Sjedila sam s njim na čaju u samom srcu grada, na terasi velikog tržnog centra. Gledala sam u njegove oči, a on je onda prešao svojim plavim beskrajnim pogledom preko mene. Kao da me okean prekrio sa valovima, prekrio, udario i izbacio na obalu kao praznu školjku. Bez vode, mesa i snage ostala sam na obali, a njegov pogled se sakrio na stolu gdje je ležao čajnik, kolač i onda ta poznata vječna rečenica- Slušaj, super si. Lijepa, mlada, fina, ali… Ali nisi moj tip.
Nisam reagirala, popila sam gutljaj čaja i zagrizla kolač. Moje sjajilo je bilo postojano, kosa oprana i mirisna, a puder izdržljiv. Sredila sam se za ovaj čaj, za ovo popodne u gradu, za njega. Odabrala laganu haljinu i jednostavan parfem, na visokim petama ušla sam pomalo ponosno na ovu terasu koja gleda na cijeli grad kao da sam na pozornici, a sada… Sada bi da nestanem sa ove pozornice, sa ove predstave. Hoću da prestane pričati i da nikako ne izgovori drugu rečenicu – Možemo biti prijatelji?On je izgovara. Zamišljam kako ga hvatam za vrat i bacam preko ograde, u publiku koja gleda ovu predstavu. To se ne dešava. Gledam u njega, gledam u njegove oči koje su me preplavile i izbacile na obalu. To je on uradio na kraju krajeva. Dao mi je do znanja da nisam dostojna da budem dio njegovog oceana, a opet poželjna sam za obalu, da vide sve druge kako su privilegirane jer su njegov tip. Kako samo želim da mu kažem – Ja ne tražim da budem tvoj tip, da me voliš, da ti budem žena, supruga ili djevojka… Ne dragi moj, ja tražim nešto drugo a očito i to ne mogu dobiti od tebe, jer si prevelik za mene, prevelika faca, frajer, momčina. To ne izgovaram, jer bi njegov mozak samo registrirao kako ogorčena curica pravi dramu jer mu se ne sviđa. Pojela sam kolač, popila čaj i ostavila sve.
Grad je padao u suton, narandžaste fasade, rozi oblaci i topla jesen u zraku. Moja haljina sa sitnim cvjetovima je bila zadnji glasnik proljeća na ovim ulicima. Šetam i gledam izloge sa lutkama. Sve su iste zapravo, na njima je drugačija odjeća, perika, torbica a sve su na isti kalup. Koliko drugačija može biti jedna od druge? Toliko puta sam čula u životu sljedeće rečenice koje smo svi nekad čuli ili tek moramo čuti: Nisi moj tip, nisi za mene, nisam za tebe, nemamo ništa zajedničko, nisi prava za mene, nisam ja za tebe, zaslužuješ bolje, u meni je problem…
Dok sam hodala gradom, zapitah se kako u suštini izgleda Onaj Pravi i Ona Prava!
Pa moramo to svi znati jer svi imamo u našim glavama te ljude. Tu slavnu osobu samo nama stvorenu, nama poznatu i nama jednu i jedinu. Ovaj odgovor moramo znati jer stvaramo naš tip otkad znamo za sebe. I po tom tipu svi ostali tipovi moraju biti bliže ili dalje. Po imaginarnoj osobi skrojenoj u željama, snovima i nadanjima želimo krv i meso. Teško. Preteško. Skoro pa nemoguće. Upoznala sam mnogo likova, mnogo žena i muškaraca i čula njihove priče o bivšima, sadašnjim i budućim tipovima, ženama i muškarcima. I nikad, nikad nikome to nisam bila upravo ja.
Zašto ga nisam upitala na onoj terasi Šta je tvoj tip? Tko je ta Prava? Gdje je ta Jedna i Jedina? Kako da to postanem? Zašto sam šutjela? Šutjela sam jer sam svjesna odgovora, nema je. Ne mogu to biti ja, neka druga, treća ili deseta. Ono što donekle mogu je sličiti tom Tipu koji on ima u svojoj glavi i ništa više. A nisam to ni pokušala nikad. Da sam se barem nekad malo više potrudila da budem nekome njegov tip. Ne bi ostala sama. Kako ovo glupo zvuči, ova beskrajna rečenica ostala sama, pa nije me nitko ostavio u kartonskoj kutiji na pragu samoće… Patetično sam počela da razmišljam. Nisam se trudila i to je činjenica da budem nekome njegov tip. Toliko drugih ljudi je pronašlo svoj tip osobe kako nisam uspjela dosad. I još gore pitanje, kako od svih ljudi na svijetu ja nisam nečiji tip?
Prošlo je par mjeseci od tog čaja, od moje šetnje, od njegove šutnje i činjenice da me sve to pogodilo iako sam toliko puta čula iste riječi. One su svježe svaki put jer svaki put ih izbace nova usta prema meni, kao nekakav otrov prema mom postojanju. Otrov koji ubija sve ono što jesam govoreći kakva zapravo trebam biti. Ova nije Ta. Tako taj otrov djeluje i osuđuje Ovu jer nije nikako dorasla Toj, Onoj, Pravoj i Jednoj i Jedinoj… Nisam ta. Nisam nikome Jedna i Jedina. I to nije uopšte strašno kao što se čini. Izabrala sam. Da, ipak nisam žrtva okolnosti i ne mogu biti jer sam birala svaki put. Odabrala sam da se ne trudim, da ne budem taj tip, da ne postanem Prava nekome tko je za mene na kraju krajeva Kriv. Čula sam priče, legende o ljudima koji su našli Pravu i Pravog, a onda se nešto dogodi, možda isti ovaj otrov koji truje na početku? Otrov koji proždire identitet druge osobe za želju i ukuse ove prve… Možda se ljudi svjesno prepuste tom otrovu, pa nauče biti Taj Tip osobe s vremenom? A biti Taj Tip znači ne biti ono što zapravo već jesi. I onda s vremenom kad otrov prestane djelovati i probudiš se, ta Prava i Pravi postaju glavni krivci. Postanu ona rečenica još slavnija od ovih – Krivi za sve… Moj izbor je manje bolan.
Prošlo je par mjeseci, istina je… I šetala sam kao i tog dana. Zaboravila sam ga, ne sjećam se više, nije važno. Vrijeme pregazi sve, skaši, zdrobi i proguta kao da se nikad dogodilo nije. I onda je naišao na šetnici, sam, samo su nam se sreli pogledi dok je lišće padalo, ljudi šetali a ptice pjevale… Nisam ga prepoznala koliko se izobličio od alkohola, hrane i loših navika mladog studenta. Nije bio moj tip osobe nikako, ni jednim jedinim dijelom i jedva sam prepoznala te plave oči koje su me nekad izbacile na svoje obale, a sad tonu u podočnjake i salo u obrazima. Prošli smo jedno kraj drugoga kao dva različita svijeta, dva različita puta, dva različita – Tipa… Ja nisam njegova Jedna i Jedina! I to je sasvim uredu, to je zapravo – Savršeno…
Piše Hainsia Olindi
