija ne može oteti i zatrovati. Akumulacijom toga može se razbiti sivilo.
Šta je za Tebe sve danas queer i da li svoj rad stavljaš pod taj kišobran?
Postoje razne dimenzije regionalne umjetnosti o kojima tek sada počinjemo pričati, postoje i protestni, i feministički, i mizogini, i propagandni elementi umjetničkih djela, pjesama, knjiga, filmova, fotografija sa kojima svi odrastamo, koje tek sada slobodnije identifikujemo. Na taj isti način postoji queer dimenzija današnje i bh. i bivše jugoslavenske umjetnosti, jer je nemoguće da nije tu, a da te stvari volimo. To ima neke veze sa iskrenosti, sa intimom, sa hrabrošću i čežnjom koja je pokreće. To je isto kao kada prvi put čitaš enciklopedijsku stranicu o životu Oskara Wildea i iz nekog razloga želiš da je zagrliš. Moji filmovi će uvijek biti vezani za taj osjećaj.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
