Prevela: Dženana Šaldić
Izvor: Wonderzine
Svakoga dana fotografi širom svijeta traže nove načine da ispričaju priču ili da u kadru uhvate ono što ranije nismo primjećivali/e. Serija fotografija Melandrium danskog fotografa Johana Petera Jonssona propituje spoljašnje i psihičke transformacije kroz koje prolaze transrodne osobe. Također, ona ostavlja posmatraču/ici prostor da sam/a procijeni u kojoj fazi se fotografisana osoba osjeća ugodno, a u kojoj ne.
Johan Peter Jonsson o svom projektu kaže: “Zanimljiva mi je zapadnjačka konstantna opsjednutost ljepotom i fizičkim oblikom od kraja 20. stoljeća pa do danas. Moj veliki interes za fotografiju je uvijek išao ‘pod ruku’ sa zanimanjem za historiju umjetnosti. Još u stadiju pripreme za projekat sam odlučio da je važno odbaciti historijske predstave o tijelu i spolu, koje su proizašle iz italijanske renesanse. Pažnju mi je privukla Usnula Venera (Giorgione). Navela me je na razmišljanje – a kako bih ja prikazao svoju Veneru? Počeo sam tražiti heroje čije tijelo istovremeno može vizuelno stabilno izgledati i da pritom donosi neku ideju na neočekivan način. Palo mi je na pamet da bi ovaj projekat mogao ispričati priču transrodnih osoba sa cijelom kompleksnosti i punoznačnosti. Prema grčkoj mitologiji, Venera bi se mogla impregnirati i personificirati ideju oba spola, sjedinjenih u jednom tijelu – po mojoj percepciji, to se može uporediti sa procesom ponovnog rađanja kroz koji prolaze transrodne osobe.
Odlučio sam projekat nazvati Melandrium u čast istoimenog cvijeta (na ruskom jeziku smolevka). To je biljka koja mijenja svoj spoljašnji izgled tokom cijelog života. Njeni listovi, koji su na početku zaoštreni, vremenom postaju široki, a cvijet se iz bijele boje pretvara u crvenu.
Za mene je to idealan primjer činjenice da u prirodi također postoje organizmi koji ne smatraju neophodnim da budu isti tokom svog postojanja, nego umjesto toga prolaze kroz značajne promjene.
Odlučio sam proučavati tijelo transrodnih osoba zato što je u momentu početka projekta bilo puno publikacija o tome kako birokratija stoji na putu osobama koje su odlučile promijeniti svoj spol. Rođen sam u Danskoj, ali zadnje tri godine živim u Velikoj Britaniji i osjetio sam ogromnu razliku u pristupu ovome pitanju. U mojoj rodnoj zemlji praktično se ne pokreće pitanje o transrodnim osobama – kao da ga nikako i nema. To je veoma čudno, zato što se u pitanjima koja se tiču heteroseksualnosti, homoseksualnosti ili biseksualnosti naša zemlja smatra jednom od najprogresivnijih država u Evropi. Međutim, u Britaniji su ljudi mnogo otvoreniji u odnosu na svoje iskustvo promjene spola i ponose se time što imaju pravo da fizički postanu ona osoba kakvom se zaista osjećaju.
Polazeći od osnovne ideje, pomislio sam: A zašto ne bih zamolio junake/junakinje da pokažu dva perioda svog života: ličnost u kojoj mu/joj je ugodno i ličnost u kojoj mu/joj je bilo neugodno? To može pokazati društvu da odluka da se postane transrodna osoba nije racionalna, nego organska. To je jedini način da osoba uspostavi harmoniju sa svojim tijelom.
Za mene je pitanje rodne fluidnosti veoma zanimljivo, zato što se zapadno društvo još uvijek pridržava društvenih i moralnih načela hrišćanstva. Ovi principi određuju uloge kojih se moraju pridržavati i muškarci i žene, i mijenjanje tih uloga od onoga kako su ranije uspostavljene postaje tabu. U zemljama u kojima važnu ulogu imaju hinduizam ili budizam ljudi mnogo spokojnije percipiraju pomjeranje rodnih granica.
Sve junake/junakinje projekta sam našao pomoću Facebooka. Jednostavno sam napisao status u grupama koje okupljaju transrodne osobe i pozvao sam sve kojima se projekat čini zanimljivim da učestvuju. Mnogo njih mi je odgovorilo, i često su mi oni/e koje sam odabrao preporučili/e svoje poznanike/ce. Neki/e od učesnika/ca projekta su namjerno odabrali/e androgeni spoljašnji izgled da bi stvorili zabunu, i na taj način naveli/e posmatrača/icu da razmisli o prirodi pitanja.
Naprimjer, Aleks je transrodna žena, ali s bradom. Ona se očigledno ne želi smjestiti u stroge okvire, i brada, evidentno, predstavlja njenu ideologiju. Dopada joj se da svojim spoljašnjim izgledom navodi ljude na razmišljanje o tome da je ne biti 100% žena ili 100% muškarac sasvim normalno.
Za mene i za moj projekat je veoma važno da posmatrači/ce sami/e odluče koji od dva prikaza mojih junaka i junakinja je trenutni i ugodan, a koji je neugodan i ostavljen u prošlosti, iako ne zaboravljen.”
Više informacija o fotografu Johanu Peteru Jonssonu dostupno je ovdje.
