RAZGOVARALA: Jovana Ivetić
Festival Kvirhana slavi slobodu, a u tom slavlju nam se ove godine pridružuje i zagrebačka pjevačica Ida Prester, koja kroz svoj aktivizam i muziku nastoji sudjelovati u stvaranju ljepšeg, slobodnijeg svijeta. S Idom smo razgovarale o povorkama ponosa, kumstvu, muzici, istospolnim partnerstvima i usvajanju djece.
Prvi prajd koji si posjetila bio je zagrebački 2002. godine i od tada si redovna gošća, i na Balkanu i u Švedskoj… Šta bi poručila nekome ko na njima nikada nije bio, kakva je atmosfera? Možeš li neki izdvojiti kao najbolji prajd na kojem si bila?
Meni je svaki prajd divan i emotivan. U ovim našim krajevima su posebni jer imaju taj politički naboj, još uvijek su mogući incidenti, murja je na svakom uglu. Ide to sve polako nabolje, ali još uvijek ima puno ljudi koji se ne mogu pomiriti da gej i queer osobe jednostavno postoje, nikog ne ugrožavaju i da zaslužuju svoj dan. Isto kao i vjernici, žene, radnici – svi imaju pravo na proslavu i vidljivost. Ali i dalje treba puno hrabrosti da se izađe na ulicu i svima da do znanja da je tvoj život lijep u svim duginim bojama. Nije to još prihvatljivo u općoj populaciji, daleko smo od toga. Zato su povorke itekako potrebne. A s druge strane, divan je i prajd u Stockholmu, na sasvim drugi način. Kolona je ogromna, traje par sati, stvarno je veselje i cirkus. Tamo me posebno dirnuo dio povorke – proud parents. Nisam to još vidjela prije, čudesno je bilo vidjeti te tisuće starijih ljudi koji podržavaju i vole svoju gej djecu, koliko je tu topline i razumijevanja. Baš bi voljela to napokon vidjeti i kod nas.
Za kume prajda se tradicionalno biraju osobe iz javnog života koje su svojim radom, borbom i solidarnošću doprinijeli_e poboljšanju položaja LGBT+ osoba, pa si tako i ti izabrana za kumu Beogradskog prajda. Šta za tebe znači ova titula?
Jako sam sretna i ponosna. Od kad sam u javnosti, jasno i glasno komuniciram svoju podršku, to mi je važna tema. Bila sam u povorci na prvom Zagrebačkom prajdu pre više od 20 godina. Tad je baš bilo čupavo, hrpa prosvjednika, gađali su nas svim i svačim, bilo je puno incidenata i razbijenih glava. Strašno tužno. Iako su mi sugerirali da više ne idem, da nije to moja borba, baš sam se zainatila. Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva (i dan danas) Carla je gej, a i najbolji prijatelj Marko. I brojni drugi dragi ljudi uz koje sam odrasla. Itekako je i moja borba, dok svi nismo slobodni, nitko od nas nije slobodan. Već sljedeće godine sam svirala na Zagreb prajdu, pa i na drugim prajdovima po regiji. Pratim kako se situacija smiruje, bar u Hrvatskoj. Danas je to stvarno festival ljubavi, ogromna povorka, nikom ne pada napamet prijetiti i slati ružne poruke. Treba samo strpljenja. Jako mi je drago što me Beograd pride prepoznao kao svoju. Velika je to čast.
LGBT+ zajednica se povezuje s tvojom muzikom. Kako ti se čini da se rodila ta veza, da li je korijen u tvojoj strasti za pjesmom i plesom koja se osjeća na tvojim nastupima?
Vjerojatno cijeli paket – kostimi, electro beatovi, šljokice, zajebantski tekstovi… Svakako je doprinijela i pjesma “Moj dečko je gej”, bazirana na stvarnim događajima. Iako sama živim u strejt braku s dvoje djece, mislim da se osjeti taj otklon od normale u svakom smislu, u izlascima, u muzici, u modi… Živimo u milion boja i puno se igramo.
Da li si mogla očekivati da će ta pjesma postati svojevrsna gej himna, odnosno možeš li uopće pretpostaviti prije nego što ih objaviš na koji način će pjesme odjeknuti kod publike?
Ja samo pjevam o onom što mi se događa. Zaljubila sam se u dečka i on se zaljubio u mene. I sve je savršeno funkcioniralo, osim tjelesne komponente. Meni je to prvo bila velika drama, a onda sam napisala pjesmu, da se istresem. Dogodio se priličan skandal, ipak je to bila 2007., a ja sam tad radila i kao voditeljica na HRT-u, i to dječje emisije. Ali šta me briga. Tko me neće, nek poljubi i ostavi. I eto, preživjela sam. (smijeh)
Zašto su muzički queer festivali važni? Veseliš li se predstojećem nastupu na Kvirhani?
Svaki povod da se zajednica okupi zajedno i ohrabruje je dobar povod. Potrebno je biti glasan i vidljiv, a potrebno se i veseliti, a ne samo protestirati. Jako me raduje upoznati novu queer scenu Sarajeva. Želim im super zabavu, puno plesa i ljubljenja. Na našim koncertima je prava oaza slobode i srećice.
Kako vidiš Sarajevo?
Kao mjesto toplih, duhovitih i otvorenih ljudi. Prijateljsko utočiste za sve putnike namjernike. Grad koji je preživio ogromnu traumu i tragediju i na tom pepelu posadio novu budućnost. Nevjerojatna snaga izbija iz Sarajeva, mjesto koje se ne predaje, gdje zajebancija pobjeđuje crnilo.
Tvoja pjesma “Štit” govori o prevenciji nasilja nad ženama. Na prošlogodišnjem Sarajevo Film Festivalu si nosila natpis zajedno sa suprugom kojim ste poslali poruku protiv femicida. Koliko je snažan aktivizam kroz umjetnost?
Meni je jako važno izraziti što mislim na sve načine – kroz postove na društvenim mrežama, kroz intervjue, pa tako i kroz muziku. Jako osobno doživljavam neke teme, a porast nasilja nad ženama je zastrašujuća na cijelom Balkanu. I o tome se mora pričati stalno! Na TV-u, u člancima, pa i na crvenom tepihu. Samo mi obični ljudi možemo natjerati politiku da mrdne, sami po sebi neće, njima je dobro.
U Hrvatskoj postoji zakon o istopolnom partnerstvu, dok na njega u Bosni i Hercegovini još čekamo bez pomaka u pravnom smislu, ali i po javnom mnijenju. Šta bi rekla onima koji ove zakone osporavaju – da pojednostavimo, na koji način bi moj istopolni brak ugrozio tvoj hetero?
To su gluposti, šta te boli tko koga voli?! Uopće nije stvar ugrožavanja, ništa to njih ne ugrožava, njima ni u džep ni iz džepa. Kao i kod drugih desnih politika – riječ je samo o tome da učiniš ljude koji su u manjini ili slabiji nesretnima i poniženima. Bilo da su imigranti, gejevi, žene, pa i djeca. Koliko ostavljene djece čami u domovima zbog pakleno spore procedure za posvajanje? Koliko potencijalnih roditelja u suzama čeka posvojenje godinama? Sve to se događa pod krinkom ‘tradicionalnih vrijednosti’. A zapravo je čisto iživljavanje na slabijem. To je dio iste priče.
Također, u Hrvatskoj je omogućeno zajedničko usvajanje za istopolne parove, što u Bosni i Hercegovini nije. A ti si već isticala da niko ne smije LGBT+ populaciji uskratiti pravo na roditeljstvo. I sama si majka dva dječaka. Šta je najbitnije za sretno odrastanje djeteta?
Moj stav oko toga je jasan. Obitelj su ljudi koji se vole. Točka. Je li to baka koja sama odgaja djecu, jesu li to posvojitelji, dvije mame, dva tate ili samohrani roditelj. Znam puno duginih obitelji i to su stvarno voljena i željena djeca. Njima se dijete nije ‘dogodilo’, oni su do svoje djece došli teškom mukom. Za svakog roditelja posvojitelja se mora odraditi ozbiljna procedura, ali bez predrasuda. I daleko kraće nego sto sad traje, dijete je skoro pa i nemoguće posvojiti čak i hetero parovima. To što mi radimo toj ostavljenoj dječici po domovima, cijelo djetinjstvo bez zagrljaja, bez te jedne osobe koji mogu zvati svojom – to je najgori grijeh današnje civilizacije.
Možeš se pohvaliti sa dvadeset godina muzičke karijere – šta je ono najbolje kad si umetnik_ca, a šta ono najteže?
Najbolje je kad vidiš koliko to ljudima znači, koliko žive svoju priču kroz tvoje stihove. Poruke koje dobivam svakodnevno, to je neopisiv osjećaj. Ima teških trenutaka, neuspjeha, padova. Stižu nove mlade snage, novi trendovi, teško je opstati. Ali kad ti toliko ljudi napiše da im te pjesme pomažu preživjeti dan ili ih vežu za neki najljepši period, kad ih hrabre ili se uz njih zaljubljuju – to je sve što meni treba, za jedan život dosta.
