Tekst u cjelosti prenosimo sa CroL.hr
Istra, hrvatska Toskana, zemlja tartufa i turizma, mnogima djeluje kao dobro mjesto za život. Ali kako je biti gej u Istri? Kažu mi, teško. Zajednica se ne okuplja, svi se drže za sebe, izlazi se povremeno u Rijeku ili Zagreb. Lokalna vlast i tvrtke nemaju ništa protiv financijskog podržavanja gej zajednice pri organizaciji raznih događaja, ali neće se ni javno zauzeti za nju. Stav je “ne talasaj”.
Ima i ružnih trenutaka, prenose mi priču o tome kako je u jednom selu pisana peticija da se gej par koji u njemu živi iseli.
Zbog svega toga Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč odlučila je pokušati promijeniti stvari. Lani je organizirala Lezbijski piknik, a ove godine, uz nesebičnu pomoć kolegica i volontera za manje od dva mjeseca stvorila je ljetni LGBT festival Homo fešta! koji se održao zadnjeg vikenda u kolovozu. Bio je to način da zajednicu poveže i dozove u svoj grad.
“Hodala sam zaogrnuta zastavom duginih boja, apsolutno nikakvih reakcija”
“U stvaranju programa festivala trudile smo se da s malo sredstava pokrijemo regiju, došli su nam ljudi iz Sarajeva, Beograda, Zagreba. Htjeli smo uključiti što više ljudi iz Istre, ali oni nisu vidljivi. Ipak mislim da je ovo super prvi korak da se osnaže i da iduće godine ovdje bude i lokalne ekipe”, kazala je.
Bosanska delegacija, iz Sarajevskog otvorenog centra, donijela je svoja izdanja koja su poklanjali na plaži, kao i zanatsko pivo koje je pivovara Sestra hmbrw proizvela posebno za feštu.
U pauzi fotografiranja događaja, Dino je komentirao: “Nećkali smo se zbog devet sati vožnje, ali sada nam je drago što smo tu, baš je dobro. Zapravo, malo je previše zen. Imam osjećaj, da dođe do požara reakcija domaćih bi bila ‘Ah, gori. Tko će zvati kanader, ti ili ja'”?
Naidi Kučukalić, koja je tijekom festivala s Lejlom Huremović vodila radionice za LGBT mladež, također se činilo da je premirno.
“Interesantno, malo ljudi se prijavilo za radionice. Istra je poznata u čitavom regionu kao LGBT friendly, ali nemaš poznatih Istrijana koji su aut, nema talasanja. Zezali smo se danas, nitko te ne napada, ali nitko ti i ne prilazi. Ne znam jesu li ljudi osnaženi pa im je okej da su aut na poslu, u školi, ili žive u prividu slobode. Ako misliš da je mjesto friendly, nemaš potrebu da se izlažeš, baviš aktivizmom. Hodala sam sada zaogrnuta zastavom duginih boja, apsolutno nikakvih reakcija. U svakoj zemlji, ma koliko LGBT friendly bila, nisu svi uvijek friendly, uvijek ima budala. Gdje su ti ludi ljudi koji nas mrze?!”, razmišljala je naglas.
Priznala je da je sumnjičava i zbog loših iskustava koje njezin gej poznanik, koji se odselio u Kanadu, za nedavnog posjeta doživio u rodnom gradu, Rijeci.
Žene su postale tijelo, moraju izgledati na određeni način, inače nisu prihvaćene
Prva večer fešte imala je za zajednički nazivnik transrodnost. Nakon otvorenja izložbe fotografija Nine Đurđević na kojima su prikazane transrodne osobe u svakodnevnim situacijama, održane su projekcije dokumentaraca “Ja, kad sam bio klinac, bila sam klinka” i “I know you are, but what am I?”, kojem je to bila i hrvatska premijera.
Tribinu nakon projekcije moderirala je Kučukalić, kojoj su Đurđević i Noah Pintarić pričali o stvaralačkom procesu autora koji su istovremeno i subjekti, ali ponajprije o doživljaju tijela, koji je u fokusu priča o transrodnosti.
Prikazana je i starija serija fotografija Nine Đurđević na kojima se autorica slikala polugola ili gola na raznim mjestima, većinom uz ironiziranje žanra (pozira na motoru, uz biljarski stol, stari auto, u plićaku poput Ane Sasso).
Za Đurđević, te fotografije donijele su opuštanje.
“Počelo je kao šala, ali s vremenom je postao izazov. Na kraju je to bila osobna pobjeda, prihvatiti svoje tijelo. Ide mi na živce što su žene postale tijelo, moraju izgledati na određeni način, inače nisu prihvaćene. Živimo u svijetu nesavršenih tijela, a brijemo na savršena”.
Tribinu je zaključila rekavši, “Nije bitno tko je kakav, bitno je kakvu energiju odašiljemo. Ljepota je u različitosti.”.
“Samo zato što se šminkamo ne znači da se ne možemo obraniti”
Tijela su bila u prvom planu te večeri i u Villa Clubu na gradskom kupalištu, zabava je uključivala i nastupe drag queens House of Flamingo koji je zapalio publiku.
Jedan od posjetitelja kluba komentirao je za svoju suprugu, očaranu jednom od izvedbi, “Džabe joj je što je udana, zaljubila se.” Zabava je potrajala skoro do zore, što je izazvalo kašnjenja u subotnjem programu.
Kad su se u subotu svi nazočni rastrijeznili i okupili na plaži, počelo je predavanje o povijesti koje su držali Ivan Pavlić i Marino Čajdo, kao i prezentacija drag šminke koju je na kolegu u brojnim slojevima vješto nanosio Stefan. Dok se okupljalo sve više znatiželjnih prolaznika, Ivan i Marino su objašnjavali kako je su drag queens prvenstveno umjetnici, karakterni glumci, a da je njihov nastup želja da se propituju očekivanja društva od žena i muškaraca.
Kad je netko iz publike postavio neizbježno pitanje jesu li ikad upali u nevolje zbog toga što su drag queens, Ivan je mirno odvratio, “Samo zato što se šminkamo ne znači da se ne možemo obraniti”.
Na kraju predavanja, više žena je samo naoko u šali pitalo Stefana bi li našminkao i njih.
Radionice o LGBT temama za ljude starije dobi jer “neki to ne prihvaćaju, a neki prihvaćaju, ali ne kuže”
Crtanje po licima zamijenilo je crtanje po papiru otvorenjem izložbe portreta koje je naslikala Helena Janečić, koja je održala i mini likovnu radionicu za okupljene. Oko ponoći crtanje se opet vratilo na tijela kad je više turistkinja tražilo od Janečić da im željene motive na ruke tetovira flomasterom.
Kako se bližio kraj programa, organizatorice su bile sve zadovoljnije. Fani Šoljan rekla je kako je više prolaznika došlo na produljenu izložbu fotografija Nine Đurđević, a netko je čak Centru za građanske inicijative predložio da se organiziraju radionice o LGBT temama za ljude starije dobi jer “neki to ne prihvaćaju, a neki prihvaćaju, ali ne kuže”.
Ozbiljnije tonove festivala donijele su večernje projekcije dokumentaraca čije su zajedničke teme bile povijest i Povorka ponosa, a tribinu nakon filma vodila je Lejla Huremović. Film “Prajd za sve nas”, povijesni presjek prvih 15 godina Povorki ponosa, napravljen je “za zajednicu, za one koji dolaze na Pride, da vidimo otkud smo krenuli”, kazao je Jay Poštić uz Zagreb Pridea.
Dokumentarac “Ljubav je zakon” predstavile su redateljica Milica Stojanov i scenaristica Dragoslava Barzut. Zamišljen kao razgovor sa srpskim lezbijskim aktivisticama, kratak ali potresan film je prikazao i kakav utjecaj na živote aktivistica imalo i organiziranje Pridea, a fokusu je bilo i nasilje.
Prije godinu dana, Barzut i njezino društvo s nogometa u kafiću su napali nepoznati muškarci. Policija ih nikad nije našla, a Dragoslava je javno osudila napad i time si preokrenula život. Zasula ju je lavina negativnih reakcija, a povrijedilo ju je i nerazumijevanje obitelji koja smatra da im je “uništila život” i da ne mogu više hodati ulicom u svom malom mjestu.
“Što te briga, oni su gosti. Izdašno plaćaju”
Na pitanje jesu li umorni od grča u kojem moraju stalno biti, Poštić i Barzut su odgovorili potvrdno.
“Umorna sam od svega zadnjih godinu dana. Ponašaju se prema meni kao da sam ratni zločinac. Treba puno energije da se pozitivnim pristupom razbije tuđa negativnost, ali ljudi se mijenjaju, samo treba ulagati u njih”, smatra Barzut.
Poštić kaže: “Imao sam burn out, otišao sam iz zemlje na neko vrijeme. Ali društvene promjene zahtijevaju vrijeme. Crpim snagu iz uvjerenja da se može promijeniti stvari, i iz kolega”.
Dok organizacija zagrebačkog Pridea razmišlja o tome jesu li postali preveliki mainstream i rade li kompromise, neki gradovi, poput Rijeke, svoju Povorku ponosa tek čekaju, a drugi, poput Sarajeva, nadaju se da će je organizirati vrlo skoro.
Budućim Prideovima nazdravilo se te noći u Villa Clubu , a zabava kojom je festival zatvoren i na kojem su se sudionici i domaćini opraštali jedni od drugih je opet trajala skoro do svitanja.
U nedjeljno jutro na porečkoj rivi prodavači raznih sitnica postavljali su štandove kad je jedan od njih spomenuo kolegi kako se već “tri dana održava LGBT festival”.
Kolega mu je odgovorio, “Što te briga, oni su gosti. Izdašno plaćaju.”
