PIŠE: Jovana Ivetić
STEM obrazovanje podstiče kritičko razmišljanje i rješavanje problema te za cilj ima pomaganje pojedincima da razumiju i riješe društvena pitanja, kao što su klimatske promjene i nejednakosti u zdravstvenoj zaštiti, koji su ključni za održivu i pravednu budućnost. Iz ovoga bi se moglo zaključiti da u pomenutom polju ne postoji mjesta za diskriminaciju, ali je li to zaista tako budući da postoji vjerovanje da cis muškarci imaju prevlast u STEM oblasti? Da bismo utvrdili tačnost te tvrdnje, pitali smo Jelenu Kalinić, naučnu i zdravstvenu novinarku, komunikatora, te potpredsjednicu UG Društva za promociju prirodnih nauka “Nauka i svijet”, koja je i predavala u okviru feminističke škole “Žarana Papić” (2023.), kakav je položaj žena u akademskoj zajednici s fokusom na STEM oblasti posljednjih godina?
,,Postoji alarmantna rodna nejednakost u akademskoj zajednici prirodnih i tehničkih nauka (STEM). Ali čak je i ta nejednakost nejednaka na globalnom nivou. Prema podacima UNESCO-ovog instituta za statistiku, regionalni prosjek za udio istraživačica za 2016. godinu je najveći u središnjoj Aziji i iznosi 48,2 %. Za Zapadnu Evropu i Sjevernu Ameriku iznosi 32.7 %, a za Srednju i Istočnu Evropu iznosi oko 37 %. I šta bismo onda na prvu zaključili o položaju naučnica i istraživačica u našoj široj regiji? Da im je bolje jer ih je više? Da smo mi bolji nego zapadna Evropa jer imamo više žena u nauci? To je naivno. Najveći udio žena prema UNESCO u Evropi ima Sjeverna Makedonija, oko 52 %, dok Nizozemska ima “svega” 25,8 %. U BiH je taj procenat 46,8 %, Srbiji 50 %, Hrvatskoj 47,7 %, u Crnoj Gori 47,6 %. Međutim, stvar je u tome što ove žene u STEM imaju manja prava, ne uspijevaju u velikom procentu doći do rukovodećih pozicija, a često su žrtve mobinga, pasivne agresivnosti, seksualnih napada, uvreda i seksualne iznude. Visokorazvijene zemlje globalnog Zapada imaju problem s manjkom žena u STEM, a mi imamo problem s tim što imamo prividnu jednakost u zastupljenosti, ali ne i u rasporedu moći i odlučivanja. Mlade asistentice i istraživačice se tretiraju kao posluga, koja kuha kafe i predstavljaju oku ugodan odmor. Nisu rijetki slučajevi da mlade naučnice odustaju od karijere zbog pritiska seksualnih napada i iznuda. Ili da posao na institucijama ne dobivaju one koje pokazuju najbolje rezultate, prosto zato što nisu “poslušne”, i odbijaju pristati na takve iznude. Obično ovakve iznude ciljaju mlade žene na početku karijere, koje nemaju dovoljno novca da samostalno nastave doktorske studije, nego se moraju zaposliti i žene koje nemaju “zaštitu” u smislu društvene zaštite, opet muškaraca kakav je otac, brat, muž, stranke. Ova situacija je odvratna, suzbija naučnu slobodu i istraživanja i dovodi do rasipanja stvarno kvalitetnih osoba. Inače, svugdje vidimo jedan te isti obrazac – što je viša pozicija u hijerarhiji akademske zajednice, to je manje žena”, objašnjava Jelena.
U borbi protiv bilo kojeg oblika diskriminacije žena u STEM-u treba poći od samog osnovnog i srednjeg obrazovanja. Dakle, osnovne i srednje škole prvenstveno trebaju osigurati da se STEM predmeti predaju na način koji podstiče učešće djevojčica, a i na rodno neutralan način, izbjegavajući stereotipne rodne uloge koje mogu obeshrabriti djevojčice da učestvuju. Na primjer, umjesto korištenja rodno specifičnih zamjenica, nastavnici i profesori trebaju koristiti rodno neutralne zamjenice kao što su “oni” ili “njihovi” za upućivanje na učenike. Osim toga, neophodno je i pružanje jednakih mogućnosti za djevojčice u aktivnostima vezanim za STEM, kao što su, na primjer, sajmovi nauke ili takmičenja u robotici. Roditelji također trebaju dati svoj doprinos tako što će podržati interesovanje svojih kćerki za STEM predmete i pružiti im resurse kao što su knjige ili obrazovne aplikacije. Sve ovo će uticati na sve veći broj djevojčica da nastave obrazovanje u STEM oblasti kako odrastaju. Naravno, sve ovo neće samo po sebi donijeti rješenje ukoliko kasnije kompanije ne promoviraju rodnu ravnopravnost na radnom mjestu pružanjem jednakih mogućnosti za žene u STEM oblastima nuđenjem jednake plate, pružanjem mogućnosti za napredovanje u karijeri, itd. Ukoliko bi država ponudila poreske olakšice za kompanije koje promovišu rodnu ravnopravnost i implementacija kvota za žene na rukovodećim pozicijama STEM-a, mogla bi se efektno zagovarati politika promovisanja rodne ravnopravnosti. Mobing, pasivna agresivnost, uvrede, seksualni napadi i iznude bi morali biti strogo kažnjavani, a žrtve maksimalno podstaknute da ovakve slučajeve i prijavljuju. A upravo zbog toga je krucijalno djelovanje feminizma, pri čemu je bitno razgraničiti da feminizam nikako nije i ne može biti usmjeren protiv muškaraca. Feminizam se zalaže za rodnu ravnopravnost, a ne za oduzimanje tog prava nekome, te dovodi u pitanje društvene norme i strukture koje održavaju rodnu nejednakost. Cilj feminizma je, između ostalog, da se pozabavi sistemskim barijerama koje sprečavaju žene da pristupe mogućnostima te resursima i da promoviše ženska prava i djelovanje, pa samim tim aktuelno stanje u STEM oblasti mora biti ono čime se feminizam bavi. Pričajući konkretno o Balkanu, žene ovdje su se istorijski suočavale sa značajnom diskriminacijom u patrijarhalnim društvima, gdje su tradicionalne rodne uloge duboko ukorijenjene, drugim riječima balkanske žene su podvrgnute strogim rodnim normama koje ograničavaju njihove mogućnosti i prava. Ove norme često nalažu da žene treba da daju prioritet kućnim obavezama u odnosu na aspiracije u karijeri. I uprkos napretku u posljednjih nekoliko godina, i dalje postoje značajni izazovi u postizanju rodne ravnopravnosti, te i dalje postoji potreba za osporavanjem tradicionalnih rodnih normi i promoviranjem rodne ravnopravnosti kao temeljnog ljudskog prava. Da bi se riješio položaj žena u STEM oblasti i u bilo kom drugom aspektu, ne može se fokusirati samo na određeno polje, već se mora sagledati “šira slika” i srž problema. Tako na primjer, u balkanskim porodicama postoji želja za muškim djetetom, nasljednikom, nastavkom loze, pri čemu muškarac često krivi ženu za neuspjeh zbog rođenja ženskog djeteta, a zapravo genetički muškarac, odnosno otac, utiče na spol bebe. I o ovoj problematici smo pitali Jelenu Kalinić, postavljajući joj pitanje koliko bi edukovanje široke javne mase iz biologije uticalo na rodnu ravnopravnost?
,,Znate, prije pandemije smo radili istraživanje po školama i online i jedno od pitanja je bilo ‘šta i ko određuje spol djeteta’. I jako velik procenat učenika nam je odgovorio da je to majka. Najgore je to što se u osnovnoj škole uče ove osnove, odakle dolaze X i Y hromosomi, šta može nositi jajna ćelija, a šta spermatozoid. Ali očigledno se učenici tjeraju da to nauče napamet, umjesto s razumijevanjem, umjesto da im se slikovito objasni tako da zapamte do kraja života. Čitav taj dio biologije, oko DNK i hromosoma se uči nedovoljno kvalitetno. Imam osjećaj da, pored nastavnika biologije koji su dobri, posao nastavnika često dobijaju najgori studenti u klasi kojima nije stalo nikoga ništa da nauče. Više se vremena posvećuje torturi učenja cvjetnih formula i razvojnih ciklusa mahovina, šta spada u hordate, nego osnovi ljudske fiziologije i genetike. Udžbenici su nam generalno katastrofalni, bubatorski, nemoderni, da ne kažem zastarjeli, neprobavljivi. Djeca nam izlaze iz škole da ne znaju razliku između ovulacije i menstruacije, ne znaju šta je HPV, niti simptome spolnih bolesti, značaj pregleda, odlaska ginekologu. U kombinaciji s patrijarhalnom sredinom, naročito u nekim krajevima, ovo dovodi do toga da se žena optužuje kako rodi djevojčicu kao da je to njena krivica, jer ‘pravi muškarci prave samo junačine, a ne pišulje’. To je na kraju dovelo do demografske katastrofe u nekim dijelovima Crne Gore, gdje su žene abortirale ženske bebe”, navela je Jelena.
Tako dolazimo do zaključka da su obrazovanje i feministički aktivizam neophodni, odnosno da je krucijalno prepoznati važnost rješavanja rodne nejednakosti kao pitanje socijalne pravde i stvoriti pravednije društvo za sve.
