Piše: Mirza Halilčević
Upozorenje: Tekst sadrži spojlere!
Film: God's Own Country
Režiser i scenarista: Francis Lee
Igraju: Josh O'Connor, Alec Secareanu, Ian Hart, Gemma Jones
Božja zemlja filmski je kapital koji je ponudio nešto drugačiju perspektivu posmatranja života LGBTIQA osoba, te njihove sveopće integracije, međusobnih odnosa i načina komuniciranja. Iako su se u fokusu radnje filma našla dva muškarca, te njihov način uspostavljanja emotivnog odnosa, zaista se oko njih već od samog početka kreće graditi nova priča najrazličitijih isprepletenih okolnosti.
Kako selo, poljoprivreda, stočarstvo i stajsko đubrivo nikad nisu bili dovoljno privlačni tom kapitalističkom, filmskom narativu, koji bi trebao problematizirati pitanja LGBTIQA populacije, izostalo je mnogo stvarnih, autentičnih priča koje su pričane u sirovim okolnostima. Možda bi baš to mogao biti ujedno i pravi osjećaj koji prati gledanje ovog filma, ali i njegovu radnju – sirovost, od emocija i njihovog manifesta, sve do ruralnih okolnosti koje se bilježe, preko spaljene zemlje, neobrađene, zemljinih minerala, pa sve do životinjskog okota. Ne mora ta teza nužno označavati i najavljivati dihotomiju urbanog i ruralnog (iako je ista donekle i postojana), te njhovu sirovost i plastičnost koja bi im se pripisivala, no, zaista, donekle je baš popularna kultura urbanizirala LGBTIQA fenomen.
Kako bi onda u tim ruralnim, pa i sirovim okolnostima izgledao život dvojice muškaraca koji se upuštaju u uspostavljanje emotivnog odnosa? Istina, ovdje se u fokusu ipak nije našla netrpeljivost okoline i neodobravanje, iako se ona donekle po nekom prećutnom dogovoru skoro naslućivala, kao da bi je se moglo vizualizirati u manifest nekog gunđanja u bradu. S druge strane, zanimljivo je možda i u kontekstu okoline više izdvojiti očitost generacijskog jaza te nemogućnost nalaženja zajedničkog jezika i radnog kompromisa. U par filmskih dijelova dolazi čak i do artikulisanja frustracija nastalih zbog nemogućnosti ispunjavanja očekivanja koja se stavljaju na teret s obje strane, što opet, zapravo načelno ne mijenja inicijalne namjere koliko sam način i pristup. Negdje pred sami kraj filma u razgovoru oca i sina donekle se taj jaz i premošćava, u momentu gdje se sin odlučuje da poslu pristupi na način koji njemu pričinjava zadovoljstvo, a pritom i uz društvo – njegovog partnera, koji mu također pričinjava zadovoljstvo. Gunđavo i pomalo sebi u bradu, pitat će otac – da li će te to učiniti srećnim? Donekle je takvo ponašanje simptomatično i za neki širi socijalni konstrukt, a opet, i u kontekstu života LGBTIQA osoba. Događa se zaista da se pojave frustracije koje se kreiraju baš na relaciji generacijskog jaza. Mlađe generacije ponekad nisu baš najsigurnije kako bi trebale tretirati kulturnu zaostavštinu, ali su prilično sigurni da se to od njih očekuje, dok se jednako javlja frustracija kod onih, malo starijih, koji znaju ostati zatečeni, pa i uplašeni onim što donosi novo vrijeme. Ne mora nužno sve biti crno-bijelo i demonizirano, a fragment ovog filma relativno je dobar primjer pronalaženja zajedničkog kompromisa koji glasi – da, ostaću da radim na farmi, želim raditi taj posao, ali ga želim raditi na svoj način i sa svojim partnerom.
Dolazak novog radnika (Gheorghe) na farmu jednako je probudio i neke druge, nove sirove strasti. U načinu na koji ga se od početka tretira osjeća se pomalo mješavina socijalne, ali i emotivne ksenofobije, gdje njegovo biće na trenutke zaista biva doživljeno i kao strano tijelo, što je Gheorghe, čini se relativno dobro podnosio. Kako je farmerski posao za koji je bio zadužen zahtijevao višednevnu izolaciju njega i mladog farmera domaćina, frustracije su se značajno intenzivirale. Obrazac po kojem se kretao njihov odnos od početka bio je kombinacija identifikacije, projekcije, dopadanja i mržnje. Artikulacija toga bile su rasističke, pa i ksenofobne uvrede, dok je trenutak u kojem sve eskalira svakako fizički sukob koji se poslije transformiše u seks, i to u blatu! Seks i dalje nastavlja biti borba emotivne pristupačnosti i investiranja s jedne strane, te straha i otpora s druge. Scena seksa iako preplavljena i nabijena strašću, na momente otkriva nesigurnosti jednog od partnera, čija su seksualna iskustva već na početku filma prikazana kao pomalo sebično, pa i patrijarhalno zadovoljavanje vlastitih potreba. Kako je novi, emotivni kontakt konfrontirajući, nesnađenost u toj naizgled slijepoj ulici postaje očita. Taktičnost, obazrivost, pa i zrelost druge strane svakako je učinila da postupak otpuštanja emotivne, pa i tjelesne blokade prođe koliko je to moguće bezobolno. Ovo ujedno biva označeno i kao rodno mjesto odnosa koji pretendira da bude zreo i dugoročan. Ovakav slijed emotivnih reakcija ne mora se nužno vezivati za LGBTIQA osobe, štaviše, način stupanja u emotivne kontakate može biti prepoznatljiv obrazac, no, opet ostati individualan. Mogućnost da se bude ranjiv i viđen u odnosu donekle je izazov za svakoga, no ponekad su upravo okolnosti, ali i mogućnosti te koje situaciju čine specifičnom, što je između ostalog i slučaj sa ovom filmskom radnjom.
Iako bi se o nekim komponentama ovog filma mogli pisati i radovi za sebe, ostaje da se kaže da je film zaista u svojoj cjelini ponio veliki potencijal nešto drugačijih, a opet, nekako viđenih priča. Možda je upravo i način kombiniranja i komponovanja istih najveće bogatstvo ovog filma, odnosno, to je perspektiva koja je svakako teži da balansira, donekle i humanizira, pa i ogoli život LGBTIQA osoba, te ih na taj način prikaže kao osobe sa načelno jednakim startnim pozicijama.
