Gej ljudi, gej ptičice, queer dame, strejt gejevi, u sport fazonu, metrogejevi, super gejevi… Gejevi koji uopšte nisu gejevi. Balkanski gejevi. Najveće prokletstvo na Balanu je: biti gej na Balkanu. I tako se s tom groznom istinom suočavaju generacije i generacije pedera koji su izmislili i dalje izmišljaju nove nazive za ime Peder. I tako imamo metroseksualca, multiseksualca, strejttrendera, pornseksualca, megaseksualca i sve ostale seksualce, osim onog školskog staromodnog koji se vraća sa šljivom ispod oka svako treći dan iz škole. To je onaj klasični homoseksualac, homosapiens koji voli drugog homosapiensa istog spola. Žao mi je. Hrpa novih terminologija, imenica i naziva nas nije spasila. Grozno… Ipak mora se priznati kako se gej lobi zaista potrudio zadnjih 50 godina da se ubaci u sve sfere društva. Mora se priznati… Prisutni smo svugdje, ljube se mladi, filmovi se snimaju, pjesme pjevaju, držimo se za rukice, imamo parade najveće na svijetu i zaštitu na svjetskom nivou. Postajemo trend i brend. Ipak postojala je cijena. Klasični peder ne bi mogao uspjeti. Klasični i prosječni peder nema šanse u toj borbi koju je koristila svjetska mašinerija. Ne… Jer nije atraktivno vidjeti nekog estetski dosadnog, zaposlenog u nekom uredu, bez pramenova i bicepsa sredovječnog geja kako trči paradom, radi promo materijale, bude u filmu ili spotovima. To je previše gej. Ne. Mašinerija traži nešto drugo. Pa sjetimo se planine Brodbek, dva nabrijana, zgodna kauboja, u ledenoj šumi griju svoje guze, pohotne i oble… Bili smo opijeni tim scenama unatoč krajnje patetičnom kraju. Svi gej ozbiljni filmovi još uvijek završavaju tako. Nekako nemoguće, tragično, s rastankom dajući cijeloj priči na težini. Mašinerija je mudra jer da završe sretno ne bi se publika mogla poistovjetiti sa njihovim bolom. Ovako svijet suosjeća, traži da budu zajedno, da imaju sretan kraj. Ipak mašinerija je prepametna za to. I zato se nikad ne pojavljuje sredovječni gej, sa sijedima, crnih laktova, stomačinom, i podočnjacima. To je preokrutno za vidjeti.
Previše gej nije dobro za gej svijet.
Tražimo i biramo srejt izgled, normalan izgled, bez naznaka penisa u blizini, osim onog u gaćama koji je rezervisan na vaginu i ništa više. Sve ostalo je previše gej za nas. Jer većina gejića koji nisu ovakvi traže ovakve koji nisu gej, ali vole jebati muškarce. To nisu zapravo gejevi. To su muškarci koji spavaju sa drugim muškarcima, ali ne i gejevi. Veoma je važno znati razliku između te pojave i gej pojave. Spavala sam sa ženama, muškarcima i jednom lutkom na napuhavanje. Vibratore i igračke ne računam. Upoznala sam momke koji spavaju sa momcima, a uredno drže svoju curu na kratkom lancu. Kažem drže jer tako doživljavam te djevojke. Šta sam htjela napisati: Industrija LGBT zajednice je postala jako popustljiva. Nema mjesta feminiziranim ljudima, nema mjesta za gej kulturu u punom sjaju, sve ublažavamo, toniramo i cenzuriramo. Svi materijali moraju proći nekoliko pranja da bi došli do ispranih postera u kojima nema ljudi, nema krvi, nema stvarnih osoba, nema istinskih priča. Naravno da je slatko pročitati kako je neki momčić rekao svojoj obitelji da je gej, pa kako su bili šokirani, pa kako su plakali, pa kako su mu poklonili studij negdje vani gdje on sad ima momka i super se slaže sa svojima. Halo!!! Poklonili su ti studij vani da te se riješe, tamo si procvjetao bez lanaca i katanaca i našao nekog momka kojih svakako ima na pasja preskakala, a o odnosu sa roditeljima nećemo komentarisati jer i ja se slažem odlično sa svima otkad nas dijeli 110 kilometara! Sita sam ovakvih priča… Treba mi gej, pravi gej i prava lezbejka, a ne neko tko nema istinsko iskustvo kroz svoj život, osim jednog a to je da kaže mami i tati da voli dečke i cure. Ma daj bogati…
Ne volimo previše gej. Ne. Uredu je biti gej. Uredu je biti lezbejka, biseksualac, trans*… Ali ipak, idemo sve malo ublažiti da ne bode toliko oči. Neka parade ali ne moramo se baš isticati pa ima i drugih ljudi na paradi. Ako radimo promo materijal, nemojmo odmah sve prikazati takvo kako jeste. Tko to voli vidjeti??? Nitko. Idemo linijom manjeg otpora, ima netko tko će odraditi teži dio posla, naći će se neka budala koja će javno reći, istupiti, progovoriti narodnim jezikom o stvarnosti u kojoj živimo. To je stvarnost koje smo svi svjesni. Stvarnost prepuna problema, straha, nasilja, osude i diskriminacije. To je teži put, to je suviše gej za neki plakat, to je suviše gej za knjigu… Idemo ipak sa sigurnim receptom: Roditeljske ispovijesti, Život u Kanadi, Kako sam saznala da volim cure, Ja i moj momak u Parizu... Super kvalitetna štiva. Žao mi je što nemamo publikaciju imena Moja Tajna ili Moja Sudbina, jer me sve dosad očajno podsjeća na takve priče. Nema krvi, nema snage, nema znoja, nema straha, nema boli… Nema tog običnog geja. On je previše gej čak i za nas.
Piše Hainsia Olindi
