House of Flamingo je hrvatski queer izvedbeni umjetnički sastav, kolektiv i queer kulturna udruga. Sastav je od 2013. godine aktivan na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a cilj kolektiva je proširiti i osnažiti drag i queer izvedbenu kulturu na području Hrvatske i regije. Članice kolektiva Colinda, Entity, Roxanne i Marino su nam govorili o drag kulturi, historijatu, nastupima, tome šta ih smeta, a šta inspiriše, te su nam otkrile neke svoje male tajne.
Piše: Vanja Šunjić
Imam dojam da se na Balkanu drag a priori veže uz LGBTIQ+ pokret i transvestite i da je u konzervativnim, patrio-patrijarhalnim krugovima još tabu. Kako napraviti distinkciju i zašto je estetika draga neprihvatljiva u tim krugovima, budući da su kroz historiju i početak razvoja pozorišta muškarci tumačili ženske uloge, jer žene nisu participirale u teatru, što je ponovo posljedica tog istog patrijarhata?
Roxanne: A zašto je ta estetika njima neprihvatljiva bi trebala pitati njih. Vjerujem da se ljudi generalno boje nepoznatog, plus često nisu ni dovoljno educirani o nekoj temi. Balkan je sam po sebi patrijarhalan teritorij i to se osjeti. U nekim zemljama je to ipak drugačije. Prvu drag kraljicu sam vidjela kao dijete na njemačkom talk showu, s roditeljima sam na VOXu gledala film To Wong Foo, Bianca Del Rio je napunila Wembley arenu, drag kraljice su u reklamama, na turnejama, na Netflixu, u kazalištu, filmovima, modnoj i make – up industriji, pišu knjige i izdaju ploče… Naše područje je očito još daleko od toga, ali svakako radimo na tome. 😉
Entity: Mislim da patrijarhalno društvo, koliko god (ne)svjesno, i dalje misli da je sramota biti žena. Kroz povijest su radije puštali muškarce da glume žene, nego da stave ženu u poziciju koja joj pripada. U međuvremenu je feministički pokret postigao (ili prisilio) društvo da gleda žene kao jednako vrijedne muškarcima, ali se ostatak takvog razmišljanja vidi upravo u detaljima koje si navela. Muškarac koji se svjesno odriče svog maskuliniteta i prihvaća svoju ženstvenu stranu kao jednako vrijednu, naše društvo gleda kao čin izdaje svega u što vjeruje. Ne vide dovoljno dobar razlog odricanja privilegiranog položaja.
Marino: Dodao bih da na Balkanu ne samo da je estetika draga neprihvatljiva, već je svako vizualno i bihevioralno odmicanje od dominantne slike prosječne osobe već na ulici svakodnevno predmet čuđenja. Mi idemo u, za naše podneblje, u ono što većina populaciji vidi kao nekakav ekstrem toga; a posljedično se nadamo da će onda ta okolina lakše prihvatiti sve ono što je u spektru između. I da pri tom potičemo svoje sugrađane i sugrađanke da budu hrabriji u svom osobnom svakodnevnom “trandžiranju” i igranju s rodom.
Koliko je drag na Balkanu moguće zasebno promatrati kao umjetnost koja nije u funkciji nečega drugog i ne instrumentalizirati ga, koristeći kao atrakcija u kontekstu nečeg drugog. Može li drag biti samo u funkciji draga i na koji način se borite za to?
Roxanne: Ako i jesmo nekome atrakcija nemamo problema s tim. Što je za nekoga umjetnost a što ne stvar je osobne percepcije. Pčela ne gubi vrijeme na to da muhi objašnjava zašto je med bolji od govneta. Naša misija je prije svega zabaviti publiku, omogućiti im da s osmijehom na licu napuste naše evente, kulturnoj i clubbing sceni ponuditi nešto drugačije i naravno otići na Eurosong.
Entity: I snimiti scenu seksa u nekom filmu! Šalu na stranu, ali upravo ovakvim stvarima mislim da postižemo da se drag vidi kao vrsta umjetnosti sama za sebe, ne kao nešto usputno ili nedorečeno. Važno je znati što imaš za reći i biti proaktivan oko toga, sve ostalo nekako dođe samo od sebe.
Colinda: Ono što je divno kod umjetnosti je koliko posuđuje od drugih disciplina i stvara kolaž raznih stvari koji upotpunjuju poruku koju umjetnik komunicira publici. Drag je vrsta umjetnosti koja spaja mnoštvo umjetnosti od likovne, glazbene, kazališne, a ovisno o umjetniku, nekad i filmsku, plesnu itd. i mislim da spajanje draga s drugim vrstama umjetnosti može dovesti do prekrasnih suradnji, ali isto tako da drag može stajati sam za sebe, sve u ovisnosti angažiranosti i namjere umjetnika – nije isto biti drag queen i obući muškarcu suknju.
Može li i treba li drag izaći iz undergrounda i koje su opasnosti zalaska u potpuni mejnstrim?
Roxanne: Drag će uvijek pripadati undergroundu jer je tamo i nastao i djelovat će sigurno i dalje unutar tog okruženja. Underground nije loše mjesto, dapače. Što se tiče mainstreama i undergrounda – jedan balans bi bio idealan. Po meni je prekrasno što drag zadire u toliko sfera entertainmenta i što se širi tim više. Tako se i širi naša platforma i publika, koja je zaista raznolika, jer se i više ljudi zanima za drag. Loša strana toga je što mnogi imaju određene ideje što je drag i kakav on ‘treba’ biti. Pročitala sam dobar tekst jednom kaže; gledanje Grey’s Anatomyja te ne čini kirurgom, gledanje Law & Ordera te ne čini odvjetnikom, e pa tako te gledanje Ru Paul’s Drag Racea ne čini drag ekspertom. Svi koji se bave dragom na ovim prostorima zasigurno nemaju resurse kao kraljice nakon pojavljivanja u tom showu, niti živimo u regiji gdje netko može biti u dragu 6 dana u tjednu i zarađivati samo od toga. Možete gledati i dalje taj show i pritom podržati svoje lokalne kraljice. Try it!
Marino: Mainstream nije nešto oko čega treba nužno strahovati, kao umjetnice i zabavljači naravno da želimo da naš rad dođe do što većeg broja zainteresirane publike, i rado se u tom smislu igramo s konceptima mainstream prezentacije. Dobar primjer toga je naš SRCE: Čista petica online show, inače nastao iz našeg istoimenog izvedbenog programa, koji istovremeno parodizira televiziju ali i sugerira koliko bi nam dobro sjela produkcija u takvom okruženju (slušaš li, RTL?;)). Ljudi u zajednici kontinuirano evoluiraju u društvenom okruženju koje nas oblikuje ili kojem se prilagođavamo. Kada to usporedimo sa svim spektrom identiteta koji su na vidljivosti dobili u posljednjih par stoljeća, pa i novima u nenormativnom spektru o kojima se tek počinje razgovarati, bit će zapravo zanimljivo vidjeti što će se za par desetljeća smatrati undergroundom i dragom. U tom smislu drag će uvijek, ovisi što gledaš i analiziraš, biti jednom nogom i u undergroundu i mainstreamu.
Colinda: Zalazak draga u mejnstrim predstavlja veću opasnost za sam taj mejnstrim, nego za drag. Osnovna ideja draga je da: Možeš. Biti. Što. God. Poželiš. To je i nit vodilja svega što želimo iskomunicirati publici i nešto što je protkano u DNK House of Flamingo, ali ne samo naš, no i svega što nas inspirira i rezonira s nama. Takve ideje, koje izazivaju mejnstrim mišljenje i razaraju bit mejnstrima – da nameće ideje o ispravnosti onoga što netko ili nešto treba bit će uvijek biti opasne, ali ih to čini utoliko zabavnijima.
Budući da ste pionirke draga na zajedničkom kulturnom prostoru, jeste li imale problem prilikom recepcije od strane umjetničkih krugova u smislu prihvaćanja onoga što radite kao legitimne umjetničke forme, a ne samo fetišističkog lajtmotiva? Zašto se na Balkanu potreba za zabavom smatra banalnom i niskom potrebom?
Roxanne: Pa s obzirom na to da na našim policama prašinu ne skupljaju Porin, Dora, Nagrada hrvatskog glumišta, nagrada Radoslav Putar, Zlatna arena, nagrada Vladimir Nazor i sl. rekla bih da smo i dalje u problemu.
Entity: Roxanne je ovo vrlo dobro sročila. Morala sam googlati za što se točno dodjeljuje nagrada Radoslav Putar kako bi se uvjerila da smo svojim radom itekako zaslužile i tu nagradu, kao i ostale. Možda ne liječimo rak, ali korisnost u društvu i dalje ne mjerimo prema skali “Tko radi najvažniji posao”, nego prema tome koliko doprinosimo društvu i zajednici. Ako se barem jedna osoba osjeća bolje i potaknuta je na razmišljanje nakon našeg nastupa, svu potrebnu legitimnost smo dobili.
Marino: Prije osam godina kada smo pokrenuli ovu priču RPDR je tek lagano ulazio u mainstream, tako da nam je zapravo globalni rast popularnosti draga u neku ruku učinio uslugu, odradio je taj neki elementarni dio edukacije prema ljudima koji nikad možda ne bi došli na naš show, ali će neku nedjelju iz čiste dosade pustiti taj show na Netflixu i zaljubiti se. Paralelno smo i mi rasli i razvijali se, tako da je prepoznatost došla u trenu kad smo za nju stvarno bile spremni.
Čini mi se da je u kulturno-umjetničkim krugovima u Hrvatskoj zapravo bila slična situacija kao i u bilo kojem drugom području kada tek krećete. Trebalo je mnogo rada i dokazivanja, ali danas smo među najposjećenijim programima nezavisne kulturne scene. U skromnom obujmu naše programe financijski podržavaju Ministarstvo kulture i Grad Zagreb; a osobno sam najponosniji kada smo realizirale i razvojnu podršku za organizacije domaće zaklade Kultura nova. Mislim da među sobom nikada osobno nismo ovisile o validaciji ikoga za svoju kreativnost i stvaralaštvo, ali u tom smislu se uistinu radi o presedanu, bar koliko sam ja upućen, na međunarodnoj razini. Mi smo živi dokaz da za ovu državu još ima nade!
RuPaul je rekao da se rodiš se gol, a sve ostalo je drag. Slažete li se s tim i koliko maska oslobađa, kad treba da se kaže istina o društvu, vremenu, politici, vlasti i svemu onome što nas okružuje?
Roxanne: Slažem se. I da, maska može biti nešto vrlo oslobađajuće. Ne koristi se samo kao način komunikacije, ekspresije, kreativnog ventila, terapije nego i kao neka vrsta zaštite.
Entity: Istina, baš je čudno kako nas to stavljanje maske oslobodi. Naši drag karakteri mogu sve, čak i neke stvari koje možda privatno mi ne možemo. Daju nam slobodu i zaštitu da se izrazimo točno onako kako želimo. Kao neka vrsta super heroja koje uvijek nosimo sa sobom.
Colinda: Rodiš se gola, a nekad gola i ostaneš na sceni. Nekad namjerno, a nekad bome i slučajno. Čula sam nedavno jednu prostitutku kako citira Picassovu izjavu da je umjetnost laž (tako npr. moja kosa nije plava), ali laž koja nam čini da uvidimo istinu (moja kosa bi mogla biti plava), te da je odgovornost umjetnika (ja) da uvjeri publiku (vi) u istinitost njegovih laži (zalijepit ću tu periku dobro na glavu).
Kad promišljate o dragu kao političkom činu (a vjerujem da ga tako doživljavate), osjećate li ponekad strah prilikom istupa, kako se odnosite spram momentuma odgovornosti?
Roxanne: Ma jok, pa nije mama pi… rodila!
Entity: Mislim da te strah vrlo brzo napusti kad se kreneš ovime baviti. Baviti se dragom je radikalan čin u ovakvom društvu i negdje je i za očekivati da će netko imati nešto protiv toga. Daleko me više strah hoće li mi kostim u nezgodnom trenutku puknuti jer sam bog zna da ispod njega ne nosim ništa.
Colinda: Mi baš i nismo normalne u nekim segmentima života, pa recimo kad se prisjećam prvih izleta u drag, ne vidim taj strah. Rekla bih da me možda više strah i nekih banalnijih stvari, nego što me bilo draga. Taj je strah u velikoj mjeri bio zasjenjen time da imaš nešto za izraziti, a to je kod umjetnika nekad toliko snažan impuls da ne vidiš strah, nego jednostavno moraš to napraviti, pa makar ti to bilo zadnje.
U kontekstu draga, šta je identitet, na koji način ga dekonstruišete i konstruišete novi? Koliko su banalne etikete koje nam lijepe, a tiču se roda, spola, seksualnosti, religije, nacije, boje kože i svega onoga što je utvrđeno na našim prostorima, a ne znači ništa?
Roxanne: Kao što si evo i sama rekla; ne znači ništa. Stvari nisu samo crne ili bijele. U našem slučaju su jako šarene i mislim da je to divno. Roxanne je uvijek dio mene i ne razmišljam o njezinom identitetu. Roxanne je jedan kameleon, ona je sve i svašta, ovisno o raspoloženju, stanju, događaju, prilici, o tome jesu li joj oni dani u mjesecu ili ne i je li možda opet retrogradni Merkur. Roxanne je perfomer, umjetnica na sceni, supermodel, glamurozna diva, sex bomba, snažna emancipirana žena. Nekad je više Roksana, djevojka sa sela, žena iz naroda, komšinica koja ti naleti na kafu, kuma koja se voli zabaviti, zapjevati, opustiti… Ima dana kad se Roxy osjeća kao članica banda Spice Girls, cura koja živi jednu šarenu fantaziju sa svojim sestrama. A ponekad je samo Drocy… ali o tome nekom drugom prilikom.
Entity: Identitet je sve ono što nakupiš tijekom života (ili ti je nabačeno) i ne služi ničemu. I ja samog sebe izvan draga tek upoznajem. Nekad imam osjećaj da daleko bolje poznajem svoj drag karakter, nego sebe izvan njega. Entity doživljavam kao udovicu u srednjim pedesetim godinama, koja voli život na visokoj nozi i nije previše zabrinuta niti svjesna problema u svojoj okolini. Neka vrsta starije Marije Antoanete. Jednom kad shvatimo banalnost identiteta, možemo se njima igrati u svakodnevnom životu. Ne moraju ostati samo na pozornici. Tko mi onemogućava da ja danas ne budem Marija Antoaneta u svojoj glavi? Samo ja i moje ograničeno razmišljanje o sebi!
Kako mediji reagiraju na vas? Iščitala sam bezbroj edukativnih i važnih članaka koji su produbili moja znanja o dragu, no imate li dojam da vas ponekad pokušavaju zloupotrijebiti i stvoriti od vas senzaciju i naslov?
Roxanne: Baš kao i umjetnički krugovi ne reagiraju dobro. I dalje nismo dobili tu zasluženu naslovnicu!
Entity: Imamo, zato rijetko i dajemo intervjue. Često banaliziraju probleme kojih bi se trebali dotaknuti u razgovoru s nama ili uređuju nešto što smo rekli da bi čitateljima bilo probavljivije to što čitaju. Možda nije namijenjeno da bude probavljivo. Možda ih baš treba uzdrmati da promisle o tome što čitaju. Rijetki su intervjui koji se dotiču stvari na pravi način i koji postavljaju dobra pitanja.
Marino: Nemam taj dojam, to je ponekad čvrsta činjenica. S druge strane, tako današnji medijski prostor funkcionira, ti ljudi isto uglavnom rade svoj posao tako da sam se prestao opterećivati time. Nekad se nađemo na pola puta pa napravimo smislen razgovor ili reportažu, a posebno nas veseli kad nam mediji priđu s kakvim kreativnim konceptom prezentacije. U pravilu nas medijsko eksponiranje ne uzbuđuje, a lokalna publika nam daje dovoljno ljubavi i pažnje da o medijima ni ne moramo ovisiti za promociju i vidljivost. Uostalom, što je danas medij i što mlađe osobe prate više nego društvene mreže. Mi smo tu našle kanal direktne i iskrene komunikacije, posebno putem našeg YouTube kanala, gdje od sebe radimo senzaciju pod svojim uvjetima.
Koliko vas je pandemija promijenila i na koji način? Je li se bilo teško vratiti u formu?
Roxanne: Molim?! Nikad nisam ni ispala iz forme. Ali pandemija me drastično promijenila moram priznat. Naučila sam kuhati u tom periodu.
Entity: Moram priznati da mi je pandemija odlično sjela. Toliko smo radile i nastupale u periodu prije pandemije, da sam osjetila neku vrstu kreativne iscrpljenosti. Sada smo dobile trenutak da se saberemo i odlučimo u kojem pravcu vozimo dalje naš disco-kombi.
Marino: Pandemija je jako dobro pokazala koliko stvari u svom okruženju generalno uzimamo zdravo za gotovo, a tu je često zanemaren razgovor upravo o opuštanju, zabavi, kreativnom provođenju vremena pa i izlascima – segmentu koji se još uvijek i na teške muke vraća u kakvu-takvu normalu. S obzirom na porast vidljivosti psiholoških posljedica pandemije na širu populaciju se također sve više priča o mentalnom zdravlju u posljednje vrijeme. Jako mi je drago da se lagano vraćamo u formu, ove smo godine održale čak četiri izvedbe i veselimo se što na tom tragu doprinosimo oporavku psiho-fizičkog stanja zajednice. Ne računajući konzumaciju Rokije, to vam je na vlastitu odgovornost!
Hajde da ne pametujemo više, da se bacimo na konkretne i koriste stvari. Šta žene mogu da nauče od drag kraljica?
Roxanne: Kao što rekoh, popravila sam se u kuhinji. Mogu ih naučiti napravit dobro varivo, imam jedan recept.
Entity: Vidjela sam ja Roksanino popravljanje u kuhinji, nema veze s hranom! A što se tiče nečega što žene mogu naučiti od nas – najdraže mi je kad mi netko iz publike kaže da sam im primjer samopouzdanja i stavljanja sebe na prvo mjesto. Pa ako išta mogu naučiti od nas, htjela bi da to bude to. Volite sebe!
Colinda: A to je najkonkretnije što ide! Sve ostalo ćemo lako.
Kad kosa i nokti postaju predugi, a štikla previsoka?
Roxanne: Znam da očekuješ odgovor u stilu; the limit does not exist! Ali bome ja kad stavim nokte malo što mogu raditi s rukama. Preduga kosa, osobito ako je sintetička (tako sam čula, moja je naravno prirodna) se lako petlja pa to baš nije zgodno. A ako se u štiklama ne možeš kretati nemoj ih ni uzimati. Rekla bih da je nekih ugodnih 14cm sasvim u redu. Mislim na štiklu jel.
Entity: Kosa i nokti ne mogu biti predugi, divim se ljudima koji uspiju obrisat guzicu s ogromnim noktima! Odnosno, s toalet papirom. A štikla ovisno šta misliš raditi u njoj. Ako misliš imalo hodat, nabavljaj neke koje imaju platformu da izgleda kao da je visoka, a ustvari udobne. Ako je u pitanju samo neko sjedenje ili fotkanje, onda najvišlje pete ikad, i naravno, sandalice.
Colinda: Nabavite svi plastične ekstenzije! Njima ćete lakše zadavit bilo koga ko vam kaže da su vam nokti predugi!
Savjeti za njegu kože i hidrataciju lica nakon šminke?
Roxanne: Puno sexa i puno vode.
Entity: Masna koža! Brine se sama o sebi!
Colinda: Malo džeza…
Koji vam je životni moto?
Roxanne: Hajde budi loco loco!
Entity: Životni moto mi je da sam bogata i lijepa. I ništa ja ne moram.
Colinda: Ne rukujte se s momcima kad izlaze iz toaleta. Ne peru ruke.
