Hajde malo da objasnimo taj gej svijet. Hajde da pričamo još 2000 godina o tome kako smo normalni, isti kao i svi drugi, kako smo sasvim ”obična” ljudska bića. Idemo malo raščlaniti dodatno sve detalje analnog otvora, oralnog seksa, mama, tata, beba, djed, baba – ma pričajmo o svemu. Imam još bolju ideju: idemo se seksati ispred strejt djece da im kažemo kako to izgleda u praksi.
Umorna sam ja i stara od istih priča i bajki. Umorna sam od toga da govorim kako sam normalna, sasvim ista. Umorna bogami i od stalnog vraćanja filma na usporedbe sa strejt svijetom, sa drugim ljudima, sa normalnima i nenormalnima. Stara od ponavljanja, umorna od odgovaranja, prava starica, dosadna i glupa. Gledam je u ogledalu, kako se smije sa naboranim usnama – Bježi tamo, iš, šibe od mene, ružna lezbačo!
Glupačo, kako si mogla vjerovati da si kao sav ostali svijet?
I nisam. Nisam ja kao ostali svijet. Ni najmanje. Zato sam danas ovdje gdje jesam. Inače da sam kao sav ljudski rod, bila bih udata, sa djecom, kreditom, kućom i mužem. Živjela bih lakše, bolje i ne bih se opterećivala ja sa ovim nedoumicama do kraja života. Moji lijepi dani bi se ispunili minivalom, receptima, dijetama i peglanjem. Nekada bih zaprijetila razvodom kada bi me prevario moj dragi sa sekretaricom ili kolegicom, ali gdje bih uopšte mogla razvedena? Mami i tati? Mama i tata su svoje dijete pustili iz kuće i nije normalno da se vrati, a uostalom kćerka sad glumi u priči mamu sa drugim tatom i imaju bebe.
Da. Tako bih ja provela svoje dane do kraja svog života. Počela bih ozbiljno piti i ozbiljno se gojiti. Djeca bi ušla u pubertet, i za sve njihove greške ne bih ih mogla napasti, jer bi mi rekli – Ta i ti si ista bila! A kad me muž ne bi gledao više, zdebljala bih se i ne bi bila sigurna u krevetu kao nekad. Možda bih se trebala ubiti? Ma ne! Zaprljala bih posteljinu da se upucam u glavu, ili kadu da se rasječem. Kad bih skočila sa prozora, morala bih imati zatvoren kovčeg, a to ne izgleda dobro na sahranama. Možda tablete? Ah, vidi me pa kao prava ženskica razmišljam unaprijed. I mrtva se brinem hoće li me ukopati kako treba, i hoće li moj dobri muž imati ispeglano odjelo kad me pritisne crnom zemljom kao što me pritiskao čitav život.
I evo me. Živa sam. I nisam ja kao druge i drugi. Nikad neću imati ista prava. istu priču ni iste snove. I sasvim sam zadovoljna sa svime što nemam. Ne želim da me slušaju, ne trebam da me shvate, ne molim da mi dopuste. Ja sam takva kakva sam i svi su ostali takvi kakvi jesu, a to je sasvim dovoljno. Možda čak i previše.
Piše Hainsia Olindi
