U filmu Kelti redateljica i koscenaristica Milica Tomović dekonstruisala je mit da su naše rođendane u devedesetima slavili samo zbog nas, te nas je podsjetila da je djetinjstvo uistinu najtraumatičnije doba u životu. Svi mi koji smo rođeni malo prije i za vrijeme rata, posjedujemo fotografije kolorita ovog filma. Na tim fotkama su velika torta sa nekoliko svjećica, bog zna od čega, hrpa odraslih i gomila djece. Svi su nasmijani i sretni, jer svaka nesretna porodica nesretna je na svoj način, ali sve rođendanske fotografije su iste.
Film je premijerno prikazan 4. marta, u zvaničnom programu Panorama ovogodišnjeg Berlinskog filmskog festivala, a na 27. Sarajevo Film Festivalu dobio je nagradu Srce Sarajeva. Osim ove dvije, film bilježi selekcije na festivalima diljem Evrope.
Piše: Vanja Šunjić
Zima, 1993. godine. Bill Clinton je izabran za predsjednika. Audrey Hepburn umire. Ratovi nakon raspada socijalističke Jugoslavije nastavljaju se u Hrvatskoj i Bosni. Beograd je pod sankcijama i inflacijom koje prijete da postanu hiperinflacija. Majka se budi na dan kada mora obaviti sve pripreme za rođendan svoje mlađe kćerke – čeka je kuhanje, čekaju je gosti i prljavo posuđe, kad noć prođe.
Film otvara scena žene u krevetu koja masturbira, ležeći u rasparenoj posteljini i derutnom enterijeru sobe. Već ta scena naslućuje pukotine i nedostatnosti u životima protagonista, koje će se vrlo brzo potvrditi. Iako je priča sublimirana u samo jedan dan i noć, vidimo svu tragediju junaka koji su se našli tu u trenutku kad im se raspada država, a nisu dovršene njihove osobne tranzicije. Politički i socio-ekonomski momentum, inflacije, porast tenzija, nacionalizma i svega onoga što je Srbiju zadesilo u trenutku kada je bujao rat u Hrvatskoj i počinjao u Bosni i Hercegovini, a Srbija u ratovima nije učestvovala, osim što je slala oružje i dobrovoljce i nazad u bolnice vraćala ranjenike, te ponešto plijena, čini da su protagonisti krhki i pogubljeni i zbog sveukupne apatije čini im se da je nemoguće preuzeti odgovornost nad vlastitim životima. Pristaju na kompenzacije i surogat. Surogat za puter, za sok, za ljubav. Sve je lažno i nedovoljno, ali može da prođe i niko ni ne pokušava više.
Okosnica radnje se plete oko osmog rođendana Minje (Katarina Dimić) i njena majka Marijana (Dubravka Kovjanić) i baka (Olga Odanović) od ranog jutra pripremaju tortu. Umjesto putera, tu je margarin. Bademe su zamijenili orasima, Step sok se razmućuje u boci od CocaCole, a otac od švercera nabavlja šunku iz Mađarske koja će poslužiti za sendviče. Za to vrijeme, Minjina starija sestra Tamara (Anja Đorđević) sluša punk u svojoj sobi. Nju muči pubertet i tranzicija u odraslost. Iako nesvjesna do kraja historijskog konteksta u kojem se nalazi, na zidu njene sobe je Corto Maltese i poster KUD-a IDIJOT-a, koji naslućuje da se radi o buntovnici.
Pao je mrak i gosti su počeli dolaziti. Rođendan je tematski party posvećen Nindža Kornjačama. Minjini drugari su se maskirali šaroliko. Već tu vidimo početak klasnog sukoba u zemlju u kojoj su do juče svi bili jednaki. Većina klinaca je pravila kostime, a neku si imali i prave. Nekolicina je kupila poklone, a neki su insistirali da ih Minji naprave. Djeca iz viših slojeva slušaju turbo-folk, lijepo izgledaju, gnušaju se improvizovanog keteringa i sanjaju uloge iz Burde. Ovi ostali se zabavljaju i pričaju o prevozu u školu.
Odrasli se nisu maskirali. Njihovi životi se i onako odvijaju pod maskama. Skrivaju probleme, identitete, ljubavi i preljube, seksualnost i sve onoga što jesu spram onoga šta bi željeli biti, ili preciznije, šta se od njih očekuje.
Zbog toga Minjin ujak odlučuje biti Kelt. To je identitet koji ga oslobađa onoga pretpostavljenog mu, da je on muškarac bijele puti, ljekar, nekad Jugoslaven, sada Srbin, očekujuće heteroseksualne orijentacije. To ga spašava i tenzija koje se naslućuju među dugogodišnjim prijateljima, koji se politički i identitetski počinju polarizovati u trenutku kad ostaju bez zemlje. Taj lom i srljanje u nešto novo i nepoznato nije zaobišao niti jednu od tri generacije prikazane u filmu.
Radnja se vrlo lako kreće između dvije žurke, prikazujući svu destrukciju onih koji sada kreiraju svijet i ostavljaju ga onima koji su će tek doći. Prvi su ogorčeni na druge, uz potpuno odsustvo svijesti da su i oni dijelom zaslužni za to što su klinci takvi i da svojim postupcima i odlukama potpuno ruiniraju svijet koji im ostavljaju.
U trenutku kad u kući nestane struje, klinci nastavljaju da se zabavljaju uobičajenim tempom, ali kod odraslih, uz koju bocu viskija donešenu u prozirnoj vrećici, kakve više ne viđamo u supermarketima i pokojim opiotikom, padaju maske i oni počinju da žive sve ono što su potiskivali.
Film Kelti nudi iskren uvid u život jedne porodice, vrlo šarmantno izvlačeći na površinu teške teme o kojima se ne govori u tom trenutku u Srbiji, poput homoseksualnosti, impotencije, eksperimentisanja sa opioticima… slikajući portret ljudi koji na svojim plećima nose teret nesigurnih vremena, uzdižući njihove strahove i nedostatnosti na pijedestal i kao najiskrenije ono što jesu. U pitanju je filmsko ostvarenje koje pokazuje kako nostalgija može da funkcioniše samo na mikroplanu i kako samo na mikroplanu nije pretenciozna i nategnuta. Situacija u kojoj smo nostalgični za nečim što nam je intimno značilo i oblikovalo nas, poput porodice i prijatelja u mikrookruženju, u određenom historijskom kontekstu je mnogo iskrenija, životnija i realnija od one u kojoj patimo za nedostatkom određenog političkog, ili administrativnog konstrukta.
O ovom filmu Milica Tomović i Tanja Šljivar, koja je koscenaristica, publici serviraju intimistički dnevnički zapis, ali i čitavu sliku jednog društva zapelog u jednom nesretnom vremenu. Ono što je posebno uspješno u filmu jeste to što se mnoge stvari ne imenuju, ali se naslute kroz prostor i postupke protagonista. Tako niti jednom u filmu nismo čuli koja godina je u pitanju, ali globalna dešavanja i muzika koju nam emituju radio i TV prijemnici upućuju da to može biti samo 1993. Starije generacije će kroz film rekapitulirati vlastitu prošlost i sa sjetom gledati taj enterijer i kostime, pitajući se gdje su karirane švercerske torbe koje su se toliko duboko urezale u memoriju svih nas kao neizostavan aksesoar tog perioda, dok će mlađima odškrinuti vrata prošlog vremena, kojeg se stariji nerado sjećaju i o kojem nerado govore.
