Sjećam se prvog dana u mom naselju na brdu. Doselila sam se u cvjetnoj haljinici, na meni cipelice sa petom, uvijena kosa u široke lokne i pita krompiruša u tepsiji. Moja kuća je blistala, komšinice su došle sa svih strana donoseći krofne, kolače, kafe i šećere… Moj prvi dan je bio predivan. Danas su svi dani pomalo isti, predvidljivi, lijepo uređeni i poredani. Imam svoju prodavnicu, ženu za svježi sir i mlijeko, čovjeka koji mi popravlja sve po kući i imam život jedne kućanice koja doduše ima svoj posao, svoje obaveze i svoj život, ali koja također živi po nepisanim pravilima svoje kuće, komšiluka, okruženja i grada. Da, da… Postala sam ”normalna”.
Ako bi rekla za pojam normalno da je to ono što prihvati većina onda sam baš takva. Uhvatila sam trenutak pri čišćenju tepsije u kojoj sam ispekla kolač, sasvim običan trenutak, svakodnevan i zato tako koban po mene. Na meni je bila ponovo cvjetna haljina, lagano uvijena kosa i sasvim malo šminke i parfema sa nekom neupadnom nijasnom ljubičice. Čistim masnu tepsiju, ribam u žutim rukavicama, prava klasična očajna kućanica. Kako sam postala takva?! Pa sjećam se dana studiranja kad sam jurila kroz crvena svjetla, pila na hektolitre vina, ljubakala se i hodala polugola, napušena i raščupana. Nisam željna takvih scena, to je dio odrastanja – željna sam takvog osjećaja. Osjećaja da ima nešto više poslije svega, poslije osnovne, srednje i fakulteta. To je sa svima nama vjerujem. Svi želimo nešto više nakon nečega što je trenutno nešto manje. Nažalost to više rijetko kad dođe. To nešto više je u našem umu neograničeno polje mogućnosti koje se kasnije smanji, nestane ili ograniči. Naravno i jedno i drugo je privid i samo stanje našeg uma. Mogućnosti i dalje postoje, ono što ne postoji s vremenom je naša mogućnost da ih zamislimo i osjetimo. Tako sam i ja od te silne poljane zvane svijet došla na tepsiju i ribanje u neko popodne, u nekoj kućici i nekoj haljini koju nikad obukla ne bi. Jesam li već nestala? Odlučila sam smjesta ostaviti tepsiju, šta znači da je sada ili za deset dana operem? Ništa.
Naspem punu čašu vina i sjednem za pisaći stol. Ovo se mora napisati, a tepsija neka čeka.
LGBT koji izumire… U promatranju mojih poznanika kroz život nisam primjetila očite stvari koje ukrašavaju kao žičana ograda cijelu osobu i njen karakter koliko god ona ”nenormalna” bila po pitanju seksualnosti i orjentacije. To je težnja. Težnja za svakodnevnim stvarima koje su nekim pravilom rezervirane za strejt ljude. Težnja koju sam vidjela u očima i ponašanju svojih prijatelja mi nikad nije zaparala pozornost sve do ove tepsije. Većina ljudi a posebno osviješteni i veoma liberalni gej muškaraci imaju potrebu da pored svoje velike slobode, prava, mogućnosti opet izaberu za sebe ono klasično i općeprihvaćeno – život linije manjeg otpora. Taj život je sačinjen od bijelih ograda, usisivača, šoljice čaja, lonca hrane, mirisnih zavjesa, cekera sa povrćem i voćem, kafa sa komšijama i jedne zajednice koja se zove brak sa svojom ”boljom” polovicom. Čudno kako nisam upravo to vidjela… Pored svih otvorenih mogućnosti imaju težnje za jednim zatvorom. Zatvor je kuća. Brak je zatvor. Svaka obaveza je jedan vid zatvora i ograničenja. Zato se daju zavjeti da se to ograničenje neće prekršiti sve do smrti, a smrt dođe mnogo ranije. Umru sve tvoje želje, nade i težnje, jer ih pojedu nabrojane stvari. Tepsije, kafe, usisivači, problemi, krediti… A opet, možda je to ono što želimo cijelo vrijeme. Sigurna luka, ututkana spavaća soba, usvojeno dijete, prsten na ruci.
Ako je to većina želja koje LGBT ima, onda on izumire. On postoji na osnovi seksualnosti i to je to, a na osnovu stila života ne. Ne uz ovakav život. Svi imamo pravo da biramo i da se borimo za svoje izbore, a ovdje se nitko ne bori za nešto posebno, već za jedan sasvim ”normalan” život. I tu smo znači… U kućama, u loncima i poklopcima sa svim ostalim ljudima, kućanicama, obavezama i određenim danima i zavjetima.
LGBT je nekada bio sinonim za nešto drugačije. Postojala je ta fama oko tih ljudi, ta neka misterija, neka daljina i nedodirljivost u svete tajne znane samo njima. Danas je sve veoma transparentno, objašnjeno, moguće i sasvim dostižno bez neke muke. Imamo brak, imamo izbor, imamo i slobodu na tacni u ogromnim dijelovima kugle zemaljske. Ono bez čega LGBT ostaje je ta nekadašnja slava koja je slavila način života koji istovremeno privlači i odbija, šokira i opravdava, tjera na razmišljanje ili na gađenje… E, toga nema više. Ne uz ovakve uslove. Danas kad je sve dostupno i gubi svoj izvorni oblik i smisao. LGBT koji su poznavali naše majke i očevi izumire i nestaje. To je na prvi pogled bolje u pravnom smislu svakako, a na drugi, treći i četvrti pogled.
Sapirem tepsiju, ide moj život sa sapunicom niz vrelu vodu, guta ga odvod. Pitam se koliko još ljudi sad pere svoje živote preko čaša, zdjela, tanjira?! Sve ide u isto na kraju dana. Naš gej ručak, naš strejt ručak, naše želje da imamo i mi svekrvu, prstenje, golubove i ruže, vjenčanice i kumove sve ode niz ovu vodu u istu rijeku sa istim ciljem i istim krajnjim ishodom. Nema nas više… Izborili smo se za ovo i sad se očekuje plaćanje cijene, nijedna revolucija ne miluje svoju djecu već ih jede, proždire i živi kroz njih vjekovima nakon što izgubi svoj originalni smisao. Konačno sam oprala sve, u rerni je novi kolač, vadim ga i režem na velike kocke, prelivam pudingom od vrele vanilije, karamele i posipam jagodama. Ovaj kolač se jede vruć, uz kafu predveče, u naseljima koja imaju svoje priče toliko nalik jedna na drugu, nebitno jeste li crni, bijeli, bogati, siromašni, debeli, mršavi… Nebitno na kraju jeste li LGBT ili niste, sad smo konačno isti a za to smo se borili, zar ne?
Ja znam da nisam, znam to dok idem cestom kroz ovo predgrađe sa kolačima u tanjiru koji mirišu na vaniliju, jagode i toplo tijesto, dok se djeca igraju lopte, ruže naslanjaju uz ogradu, psima koji laju i mašu repom, komšijama koji me pozdravljaju sa terasa, veša koji miriše kroz vrtove, parova koji šetaju zagrljeni, u danu koji se poput velikog cvijeta zatvara sa normalnim ljudima u svijetu gdje smo svi potpuno isti i gdje svakim danom sve više vrsta, razlika i nijansi nestaje i izumire. Znam da se nisam borila za ovo. I od tog znanja nemam apsolutno ništa.
Piše Hainsia Olindi
