Mnogo, mnogo se priča o zlom photoshopu na licima dama koje nam se bezbrižne, raspoložene i zadovoljne same sa sobom, smiju u lice. Pa one su vitke, povraćaju redovno, ne jedu nikako, piju svakako, a botoks imaju u frižideru, za prvu pomoć. Lica s naslovnica. Slava koja nam određuje, cijepa i kroji naše standarde i poglede prema svemu i svakome. Čak i čitava gej kultura u magazinima, queer izdanjima, naslovnicama, promotivnim posterima nudi nam pogled na dva geja nasmijana, sretna, jedan ima malo bradice, bijele zube a drugi kapicu od vune, i griju se u uličici punoj snijega. Nemaju oni viška sala, podbratka koji mene ubija, nemaju oni loš ten. Oni vježbaju redovno, zdravo se hrane, ne piju i ne puše cigare. Taman kad sam pomislila da je LGBT teritorija nekog slobodnog disanja, u kojem se barem donekle ruše barijere, uzela sam neki časopis iz inostranstva i ni na jednoj stranici nisam našla ‘stvarnu gej osobu’. Imala sam osjećaj da listam magazin za modele a ne za gej zajednicu. To je divno, nasmijano, vedro, vitko, mlado, potentno ma to je san snova. Upitala sam samu sebe kako ja nisam takva? Da se razumijemo ja sam veoma njegovana, namirisana skupim parfemom, prekrivena slojem šminke, šalovima i lijepom odjećom, ali nisam imala priliku da vidim nekog geja kao iz ovih novina. Zašto? Gdje su oni?
Znate, oni sa pivskim stomakom, već malo proćelavi nisu u zadnjoj modi, nemaju tonus mišića i snažne ruke na kojima blista novi sat, nisu im ni zubi kristalno bijeli, a neka prosječna inteligencija je sasvim zadovoljavajuća da mogu prežvjeti ovaj život kao i sva ostala čeljad. Pa šta je ovo? Nema uopće smisla napisati riječ ‘diskriminacija’, a evo opet sam na toj prokletoj riječi. Ideal ljepote? Gej ideal ljepote? On jede proteine i salatu, pije crveno vino jer ima manje kalorija, on trči dnevno pet kilometara, vedar je i optimističan, kupa se i mokar s peškirom uđe u kuhinju i poljubi partnera koji sprema večeru. On miriše na borovinu, šumu i neko opojno drvo dok mu crna kosa sjaji na izlasku iz kuhinje, a partner veselo pjevuši praveći laganu večericu za njih dvoje, paleći svjećice i stavljajući escajg. Ma marš u vražiju mater!
Stanje je ovako: On radi, premoren dođe s posla, baci odijelo, skine sat, obuče trenerku i preko volje ode u teretanu, jer mu je već pivski stomak počeo stvarati pritisak na beskrajnim večerama, a ovaj drugi ako je dovoljno pasivan ili glup sve će to pospremiti. U neka doba već je 23 sata, ovaj je došao još umorniji ide da se istušira kad tamo nema više kupke pa dreka iz kupatila, sapun se mora koristiti što je stvarno grozno. Onda scena u dnevnom boravku jer se gleda nova indijska serija a po kući se ništa nije uradilo. Nema zasluga za složeno odijelo i kuhanu hranu.
Ovaj drugi šuti. Ovaj se onda zavali, cmokne ga u obraz, dođe ponoć, malo se pofataju ali ni blizu kao prije i nekad, i zahrču. Negdje pred zoru ovaj primjeti da mu momak lagano ćelavi, da je prošlo već nekoliko godina i da nisu kao parovi iz magazina. Da treba oprati suđe, ustati, ići na posao, obaviti gomile stvari i uz to jesti pice i sendviče je nema veganskog restorana u gradu. U trenutku straha jedno od njih dvoje će zagrliti ono drugo. Sad se grle iz straha jer nema više vremena, vjeruju u sebi. Nisu to oni zagrljaji nakon duge noći kad se strasti smire, a tijela ohlade u zoru. Kad se promatraju obrisi i jednog i drugog. Sad su već malo deblji, dlakaviji, ćelaviji, sporiji jer godine rade svoje. To nije ništa strašno pa i modeli ostare, novine izblijede i na kraju služe za potpalu ili reciklažu. Na novim novinama će biti novi i ljepši modeli, a debeli, ružni, normalni, prosječni, obični gejevi će ostati ono što su bili.
Ljepota je u svojoj prirodi dosadna. Ona je tačka gdje nema dalje, netko je lijep i gotovo. Ljepota je predvidljiva jer njena sudbina je da se okrene sama protiv sebe na koncu starosti, loših navika, i naravno ako netko ima loš duh koji zrači to postane s godinama sve vidljivije. A ružnoća? Pa ona može biti sve. Ona je toliko široka da može biti polazište prema bilo kojem smjeru. Uz današnju industriju, kozmetiku i medicinu je lako biti lijep čak bez velikih troškova. Ali za obje strane priče postoji zajednička tačka. Ova o kojoj sam pisala. Zagrljaj pred zoru. Bili debeli, vitki, lijepi ili ružni ostaje nam svima zagrljaj. A taj zagrljaj određuje sve, jer ako grliš iz straha nemoj nikako, ali ako zagrliš iz ljubavi, ne moraš uopće jer već imaš sve. Nikada nismo stari, ružni, lijepi, vitki i debeli za taj najnježniji čin. Zagrljaj.
Piše Hainsia Olindi
