Migracije su pojam koji će zasigurno obilježiti 21. vijek. Puno je perspektiva iz kojih se može posmatrati ovaj fenomen, a ovaj dvojac, kroz svoj film odlučio je dokumentovati priče bh. LGBTI osoba koje su iz različitih razloga bile u prilici da migriraju.
Piše: Mirza Halilčević
Hilma Unkić, novinarka i aktivistkinja i Mirza Ajnadžić, producent, došli su na ideju da okom kamere zabilježe priče i razmišljanja LGBTI osoba o migracijama. Ideja filma načelno je zamišljena kao razgovor o motivima migriranja, ali i kao prostor razmjene mišljenja na ovu temu. No, ono što ovu ideju razlikuje, ili, čini posebnom jeste upravo njena dubina tumačenja teme, sveobuhvatnost, nabijenost intenzitetom emocija, a opet i lakoća i doživljaj blizine lične perspektive. Kroz priče koje će biti ispričane gledaoci će dobiti uvid u društveni – širi kontekst, kroz koji će biti vođeni ponekad potresnim, emocionalnim i u končanici pričama običnih ljudi. O filmu u nastanku, idejama i njihovoj razradi govore Hilma i Mirza.
Zašto ova perspektiva?
Mirza: Kao neko ko se bavi, ja volim reći, poslom medijskog pripovijedanja svaki put se trudim pronaći drugi pristup temi o kojoj se možda već govorilo. O migracijama se svakako govori, razlozi i mogućnosti odlaska se najčešće gledaju kroz prizmu nezaposlenosti i/ili nezadovoljstva političkim i društvenim sistemom uopšte. Ja želim da razgovaram i da koristeći ono što znam ispričam priču iz ugla koji mi je poznat, jer se trudim da budem dio svakog pokušaja borbe bilo koje grupe koja je marginalizovana na bilo koji način, ali iz ugla koji isto tako se ne usuđujem reći da razumijem.
Hilma: Vjerujem da je tema migracija mnogima od nas bliska na ličnom nivou jer gotovo da nema osobe koja ne poznaje nekoga bliskog ko je napustio BiH. Zanimljivo je istraživati šta su motivi zbog kojih se ljudi odlučuju na tako drastičan korak i potpuni zaokret u svom životu, da li je odluka o odlasku donesena impulsivno ili je rezultat kuliminacije određenih promišljanja i nagomilanog nezadovoljstva. Pored dilema koje svi mi koji živimo u ovoj zemlji svakodnevno imamo, osobe koje dijele svoj identitet sa nekom manjinskom zajednicom sigurno imaju još i snažnije motive za odlaskom zbog izloženosti diskriminaciji i različitih pritisaka koje trpe.
LGBTI.ba: Šta za vas uopće znači migracija, kako vidite ovu pojavu i sa čim vas asocira u odnosu na LGBTI osobe?
Hilma: Migraciju povezujem sa nadom. Pretpostavljam da mnogi koji napuštaju svoje domove, odlaze u druge zemlje jer se nadaju novom početku koji treba donijeti neka bolja iskustva. Ljudi migriraju jer tragaju za pravim mjestom za život u kojem će se osjećati ugodno i ispunjavati svoje ciljeve u životu. I LGBTI osobe dijele iste brige koje ima i ostatak društva – kako sebi obezbijediti egzistenciju, pronaći posao koji usrećuje i pruža financijsku stabilnost, oformiti porodicu i biti u mogućnosti brinuti se za nju.
Mirza: Sam termin migracije meni zapravo znači potragu, a ta potraga jeste ustvari sloboda – prvenstveno sloboda izbora. Razlozi zbog kojih želimo da tražimo sebe kao dio neke veće slagalice, jer od te društvene slagalice nekada ovisimo, jesu različiti. Razgovarajte sa ljudima u pokretu koji su na ovim prostorima završili u valu migracija koje su počele ne tako davno i čućete najrazličitije razloge kretanja na nimalo naivan put.
LGBTI.ba: Iako je film načelno u fazi razvoja kada se njegova struktura još uvijek uspostavlja, pa na neki način i otkriva, za sada se čini da ćete se publici obratiti vrlo jasnim, ličnim, autentičnim i u konačnici emocionalnim ljudskim iskustvima migriranja. Zanima me, šta su reakcije koje bi voljeli proizvesti kod ljudi?
Mirza: Iskreno – ne znam. Moj stav prema bilo kojem medijskom sadržaju jeste da on mora da proizvede neku reakciju. Jedino smatram da je neuspiješan onaj medijski produkt koji nije proizveo bilo koju vrstu emocije jer tada znači da te to što si vidio, čuo, pročitao – nije dotaklo. Da li će te naljutiti ono što imam reći, ili ćeš se osjetiti inspirisano, sretno, tužno – to je već nešto na što ne mogu utjecati. Kako će neki sadržaj koji vidimo utjecati na svakog pojedinca/ku je vrlo različit – ali ako proizvede emociju znači da imamo o čemu razgovarati. Znači da postoji prostor u kojem možemo imati raspravu. Osim ako stavovi jednog ili jedne od nas nisu toliko rigidni da ne žele čuti drugo mišljenje. Bilo da ćemo se rastati i dalje različitog ili istog mišljenja – bar ćemo nešto saznati jedni o drugima u procesu.
Hilma: Film bi prije svega trebao da dokumentuje nešto što se u stvarnosti već dešava – činjenica je da ljudi odlaze, činjenica je da su iskustva onih koji odlaze različita. Kao i ostali segmenti projekta “Between Here and There: Migration of LGBTI Youth from Bosnia and Herzegovina to the West” koji provodimo sa Sarajevskim otvorenim centrom i ovaj film treba da onima koji su u dilemi – otići ili ostati pokaže i jednu i drugu stranu odlaska. Te osobe su na određeni način naša ciljna skupina, i željeli bismo im ponuditi još jedan resurs koji će im pomoći da donesu odluku zasnovanu na činjenicama i ličnim iskustvima drugih ljudi.
LGBTI.ba: Ljudi danas migriraju iz najrazličitijih razloga, a sigurno da ni razlozi migriranja LGBTI osoba nisu identični. Postoji li ipak nešto univerzalno što prepoznajete u sagovornicima/cama koje ćete imati priliku intervjuisati?
Mirza: Univerzalno kod svakoga od nas, što je zajedničko i ljudima sa kojima je Hilma razgovarala, jeste to da tražimo prostor u kojem ćemo biti prihvaćeni. Ne govorim ovdje o tome da neko treba da ima potrebu da mu društvo daje poseban tretman, govorimo samo o činjenici da ću imati pravično okruženje. Ne znam da li je to prava riječ (pravičnost) ali svakako to nije jednakost – jer nismo svi jednaki – različiti smo, ali svi želimo da nas u tolikom društvo prihvati da će nam dati pravičan prostor u kojem se možemo nadmetati pritom stvoriti sistem koji nikoga neće ostaviti na margini niti u jednom trenutku.
Hilma: Zaista je teško govoriti u univerzalnim razlozima za sve. Kroz seriju intervjua koji smo već napravili na istu temu uvidjeli smo da su motivi osoba koje su otišle zasnovane na jednom nizu negativnih iskustava koje su doživljavali u BiH, često upravo zbog svog LGBTI identiteta – neprihvatanje sredine, ali u određenim slučajevima i prijetnje i napadi. Oni koji nisu otišli su uglavnom mlađe osobe koje su tokom intervjua potencirale da ostaju jer žele vidjeti promjenu u bh. društvu.
LGBTI.ba: Mislite li da su se promijenile okolnosti i perspektive iz kojih LGBTI osobe posmatraju migracije danas, u odnosu na to šta su migracije možda nekim LGBTI osobama značile prije 10 godina? Hoćete li tu razliku možda pokušati predstaviti i kroz film?
Mirza: Razgovarajući sa ljudima godinama unazad mislim da jesu. Ne osjećam se ugodno govoriti o tome jer imam osjećaj da pričam o nečemu za šta ne smijem sebi reći da razumijem. Jako mi je neugodno praviti se da razumijem nešto što nisam sam prošao. Mislim da je naš društveni i medijski prostor prepun onih koji misle da razumiju, i bojim se da naši fašizmi, nacionalizmi i ostali – izmi proizilaze iz toga. Čuo sam, ne znam sada sa sigurnošću reći u kojem kontekstu ali znam da je bio aktivističke prirode, jednu krilaticu koja je glasila: “Ne o nama bez nas!” – Meni je ovaj medijski projekat prilika da iskoristim ono što znam raditi u produkcijskom smislu da ispričam priču ljudi koji nam poklone svoje vrijeme i povjerenje da razgovaraju sa nama, ali da oni sami iskoriste tu priliku da govore o sebi.
Hilma: Generalno, o migracijama se sve češće govori i to je trend kojem trenutno svjedočimo. Kada je riječ o LGBTI populaciji, opet na osnovu provedenih intervjua, moguće da su osobe koje su pokretači i pokretačice LGBTI aktivizma u BiH bile izložene većoj količini prijetnji i napada, i da su upravo zbog takvog okruženja bili “primoraniji” da napuste svoju zemlju.
LGBTI.ba: I za kraj, kažite mi, da li vjerujete da je danas, u globalnom i izuzetno povezanom svijetu uopće moguće migrirati i otići? Šta vi mislite, kakva je razlika između mjesta na kojem smo sad i mjesta gdje potencijalno želimo biti?
Hilma: To je izuzetno lično pitanje i vjerujem da migraciju svi doživljavaju na izrazito individualan način. Za nekoga ko u zemlji porijekla nije mogao ostvariti svoja osnovna prava, ko nije imao posao niti izgleda da će se uskoro zaposliti, ko nije mogao da se brine ni o sebi ni o svojoj porodici, niti da razmišlja o nekoj budućnosti, uspješna migracija sigurno predstavlja ogromnu razliku u životu i svakako da je sasvim jasna granica između ranijeg i trenutnog mjesta boravka. Neki ljudi ipak ne dožive toliko drastične promjene, ukoliko su, naprimjer, u drugu zemlju otišli i zaposlili se na sličnoj poziciji, sa sličnim primanjima kao i u zemlji porijekla, ako u novoj zemlji već imaju prijatelje i poznanike, ako u zemlji koju ostavljaju nemaju emotivne veze koje su im značajne – u tom slučaju, velike razlike možda i nema, ali na kraju, veliku ulogu igraju i neki drugi faktori kao što su psihička stabilnost osobe koja odlazi, tip ličnosti, snalažljivost u novim situacijama.
Mirza: Mislim da jeste moguće migrirati i otići. Sada šta to znači? Ako očekujemo da možemo negdje početi život iznova onda vjerovatno da ne postoji migracija i odlazak kao takav. Dakle u najkraćem rečeno – odgovor je da: jeste otići. Sa tim u vezi i nastavak pitanja – kakva je razlika između mjesta na kojem smo sada i onoga gdje potencijalno želimo biti?
Vrlo je bitno zašto želimo da idemo i kako mi tu migraciju vidimo. Osoba koja je krenula iz ratom zahvaćenih područja koje možemo susresti svakodnevno na ulicama vidi jasnu razliku mjesta iz kojeg dolazi i mjesta u kojem želi biti. Nažalost na svom putu naišli su na grozote koje im je taj obećani svijet pripremio – glad, kampove – smrt… Ali razlika između onoga gdje su bili i gdje žele da budu je jasna.
