…I tako grijeh jednom zadovoljen rađa požudu – požuda izaziva sljepilo, bolest i smrt. Jedan od smrtnih grijeha je ona.
Kao veoma mala djevojčica igrala sam se na predavanjima etike. Mama mi je oblačila haljinicu boje breskve, a u kosi sam nosila traku od dvije boje karanfila – boje noći, boja grijeha. Rekli su da je to boja grijeha. Crvena. Istina je. Jeste. Sjećam se kako sam se uzbudila kasnije u pubertetu kad je došao novi učitelj, mladić, jakih ruku, moćnog ručnog sata i finih dlanova koje sam zamišljala na svojim grudima. Dodirivala sam se ispod klupe slušajući o grijehu. S njim bih sve napravila. Osjećala sam se neugodno kasnije, prljavo, iskorišteno od same sebe. Istog trenutka bi se povlačila od same sebe nakon orgazma koji sam izazivala dodirima prstiju, to je bilo prljavo. Da. To je bilo zločesto.
Moje grudi su rasle, kosa se puštala kao tamni vodopad iznad bijelog lica i tamnih očiju. Prve komentare sam čula u srednjoj školi – sisara, muzara, dudlara, mundara… Plakala sam. Muški zločesti svijet, hormoni rade, testosteron ih puca, a žene su predmeti žudnje, rasplodni materijal, na kraju krajeva i služimo kao reproduktivni materijal. Historija je puna zlih priča o tome, ali ovo nije takva priča.
Danas muškarci kao vrsta nekog davnog vremena izumiru. Vrijeme koje je podrazumjevalo mušku dominaciju je umrlo. Ta dominacija je bila data tek tako – samo rođenje je podrazumjevalo tko je gazda, društvo, okolina, svijet koji nastaje i nestaje pod muškom šapom. Danas toga nema. Sve dok je netko na razini predmeta, sprdnje, priče, diskriminacije, želje, šale, požude i svega ostalog ta razina nije nimalo opasna. Radi se o ulozi ništa više. Predmet požude je potpuno ovisan o požudi i nema neke veće ni značajnije priče u pozadini. A kad predmet postane svjestan svoje prirode više nije predmet. On se počne ponašati u skladu sa svojom svješću i gubi svojstvo predmeta.
Ako gledaš dovoljno dugo u provaliju – ona počne gledati u tebe.
Ako je guzica predmet tvoje požude i gledaš dovoljno dugo u nju – ona će uzvratiti pogled. Kakav je osjećaj kad guzica pogleda prema tebi? Neugodan? Dobar? Seksi? Nisam sigurna više. Ipak se gleda u guzicu, ona je predmet želje, požude, rupa za istresanje u gej svijetu u kojem su pasivne uloge zadnje. Kroz historiju homoseksualnosti pasivne uloge su najgore i sve se vaga samo oko toga tko je ”žena” u priči. I sve naravno pada na tu ”ženu” sva osuda, problem i negodovanje, ona je kriva na kraju krajeva. Ovaj pristup traje hiljadama godina, traje i danas iako je na samom rubu istrjebljenja kao i svi ostali temelji ukopani duboko u kolektivnu svijest. Pristup ljudima koji se dijele na predmete, objekte, situacije u kojima se čovjek svede na osnovne potrebe i ispunjavanje istih od strane koja je snažnija i dominantnija.
Postala sam predmet davno nekada. Predmet raznih situacija – ismijavanja, želje, nagona, šale, dominacije, podložnosti, pameti, gluposti. Ono čega sam bila, sasvim sigurno, svjesna jeste uloga predmeta u cijeloj priči. Najveće zadovoljstvo je u konačnici kad predmetu oduzmeš uživanje u onome čemu predmet služi, to je vrhunac. Tada u potpunosti pretvaramo u objekt ono što želimo i svaka dodatna emocija je isključena. Oduzmemo ličnost od lika i pretvorimo čovjeka u potpuno plošnu sliku koju možemo bez problema ubiti, silovati, protjerati i sve ostalo što nam padne na pamet. Ovo su krajnji slučajevi ljudskog ponašanja, a ovdje je tema seks. U seksu je poželjno da se osoba oslobodi epiteta i pretvori u pust objekt čežnje i to često svjesno radimo.
I sve bi bilo krasno da tako ostane, da se nikad ništa ne promijeni u poredku stvari, da nema promjene, da je odnos snaga zauvijek isti. A nije. U nekom trenutku je i guzica postala svjesna, emancipovana, gladna. U nekom trenutku je predmet postao svjestan sebe i pogledao natrag prema promatraču. Više nije predmet rupa u koju gledaš kad te ona pogleda natrag.
Piše Hainsia Olindi
