Razgovarala: Selma Kešetović
Foto: Privatna arhiva
Goran Zorić iz Prijedora je pokretač više društveno angažiranih inicijativa, a trenutno je i član Organizicionog odbora prve Bh. povorke ponosa. Sa Goranom smo razgovarali/e o povorci ponosa, aktivizmu, aktivističkom burnoutu i borbi protiv fašizma.
LGBTI.ba: Prva Bh. povorka ponosa najavljena je 1. aprila. Koliko se tvoj lični i aktivistički život, ukoliko se to uopće može razdvojiti, promijenio od same najave?
GORAN ZORIĆ: Najava povorke ponosa je donijela do sada neviđen izliv govora mržnje u javnom prostoru. Došlo je i do fizičkog nasilja nad LGBTIQ osobama. Teško je bilo ostati indiferentan prema tome. Sa druge strane, odavno mi je jasno u kakvom društvu živim i često se pitam zašto me iznova manifestacije istih pojava iznenađuju. Moj život i stavovi se nisu promijenili u bilo kom smislu samom najavom povorke. Obzirom da se više godina bavim društveno-političkim radom, iza sebe imam dosta iskustva i nije me tako lako skrenuti sa kolosijeka.
LGBTI.ba: Kako organizacija Bh. povorke ponosa korespondira sa tvojim dosadašnjim i drugim aktivističkim radom?
GORAN ZORIĆ: Dosta dugo sam prisutan na nivou LGBTIQ aktivizma, ali je moj rad u ovom smislu najviše povezan sa procesom suočavanja sa prošlošću i borbom za socijalnu pravdu. Ne mislim da se samo osobe lično pogođene proteklim ratom trebaju baviti posljedicama rata, niti da samo LGBTIQ osobe trebaju imati ekskluzivno pravo na borbu za prava rodnih i seksualnih manjina. Borba za bolje društvo je za mene univerzalna borba, pri kojoj je bitno biti svjestan svojih ideoloških i političkih pozicija, odnosno vizije društva za koju se bori. U tom smislu, povorku prije svega ne doživljavam kao borbu za prava jedne manjinske grupe, već za poštovanje različitosti u društvu, poštovanje univerzalnih ljudskih prava i jednakost svih. Povorka je za mene dio borbe za društvo u kojem će nam svima biti bolje, i LGBTIQ zajednici, i svim drugim društvenim grupama i pojedincima i pojedinkama. Posebno smatram da aktivizma nema bez izlaska u javni prostor. Za mene aktivizam nije saradnja sa institucijama, zagovarački projekti, konferencije ili seminari; aktivizam je neminovno povezan sa ulicama, trgovima i svim drugim oblicima javnog prostora. Izlazak na ulicu i učestvovanje u povorci zbog toga jeste aktivistički čin i za mene predstavlja logičan nastavak aktivističkog djelovanja i rada. Bilo bi mi drago kada bi povorka okupila ne samo LGBTIQ osobe i podržavatelje i podržavateljice, već sve druge marginalizovane i potlačene grupe, i mislim da bi u tom slučaju dobila i svoj puni društveni značaj.
LGBTI.ba: Dugo si u aktivizmu. I u mnogo bolje uređenoj državi, aktivisti/ice sagorijevaju. Kako pronalaziš snagu i motivaciju da guraš dalje?
GORAN ZORIĆ: Tokom proteklih desetak godina sam se jako dobro upoznao sa značenjem riječi „sagorijevanje“. I da, teško je uvijek biti na nivou zadatka i potpuno posvećen društvenoj borbi. Posebno zato što to zahtijeva i balans između zadovoljavanja osnovnih ličnih potreba i društvenog angažmana, kojeg nikako nije lako uspostaviti na zadovoljavajući način. Ako nismo dobri sebi, ne možemo biti dobri ni za društvo. Nekad mislim da je vrijeme provedeno u aktivizmu istovremeno bilo i vrijeme učenja značenja feminističkog principa „brige o sebi i odgovornosti za sebe“.
Posebno je otežavajuća okolnost što društvene borbe podrazumijevaju dugoročne procese, koji vjerovatno neće nikada ni rezultirati potpunim ostvarenjem željene vizije društva, niti su rezultati tih borbi vidljivi. Zbog toga je teško ostati motivisan i posvećen.
Sa druge strane, postavlja se pitanje šta je opcija ukoliko se odustane. Za mene je odustajanje oduvijek bilo pristajanje na postojeće stanje. Sama ideja da se pomirim da živim u ovakvom društvu mi je puno neprihvatljivija nego iscrpljenost i nemotivisanost. Mogao bih reći da je dominantan pokretački faktor i ono što me motiviše nemogućnost da se pomirim sa sve gorom situacijom u svim aspektima društvenog života.
LGBTI.ba: Fašizam mutira u nove oblike, a često je i stara škola. Kako se boriti protiv fašizma danas?
GORAN ZORIĆ: Naravno da nema oprobanog recepta, i da jedino što se može jeste konstantno pokušavati pružati otpor svim politikama koje promovišu mržnju i nejednakost, koristeći lekcije naučene iz prošlog iskustva. U ovim pokušajima solidarnost predstavlja jednu od osnovnih polaznih tački. Razumijevanje da opresija, nejednakost i mržnja na različite načine utiču na sve nas je jedan od osnovnih principa kojima se pokušavam voditi. Danas mi se čini da su nacionalizam, patrijarhat i kapitalizam glavni generatori mržnje, nejednakosti i opresije u našem društvu, te i logičan odgovor ko su naši politički neprijatelji.
LGBTI.ba: Koji je glavni razlog zašto bh. građani i građanke trebaju doći na povorku?
GORAN ZORIĆ: Ne mislim da svi/e koji/e dijele ovaj društveni prostor treba da dođu na povorku. Smatram da samo ljudi kojima su dragi ideali slobode i jednakosti treba da budu dio ovog događaja. I tu i leži odgovor zašto, jer je povorka način da naše društvo učinimo prostorom koji će počivati na ovim univerzalnim vrijednostima. Posebno bi mi bilo drago da na povorci vidim prisutne i ljude iz drugih marginalizovanih i potlačenih grupa, kao štu su radnice i radnici, osobe sa invaliditetom, Rome/kinje i sve druge. Nadam se da će na ovom događaju biti prisutne, ili na neki drugi način pružiti podršku, i grupe koje se bore za bolje društvo u BiH, ali i da će se aktivisti i aktivistice iz regije u velikom broju pojaviti na povorci.
LGBTI.ba: Šta poslije povorke?
GORAN ZORIĆ: Povorka za mene nije kraj, povorka je tek početak nove etape u borbi za prava i položaj LGBTI populacije. Poslije povorke nema povratka u nevidljivost. Sa druge strane, ne mislim da će se jednim događajem radikalno promijeniti stanje u našem društvu, tako da i poslije povorke moramo svakodnevno nastaviti raditi i boriti se.
