Monster (2003) je po mnogo čemu specifična američka biografska kriminalistička drama o Aileen Wuornos, uličnoj prostitutki, pljačkašici i, na koncu, jednoj od prvih osuđenih žena serijskih ubojica. Ponajprije, ovaj film je prepoznatljiv po ulozi glumice Charlize Theron, koja je uspjela vjerno, od složenog obrasca ponašanja pa do specifičnih gesti i fizičkog izgleda, deglamurizirano iznijeti kompleksnu ličnost Aileen. Podjednako dobru ulogu, njene tadašnje djevojke Tyre Moore (Selbi), igrala je Christina Ricci.
PIŠE: Nikolina Todorović
Potom, važno je naglasiti da je film snimljen na osnovu dokumentarističkih predloški, odnosno dnevnika i pisama koje je pisala Aileen, te zatim svjedočenja svjedokinja i svjedoka, sudskih i policijskih snimaka i zapisa. Međutim, ono što čini ovaj film specifičnim, u prvom planu, jeste činjenica da je režiserka za centralnu temu i u glavni plan istakla ljubavnu priču između Aileen i Selbi.
Uopšteno, mnogo se govorio o autorskim postupcima ove redateljice, koji po mnogo čemu uistinu jesu precizno i na mahove jako iznenađujuće razrađeni. Redateljica, na primjer, bira da najviše pažnje i prostora posveti odnosu između Aileen i Selbi, pa je film, slijedom toga, ispunjen epizodama zajedničkog života, skrivanja, hapšenja, izdaje… Sa druge strane, zahvaljujući dokumentarnom filmu, otkrivaju se vrlo potresni i slojeviti detalji iz života protagonistica počevši od rođenja pa do kraja života, odnosno smrtne osude.
Uistinu, nemoguće je govoriti o ovome filmu, kao i o sudbini Aileen, a da se pažnja bar dijelom ne zadrži na njenom djetinjstvu i odrastanju. Stoga nije slučajno da film počinje flešbekom iz Aileeninog djetinjstva, o djevojčici koja sanja o tome kako će postati poznata i lijepa glumica, ili ipak samo jednostavno – prelijepa i bogata žena, kao one sa televizije. O sanjarenjima, i raznim snovima, za koje je vjerovala da se ostvaruju, i o tome kako je vremenom to prestala dijeliti sa ljudima, o tome kako bi bježala u neke svoje, druge, i izmišljene svjetove u kojima bi bila neko drugi.
Također, prikazane su kratke scene njenih prvih, preranih seksualnih iskustava, a to je izrazito važna tema. Još od djetinjstva počinje da pokazuje grudi dječacima zauzvrat nekog sitniša ili cigareta. Nedugo zatim u filmu slijedi vrlo značajna i potresna epizoda: kiša pljušti, Aileen sjedi mokra ispod mosta na autoputu, pognute glave, u jednoj ruci sa revolverom u rukama, a u drugoj sa novcem. To je ključni trenutak, onaj u kojem je shvatila kojim putem će nastaviti svoj život. Tako, zapravo, počinje priča o čudovištu.
Ipak, centralna tema ovoga filma jeste kompliciran emotivni odnos između Selbi i Aileen. Upoznaju se u gej baru, gdje započinju vrlo neposredan i topao razgovor. Zanimljivo i izrazito važno jeste to da Aileen do tada nije imala osjećaj koji bi svako ljudsko biće trebalo da ima – osjećaj podrške, ljubavi, razumijevanja, poštovanja. Sve to je, iznenada, pronašla u Selbi. Jednim običnim i prijateljskim razgovorom Selbi joj vraća nadu u ljudskost i smisao života. U filmu, redateljica nedvosmisleno podcrtava da je Aileen osoba koja je očajno željela da je neko voli.
Nakon što su provele noć zajedno i prespavale, Aileen se vraća svom životu beskućnice, to vidimo iz scene kada još jedan beskućnik dijeli sa njom sendvič i piće, te scena u toaletu benzinske pumpe, dok se nad lavaboom pokušava očistiti i oprati i osušiti kosu nad sušilom za ruke. Sa druge strane Selbi ne zna ništa o njenom životu na ulici. Tek kada se ponovo sretnu u dvorani za rolanje, Selbi će je izravno upitati da li je prostitutka, na što Aileen odgovara potvrdno.
No, u trenutku kada započinje emotivni odnos sa Selbi, tada započinju i njena ubistva i prijestupi. Ono što je važno spomenuti, a što je jednako istaknuto i u filmu i u dokumentarcu, jeste da je prvu žrtvu Aileen ubila u samoodbrani. Ali ono što potom dolazi, prerasta u kompleksnu, mučnu, tjeskobnu i doista nedokučivu psihičku agoniju. Ponajprije, Selbi neprestano zahtijeva od Aileen da zaradi novac, da je gladna, da je nesretna i pri tome je vrlo direktno nagovara da se ponovo vrati prostituciji. Od tog trenutka, nastavljaju se ubistva sve dok Aileen nije uhapšena i osuđena na smrtnu kaznu.
Međutim, uprkos tome što govori o zastrašujuće tjeskobnoj i potresnoj temi, ovaj film je značajan zbog toga što veoma precizno grebe ispod površine licemjernog društva, neuređenih sistema, korumpiranih slojeva birokracije. Rijetko koji film tako izravno progovara o tome kako su mahom marginalizirane osobe žrtve neuređenih sistema, te kako nedovoljno adekvatne pažnje i pomoći može prerasti u tragediju širokih razmjera.
Zbog toga se ovaj film među kritičarima/kama komentarisao ponajprije u kontekstu autorskog postupka u kojem se, na nekoliko mjesta, stiče dojam da redateljica, uslovno govoreći, opravdava Aileenine postuke. Naravno, pomnijim posmatranjem, jasno je da redateljica ne opravdava ubojstva, već pokušava sugerisati da ništa nije crno-bijelo. Život u neuređenim zdravstvenim i pravnim okvirima, udružen sa krupnim individualnim traumama, te životom na rubu, bez pomoći, bez iskrenog interesovanja za takve teške slučajeve – to je jedna od glavnih tema o kojima redateljica Jenkins progovara u filmu.
Monster je, slijedom toga, film koji, u prvom planu, oštro osuđuje i progovara o nasilju unutar američkog društva, ali i ironizira stereotipni holivudski prikaz žena. Premda je u filmu bilo jako lako zalutati u krivom smjeru, redateljica se veoma hrabro suočila sa ovom osjetljivom i tjeskobnom temom, te iskoristila film kao sredstvo za otvorenu kritiku patrijarhata, nasilja, dehumaniziranja i, ponajprije, kolektivnog zatvaranja očiju pred teškim i nesretnim sudbinama usamljenih pojedinaca/ki.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Sarajevskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
